Kultura življenja

Pin It

"Od izdaje ovoga naroda oduvijek se dobro živjelo. Ovaj narod je izdao svatko tko se njime okoristio, bilo u ime Hrvatske, bilo protiv Hrvatske." - velečasni Zlatko Sudac.

Kultura je po definiciji cjelokupno društveno naslijeđe neke grupe ljudi, to jest naučeni obrasci mišljenja, osjećanja i djelovanja neke grupe, zajednice ili društva.

Kultura življenja.

Življenje sasvim sigurno ne predstavlja neprestano bauljaje ili glavinjanje kroz bespuća povijesne zbiljnosti. Kultura življenja podrazumjeva puno više od same kulture života po kazivanju Pape Ivan Pavao II. Dakle, radi se o življenju kao krajnjem dostignuću osobne i društvene slobode u svakom smislu. Posebno u vidu ljudske hrabrosti i spremnosti na donošenje životnih odluka. Velikih i malih, važnih ili manje važnih isto kao i svakodnevnih. Ono je konkretno, aktivno i kreativno su/djelovanje u svim sferama osobnih i društvenih promjena tijekom cijelog svog života. Govorimo dakle o duhovnoj inteligenciji i čistoći ljudskog srca. Životu na Istini u pozitivnom ili o kavezu duše u negativnom smislu istoga pojma.

Kultura življenja bezuvjetno podrazumjeva moralno ponašanje, bilo prema sebi ili društvu u cjelini. Sposobnost razlikovanja dobra od zla. Određivanje u odnosu na sebe samopoštovanjem, a u odnosu na druge ne činjenjem onoga što ne bi željeli da i drugi učine nama samima. Kako dakle provoditi svoju slobodnu volju, koja je polazna točka i rasadište svakog mogućeg djelovanja, a da pri tome imamo kontrolu nad onim što se ne smije i nad onim što nam valja činiti ? HRABROŠĆU I VJEROM !

Nedostatak te i takve hrabrosti opčenito se smatra uzrokom brojnih nevolja, svih društvenih problema, a zasigurno i velikih tragedija. Da je ono najizraženije upravo u dijelu lažne inteligencije i salonskih političara (može i obratno), podsjećaju nas između ostalog i brojni Starčevićevi zapisi slavoserba, čovjećuljaka i nula. Jer to su gospoda kojima gospodstvo daju isključivo tuđe ruke. Licemjeri koji su zbog posljedica diktatura u kojima su živjeli, izrazito ropskog karaktera i koji su navikli da idu od gospodara do gospodara. Inteligencija koja se zbog svoje nespremnosti i nesposobnosti udaljila od naroda i za volju lagodnoga života prilijepila uz svoje službe ne vodeći računa o dužnostima prema vlastitom narodu. Očito da takvo interesno, podobno i slugansko određenje isključuje svaki vid ljudske hrabrosti, a samim tim osećaja moralne i bilo kakve druge odgovornosti. U toj strašnoj Istini kao uzročno posljedičnom nedostatku stvarne (ne deklerativne) Vjere, krije se sva banalnost jednog zla. Gotovo pa da bi se moglo reći općeprihvaćenog. Rekao bih i da je takva vrsta „inteligencije“ kao naša ne/kulturna ostavština, sami korjen i srž hrvatskog nacionalnog izdajstva. Ako se svemu pridoda i narodna glupost onda dobivamo društveno jako opasnu kombinaciju.

Kultura prosvjeda.

Komunistička je ideologija ovaj narod očito naučila da mora stalno šutjeti. Ne zalagati se za Istinu jer je tako u svakom slućaju oportunije, egzistencijalno korisnije i životareći gledano ugodnije.

Međutim, kako kultura življenja ne podrazumjeva pojam životarenja, tako ni kultura prosvjeda ne predstavlja tek puko i usputno glavinjanje ili bauljanje po crti životne svakodnevnice. Jer kaže se da svi ljudi žele biti sretni, dok čovjek koji se odupire gravitaciji sreće gubi sposobnost biti sretan ili nesretan.

Treba li napomenuti da je demokracija ulice najstariji i najizvorniji oblik demokratskog i legitimnog iskazivanja nezadovoljstva i volje jednog naroda ili svih državljana neke zemlje. Naravno tu ne podrazumjevam destruktivnu ili manipulativnu zlouporabu, tzv. događanje rulje. Kao svjedok, sudionik, organizator i suorganizator brojnih prosvjeda iz vremena bivše državne tvorevine pa sve do danas, neke stvari mogu vidjeti već poprilično jasno. Nešto od toga je i mentalno nasljeđe. Taj izdajnički mentalitet kojeg se usuđujem nazvati hrvatskim prokletstvom.

Istina da u Hrvatskoj nikad ranije nije bilo toliko prosvjeda. Samo odmah nadodajmo ni manje volje da se ti brojni zahtjevi ispune. Prosvjeduju dragovoljci-branitelji, radnici, seljaci, ekološke i ine udruge, te razne inicijative. Ipak ono što očito da nam još uvijek nedostaje je kultura prosvjeda. Nema je jer ne ona postoji kao stvorena navika nastala nasljeđem i običajom pojedinca, grupe ili zajednice. Žalosno čak i to da smo izgubili one odlike koje su nas kao narod nekada krasile. Naprimjer solidarnost. Bilo kao izraz suosječanja ili preventivnog djelovanja. Posebno naglasit preventivnog djelovanja jer u tom slućaju vjerujem da mnoge loše stvari ne bi danas bile onakve kakve jesu.

Dok su recimo u svijetu, posebno u razvijenijim društvima, takvi prosvjedi konstanta, kod nas su periodični. Uglavnom zakašnjeli i velikim djelom manipulativniji nego li spontani. Vanka su masovni i solidarni, a kod nas su parcijalni i nepovezani. Tamo se prosvjedima obnašatelje Vlasti neprestano drži budnima, dok je kod nas upravo suprotno. Odnarođena je klika ta koja nas neprestano iscrpljuje i narod postupno dovodi do sveopće pasivnosti ili potpune ravnodušnosti. Primjer jednog od oblika te iscrpljujuće manipulacije je obrazac koji se neprestano i to uspješno ponavlja. Što zapravo i pradstavlja osnov općeg iscrpljivanja. Kad je primjera radi trebalo donijeti brojne anacionalne i antidomoljubne odluke onda je to odrađivao HDZ pošto je to njima tada bilo lakše. Odnosno kako kažu da "oni to znaju", a kada je trebalo donijeti brojne nepopularne asocijalne protusindikalne mjere onda je to odradio SDP jer eto "oni to mogu". Žrvanj kružnog toka vlasti ! Tranzicija totalitarnog u sustav političkog dualizma gdje jednoumna, udbo kriminalna organizacija HSDPZ, još uvijek predstavlja onaj ISTI u stvarnosti nedemokratski protunarodni režim. Razlika od uređenih, a ne sređenih država poput nas, osim naravno spomenute kulture prosvjeda, vidljiva je i u jednoj drugoj gotovo apsurdnoj činjenici. Nigdje kao kod nas žrtve ne aboliraju svoje vlastite krvnike da bi tim istim zločincima još dodatno dali i zastupnički legitemitet.

Drugi problem je nedostatak solidarnosti i osječaja za ispravno. Tako da prosvjedima rijetko možemo vidjeti bilo koga drugog osim onoga na koga se određeni prosvjed direktno odnosi. Iako ga se u svakom slućaju to sve zajedno sudbonosno i životno tiće. Umjesto psihologije zajednice zavladala je psihologija brloga. Svatko gleda samo sebe i buni se tek onda kad se i sam osjeti ugroženim. Ne gleda se unaprijed, već se neprestano pokušavaju ispraviti ranije učinjene greške ili se sve svodi na kozmetičku pa čak i zabavnu razinu. Nastala je uz to i narodna, staleška, sindikalna pa i stranačka razjedinjenost, što dodatno produbljuje umnažajuće probleme i sve veće podjele.

Činjenićno da se ljudi kod nas, što zbog srama ili mogućih posljedica, još uvijek boje izići na ulicu. Ne razvijaju niti stvaraju vlastitu kulturu prosvjeda. Ne znaju ostvarivati svoju slobodu izražavajući i artikulirajući slobodnu volju demonstracijom. Takvo neznanje rezultira nemoći čiji onda epilog na kraju obično biva taj da sretan rob ujedno (po)ostaje najbolji rob. Zapitajmo se naprimjer samo jednu stvar. Koliko ljudi ne zna samo osnovnu činjenicu ? To da Vlade nisu odgovorne za ništa. Kako je za sve odgovoran jedino i isključivo Sabor. To što tamo sjede krivi ljudi tj. odnarođeni „zastupnici“, a koji ne zastupaju niti one koji su ih tamo izabrali, krivi smo svi MI. Kao što je netko dobro rekao da kad bi narod znao pravu Istinu, palicama bi naganjali političare po ulici.. npr. Istinu o tome da mi nismo nikome dužni ni kune, da se zadužujemo u obveznicama svojim vlastitim (našim) novcem, istinu o pretvorbi i privatizaciji, nacionalnoj pljački, dogovornom ratu, tzv. tranziciji (preuzimanju državnih i društvenih dobara od strane nadnacionalnih kompanija) itd.

Međutim, ne treba se ničemu čuditi jer to je osobina sluganskog okruženja. Onih društava koji su dugo vremena živjeli pod raznim gospodarima i totalitarnim režimima. U takvim se društvima trpi dok god se može, a pobuni se kad je uglavnom kasno. Tada se često i ne dogodi prosvjed nego ulica. Ulica koja u pravilu nikad ne donosi najbolja, koliko najradikalnija rješenja.

Upravo je zato važno nacionalnu kulturu prosvjeda stvarati kao društvenu naviku. Najgore kad ulica određuje vlast umjesto da se ona određuje na izborima. Drugi je problem, a po naravi daleko teži to što narod ni sam ne vjeruje da se može nešto promijeniti, pa onda ne kažnjava niti te politikante, a ni tako pogrešne politike. Ne pokreće, ne stvara, ne korigira, ne djeluje, a niti iz svega išta ući. Pa ne kaže se uzalud da pametni uće iz tuđih, dok su oni koji propuštaju ućiti i iz vlastitih grešaka osuđeni na trajnu glupost. Trebalo bi dakle uvijek imati na umu spoznaju o tome da kao što lopova određuje prilika, tako je isto i s političarima. Oni svoju priliku vide isključivo u našoj gluposti, ne/nasljeđenoj ne/kulturi, strahu, te nemoći i svojim vlastitim slabostima. Kavezu duše i što najgore kao osobnom odabiru svakog životarećeg pojedinca. Jedino što im je činiti jest sakrivajući Istinu vješto ustrajat na održavanju stanja nepromjenljivosti. Bar ono u zemlji demokratske nekulture, pored slijepog i uspavanog naroda nikad i nikome, pogotovo sverežimskim čuvarima ne bi trebalo predstavljati neki naročito veliki napor.

„Gospoda su velika zato jer vi klečite.“ - Gubec

 

ČINJENICA