"Velika srbija", recidiv prošlosti?
- Detalji
- Kategorija: Damir Kalafatić
- Objavljeno: Subota, 02 Listopad 2010 09:44
-Onaj tko ne pozna svoju povijest osuđen je da mu se prošlost ponovi! Hrvatska je izgubila posljednje značajke svoje samostalnosti, kada je godine 1918., bez volje naroda, bez referenduma a na temelju tuđe volje-Versailleskoga mira (28. lipnja 1919.), 'dobila' zajedničku državu: Kraljevinu Srba, Hrvata i Slovenaca.
Ukinut je Hrvatski sabor, Ustav i hrvatska vojska a već od početka tu je neprirodnu 'tvorevinu' Srbija smatrala Velikom Srbijom podčinivši i druge narode 'pod istu monarhističku kapu'.
To je bio glavni uzrok srpsko-hrvatskog sukoba, koji je označio borbu hrvatskoga naroda za njegovu nezavisnost, koja će potrajati idućih skoro osam desetljeća, sve do 1995. godine, a kako 'stvari' danas stoje….možda i dalje!?
Doduše ta je politička borba prekinuta 1928.g. kada je srpski zastupnik Puniša Račić (plaćeni sluga kraljevskog dvora Karađorđevića)pucao u hrvatske zastupnike u beogradskoj Skupštini smrtno ranivši Stjepana Radića i još dvojicu hrvatskih zastupnika. Šest mjeseci kasnije kralj Aleksandar ukinuo je Ustav Kraljevine SHS-a i proglasio osobno samovlašće (rigidnu monarho-fašističku 'šesto-januarsku diktaturu') i nakon toga proglasio državu Jugoslaviju (1929. godine), 'tamnicu naroda', koja nije bila ništa drugo doli Velika Srbija. Tada se javlja Ustaški pokret u hrvatskim zemljama, kao revolucionarni otpor diktaturi kralja Aleksandra Karađorđevića; kruna tog prosvjeda je atentat u Marseilles-u, 1934.g..
Propašću jugoslavenske države, godine 1941., za Hrvatsku je bio pravi trenutak proglasiti svoju nezavisnost. Od Hrvata se nije moglo očekivati da brane državu koja im je oduzela sve sastavnice državnosti, sprečavala gospodarstvo i kulturu, zatvarala, mučila i ubijala istaknute Hrvate i njihove političke vođe.
Sasvim je logično da je hrvatski narod iskoristio prigodu ostvariti svoju nezavisnost, a da to nije bilo poistovjećivanje ni s talijanskim fašizmom a ni njemačkim nacionalsocijalizmom.
Međutim, sudjelovanje sila Osovine (Njemačke, Italije i Japana) u priznanju NDH-e, potaknulo je 'Saveznike' i poklonike Velike Srbije, u nastojanju dokazivanja kako proglašenje NDH-e nije volja hrvatskoga naroda, nego da je to umjetna tvorevina fašista i nacista.
Potpis Trojnoga pakta (25. ožujka 1941.) koji je u ime Jugoslavije u Beču potpisao princ Pavle, trebao je biti veoma povoljan za Jugoslaviju, jer bi ona ostala neutralna, a nakon rata dobila bi Solun, važnu luku u Grčkoj. To se nije svidjelo srpskim prijateljima, Englezima(for ever) pa je pod njihovim 'uplivom' došlo do puča srpskih generala od 27. ožujka 1941. (s lozinkom: 'Bolje rat nego pakt'!). Uslijedio je veoma brzo i Hitlerov odgovor, napad na Jugoslaviju i njena brza kapitulacija…ali duh obnove Velike Srbije nije kapitulirao, pače, i tijekom II. svjetskog rata planira se njena obnova!
Stevan Moljević-odvjetnik, rođen u Banjaluci bio je glavni planer-kartograf Velike Srbije. U tekstu objavljenom u crnogorskom gradu Nikšiću 30.06.1941., taj ideolog, savjetnik četničkog vođe Draže Mihailovića, piše:
«….Osnovna greška u našem državnom uređenju bila je što 1918 g. nisu bile udarene granice Srbije. Ta se greška mora ispraviti, danas ili nikad. Te se granice danas moraju udariti, i one moraju da uhvate celo etničko područje na kome Srbi žive sa slobodnim izlazima na more za sve srpske oblasti koje su na domak mora.»
Zatim slijedi njegov plan u pet točaka u kojem je detaljno opisano stvaranje etnički čiste države-VELIKE SRBIJE po poznatoj 'matrici':
Homogena Srbija….
Početkom ratne, 1942. godine, Stevan Moljević piše Dragiši Vasiću, drugom savjetniku kraljevskog đenerala-četničkoga zapovjednika Dragoljuba-Draže Mihailovića: «Što se tiče našeg razgraničenja sa Hrvatima, tu držimo da treba odmah, čim se ukaže prilika, prikupiti sve snage i stvoriti sebi svršen čin, kako sledi:
a) zaposesti na karti označenu teritoriju,
b) očistiti je prije nego li se iko pribere.
Zaposedanje bi se moglo izvršiti samo tako ako bi se jakim odredima zaposela cela glavna čvorišta, i to: Osijek, Vinkovci, Slav. Brod, Sunja, Karlovac, Knin, Šibenik, te Mostar, Metković, a onda iznutra pristupiti čišćenju zemlje od svih nesrpskih elemenata. Krivcima(Hrvatima i Muslimanima) bi trebalo otvoriti put-Hrvatima u Hrvatsku(-ostatke ostataka), a Bošnjacima u Tursku (ili Albaniju)...» Taj plan, doduše, nije baš u cijelosti ostvaren ali su četnici krajem drugog svjetskog rata za razliku od ustaša uspjeli prijeći na stranu 'pobednika'.
Masovnom (Churchill-)Titovom abolicijom više od 200 tisuća četnika, 1944.g., preko noći postadoše partizanima i zajedno s hrvatskim i inim antifašistima 'oslobodiše' Jugoslaviju od Beograda do Bleiburga.
Hrvati su 'dobili' Narodnu republiku Hrvatsku kao ekskluzivnu zajednicu hrvatskog i srpskog naroda a uz to i zajednički jezik…srpsko-hrvatski.
Godine 1947.g. uklonjen je i pro-ustaški ban s Jelačić-placa koji postade Trgom Republike a pro-ustaška opera 'ZRINSKI' za dugo, dugo vremena je skinuta s repertoara HNK-a. Čak je i benigna 'Oj ti Vilo, Vilo Velebita' postala 'zakonski' zabranjenom ustaškom pjesmicom zbog onog 'nacionalističkog' refrena 'ti Vilo svih Hrvata'!
Punih 45 godina komunizma(i socijalističkog samoupravljanja) kao i notorne srpske hegemonije u bivšoj 'Zajednici bratskih naroda i narodnosti', detaljno smo apsolvirali tek srpsku mitologiju Jasenovca dok su višestruko veći zločini srpskih partizana-četnika (uz asistenciju značajnog dijela hrvatskih partizana-'antifašista'), dugo bili i ostali ('zakonski' kažnjivom) tabu-temom….licemjerno prešućeni.
Međutim, 'Velika Srbija' se vuče i dalje kao neuništivi, vječni ('for ever') lajt-motiv srpske politike prema Hrvatskoj:
Frapantna sličnost Moljevićevom planu Velike Srbije identičan je plan Dobrice Čosića smišljen i razrađen ponajprije u akademskim klupama SANU-i, jesen 1986.g., a zatim 'kartografiran' u glavi, i opet, četničkog vojvode Voje Šešelja.
Ali, ovaj put zahvaljujući jedino našim hrabrim braniteljima iz Domovinskog rata, taj pakleni plan nije uspio…..
Glavni strateg i egzekutor tog agresivnog plana bio je 'naš Imočanin', Veljko Kadijević, pa pročitajmo zajedno kako bi se uvjerili da između 'ondašnjih' i 'današnjih četnika' nema ama baš nikakve razlike…. U svojoj knjizi 'Moje viđenje raspada' (Beograd, 1993., str. 135) taj hajduk Veljko, načelnik JNA-hajdučije sasvim jasno, vojno-strateški precizno iznosi plan srbo-četničke agresije na Hrvatsku, u jesen 1991.: «Potpuno blokirati Hrvatsku iz zraka i s mora. Smjerove napada glavnih snaga JNA što izravnije vezivati uz oslobađanje srpskih krajeva u Hrvatskoj i garnizona JNA u dubini hrvatskoga teritorija. U tom cilju ispresijecati Hrvatsku na pravcima: Gradiška-Virovitica, Bihać- Karlovac-Zagreb, Knin-Zadar, Mostar-Split.
Najjačom grupacijom oklopno-mehaniziranih snaga 'osloboditi' istočnu Slavoniju, a zatim brzo nastaviti djelovanje na zapad, spojiti se sa snagama u zapadnoj Slavoniji i produžiti prema Zagrebu i Varaždinu, odnosno granici Slovenije. Istodobno jakim snagama iz rejona Herceg Novi-Trebinje blokirati Dubrovnik s kopna i izbiti u dolinu Neretve te na taj način zajednički djelovati sa snagama koje nastupaju u smjeru Mostar-Split; nakon dostizanja određenih objekata, osigurati i držati granicu Srpske Krajine u Hrvatskoj….»
Nije li to 'plagijat', preslik onog gore navedenog Moljevićeva pisma iz 1942. godine!?
I gdje smo danas?
Sljedbenicima Moljevićeve ideologije, takozvanim gerilcima, koji su 27.srpnja 1941.g. poklali mnoštvo nedužnog hrvatskog naroda u Lici (uključivo hodočasnike i svećenike) obnavlja se spomenik u Srbu!
A da bi cijela 'stvar' bila još bizarnijom, kamen temeljac dovlači se iz Srbije kako bi izdaja hrvatskog naroda od strane političke 'elite' bila što upečatljivija!
Srljaju li to 'hrvatski političari', poput glupih gusaka, nanovo u Yugo-maglu (Stjepan Radić), u nekakvu novu 'Jugosferu', regiju Zapadnog Balkana, ili je to neshvatljivi hrvatski mazohizam…..jer Hrvatska nije navikla biti 'svoj na svome' pa je i dalje spremna služiti tuđem gospodaru!?
Damir Kalafatić
