Zašto je Bajić Purdu prepustio Srbiji!?
- Detalji
- Kategorija: Damir Kalafatić
- Objavljeno: Subota, 19 Veljača 2011 18:17
Umjesto odgovora na gornje pitanje nije zgorega pozabaviti se malo Bajićevim 'rodoslovnim stablom': U istrazi poratnih (dakle, nakon 'oslobođenja!?) komunističkih zločina, među 'komunističkim glavešinama' moglo bi se naći i ime pokojnog oca Mladena Bajića. Taj slučaj bio bi i svojevrstan test tvrdnji da 'u borbi protiv zločina nema ustupaka, nema zaštićenih i nema nedodirljivih'!
Karamarko to ponavlja iz dana u dan aludirajući na potpunu neovisnost svoje pozicije i cjelokupnog policijskog aparata. Vjerodostojne indicije da je Drago Bajić, Mladenov otac, sudjelovao u ratnim i poratnim zločinima mogu se iščitati iz podataka u monografiji 'Mosorski partizanski odred' (autori: Miroslav Velić, Ante V. Petrić, Mate Vuletić, naklada: Institut za historiju radničkog pokreta za Dalmaciju, 1985.godina).
Na 678 stranica navedene monografija detaljno se opisuje povijest djelovanja skupine dragovoljaca - komunista s područja oko Mosora, kao i 'ratni put' Drage Bajića, pokojnog oca glavnog državnog odvjetnika. Naime, Bajić sr. bio je, prema navodima iz monografije, sekretar SKOJ-a u Zadvarju od 1942. do 1944. godine kada je prema određenim svjedočenjima bio zadužen za prokazivanje('cinkarenje'!, nap. a.) mještana koje su trebali oteti(i oteli su ih!, nap. a.) partizani iz 'Biokovskog odreda' i koji su potom odvedeni na planinu Biokovo(ili na Mosor, vidi slučaj Ivke Tomaš-Zubića jama na Mosoru!, nap. a.), gdje su mučeni, likvidirani i naposljetku bačeni u neke od brojnih kraških jama.
Dalje, u monografiji 'Mosorski partizanski odred' navodi se kako je Dragutin Bajić, nakon što je otkriveno njegovo djelovanje prokazivanja, pobjegao na planinu Mosor i pridružio se partizanskom 'Mosorskom odredu'.
Nakon kratkog vremena upućen je u 'Devetu dalmatinsku diviziju' gdje je postavljen za komandira jednog partizanskog voda, da bi uskoro sudjelovao u 'Mostarskoj operaciji', u sklopu koje su i jedinice te partizanske divizije napale Široki Brijeg, te su 7. veljače 1945. godine razrušile franjevački samostan i počinile strašan zločin nad širokobriješkim franjevcima, kao i brojnim hercegovačkim civilima.
Nakon rata Dragutin Bajić kratko je vrijeme radio, jasno, a gdje drugo nego, u makarskoj OZNI; 'zasluženu' mirovinu je dočekao, eto, 'čiste' komunističke savjesti kao zaposlenik Općinskog komiteta SKH u Splitu.
Nije zgorega također, podsjetiti se i što mu je sinčić Mladen radio 1992.g. u Splitu: Dana 20. lipnja 2010. na internetskom portalu dnevno.hr objavljen je tekst Damira Kramarića pod naslovom „Sud u Strasbourgu raskrinkava Bajićevo prikrivanje istine u slučaju Lora“ popraćen nadnaslovom 'Eto skandala' i podnaslovom odnosno uvodnim tekstom:
„Mladen Bajić je kao zamjenik vojnog tužitelja RH 1992., podnio zahtjev za otvaranje istrage i pritvaranje osumnjičenika za oružanu pobunu(većina nedostupna pravdi!, nap. a.) u Vojnom istražnom centru Lora, da bi deset godina nakon toga, dakle, 2002g., kao županijski državni odvjetnik sastavio optužnicu protiv vojnika-stražara koji su samo provodili njegove naloge“(prema portalu 'dnevno.hr' i navedenoj monografiji, nap. a.). Jasno, DORH je sve navedeno oštro demantirao te zaključio kako navodna „Bajićeva optužnica“ nije strpala u zatvor Emilia Bungura(i dr.) već je odsluženje kazne zatvora uslijedilo nakon provedene glavne rasprave i odluke nadležnog suda, a koju je potvrdio i Vrhovni sud Republike Hrvatske.
Svi se dobro sjećamo neviđene medijske hajke na suca Lozinu i stražare Lore, obnavljanja sudskog postupka(Lora 1 i Lora 2) i 'svjedočenja' već osuđenih ratnih zločinaca pod policijskom pratnjom dovedenih iz Srbije i Crne Gore koji su potanko opisivali mučenja kojima su u Lori bili izloženi, te konačne presude stražarima za ratni zločin:“protiv civila(?) i ratnih zarobljenika!?“
Doduše, na suđenju nismo vidjeli nijednog svjedoka-ratnog zločinca iskopanog oka, bez prstiju na ruci, izbijenih zubi ili odsječenog uha.
Bajićev DORH među inim za glavne svjedoke dovodi dvojicu pravomoćno osuđenih ratnih zločinaca Gorana Pantića i Vojkana Živkovića. Ti, u Hrvatskoj već osuđeni ratni zločinci za teroristička zlodjela na tlu naše Domovine kao slobodni građani šetali su 'najlipšim gradom na Balkanu' prkoseći suverenoj Republici Hrvatskoj i njenim građanima jer je Bajićev DORH garantirao njihovu slobodu optužujući nevine hrvatske branitelje!
Uzgred, profil tih 'vjerodostojnih' svjedoka-ratnih zločinaca:
Pilot JNA, Goran Pantić je prema svjedočenjima stanovnika Metkovića u travnju 1992. bombardirao taj grad na Neretvi, ubivši pritom troje mještana, dok su nekoliko Metkovčana ostali doživotni invalidi zbog Pantićevog djelovanja po civilnim ciljevima.
Nakon rušenja njegovog zrakoplova blizu Čapljine, pilot je doveden u Metković, a zatim u Loru, a u kolovozu 1992. je razmijenjen. Zanimljivo je da su Pantićevi ciljevi tog dana trebali biti mostovi u području Metkovića, ali on nije uspio pogoditi nijedan.
Jeli zločinac Goran Pantić razmišljao o tomu koliko je ljudi-civila pobio ili koliko ih je za cijeli život osakatio dok je sijao smrt, on Srbin-agresor po hrvatskom gradu Metkoviću?
Ne, on je bio na 'časnom' velikosrpskom zadatku ubilačke pacifikacije 'žive sile' i destrukciji infrastrukture dolinom Neretve kako bi srpske agresorske jedinice odsjekle Hrvatsku od njenog Dubrovačkog Primorja!
Vojkan Živković, snajperist-ubojica bio je pripadnik bivšega 9. kninskog korpusa tadašnje JNA pod zapovjedništvom ratnog zločinca Ratka Mladića, a 1992. zarobljen je na Miljevačkoj visoravni kod Drniša; u Lori je bio zatvoren od 3. do 10.ožujka 1992g. (dakle, nepunih tjedan dana za razliku od devet Purdinih mjeseci?, nap. a.)!
Zašto sve ovo navodim?
Tihomir Purda 'proveo' je stravičnih devet mjeseci u logorima Stajićevo i Mitrovica, ali, on je samo jedan od više tisuća zatočenika srpskih konc-logora za koje Srbija ni danas ne priznaje niti da su postojali a pristup mjestima na kojima su logori bili i danas je strogo zabranjen!
Ako je u Lori bilo ratnih zločina nad zarobljenicima-civilima i braniteljima-, onda je u Srbiji takvih zločina bilo neusporedivo više a za razliku od Lore nitko od 'stražara'-mučitelja ili nalogodavaca-političara ili vojnih zapovjednika brojnih srpskih konc-logora nije ni pozvan zbog odgovornosti a kamoli osuđen zbog, recimo, jednakog ratnog zločina!
Jesmo li glede toga čuli i riječ protesta od direktorice za humanitarna prava iz Srbije, odlikovane po Mesiću Nataše Kandić, jeli zbog tih logora reagirao hrvatski HO, jesu li one domaće gnjide, Zoran Pusić ili Vesna Teršelič ustale u zaštitu ljudskih prava zvjerski mučenog Tihomira Purde?
Zašto kaznene prijave vukovarskih logoraša hvataju debelu prašinu u ladicama Bajićeva DORH-a, zar se ne zna tko je devet mjeseci 'saslušavao' nesretnog Purdu i konačno zašto 'pravdom zadojeni' Josipović nije nazvao svog druga Tadića kako bi se ovoj, hrvatskoj pravosudnoj sramoti stalo na kraj…a on je profesor kaznenog prava?
Nađoše se gospoda tužitelji na domjenku 'jugosfere' u Bijeljini i odlučiše kako je ipak najpravednije da Tihomir Purda svoju nevinost obrani u beogradskom 'hramu pravde'. A možda nakon još jednog 'pravednog saslušanja' u Srbiji prizna kako je ubio još kojih desetak pripadnika 'Belih orlova' doletjelih u njegovo Borovo Naselje iz srbijanskog Vršca!
Zašto baš Bijeljina?
Ta, u Bijeljini-RS, Biljana Plavšić je triput poljubila ratnog zločinca Arkana nakon što su iz tog mjesta (Č)etnički 'očišćeni' svi Muslimani i Hrvati….
A rigidna fašistička tvorevina, takozvana Republika Srpska ovih dana dobila je i svoj poštanski kod po 'kosovskom' modelu kako bi već sutra postala neovisnom državom-stvorenom na zločinu genocida i etnocida!
A naš Domovinski rat, 'dani ponosa i slave' (kako farizejski reče Josipović) sve više dobiva karakter (po Haagu) zločinačkog poduhvata-ustaškog pokreta. Stoga je i Mladenu Bajiću lakše prepustiti 'ustašu' Tihomira Purdu beogradskom sudu pravde; ta, i njegov otac-jugoslaven-'borio' se je protiv 'ustaša'….a krv nije voda, zar ne!?
Konačno i poznati bibliotekar po struci, nakladnik, publicist i samozvani povjesničar Slavko Goldstein nedavno je napisao 'istorijsku knjigu' simptomatičnog naziva: '1941.-godina koja se vraća'…pod 'mentorstvom' Stipe Mesića; pametnom dosta!
damir kalafatić
