Uši na toplom
- Detalji
- Kategorija: Darijo Strehovac Streh
- Kreirano: Utorak, 09 Veljača 2016 18:02
- Objavljeno: Utorak, 09 Veljača 2016 18:02
Zadnjih se nekoliko dana nešto čudno događa Hrvatskoj da nam lijepoj našoj jedinoj. Kao Sizifu koji se počinje razbuđivati iz dugog sna, na javi nam se kroz izmaglicu protekle noći opet pojavljuje dobro poznat oblik stijene koju ponovno valja odgurati na vrh brda kojega smo posjetili već dosta puta, ali sa kojega su tu istu stijenu, uvijek iste sile, i uvijek uz isti podli smiješak - gurnule natrag na početno mjesto.
Uz energiju koja nam se vraća u ukočene udove, u sebi osjećamo posljedice još jedne duge, mračne noći, kroz koju su nas "antifašističke" sile titoistične crvene buržoazije i četničkih im pomagača provele još jednim Križnim putem.
Država nam je i opet u rasulu, crveni kmeri siluju, pljačkaju, progone i pjevaju četničko-partizanske pjesme, a Hrvati brže nego ikada bježe sa svoje rodne grude bilo kamo, samo kako bi izbjegli tom teroru crno-crvenih bandita.
Nacionalnim tijelom nam teškom mukom počinje kolati krv, jer smo i opet zatrovani jugoslavensko-srpskim orgijanjem nad nama.
Slično kao žrtvi masovnog silovanja koja se nakon duge noći iživljavanja nad njom teškom mukom osovljava na noge, neki se centri u mozgu bude, ali to buđenje ne dolazi uz toplu juhicu ili kavu, već u boli, muci i nevjerici.
Sizif se budi u ćumezu tamnice u kojoj su ga crveni titoisti držali duge četiri godine, živoga ga pekli i kožu mu gulili, i ne zna što ga čeka kada iziđe na svjetlo dana.
Zna samo kako je stijena tu, a brdo tamo gdje je uvijek i bilo.
Ništa drugo.
Dobili smo novog premijera, nove ministre, i novu vladu.
Uz novo sunce koje je zasjalo nakon što je psihopat zajedno sa svojom bandom mediokriteta, izdajnika i džeparoša napokon otišao u ropotarnicu povijesti, pred sve se nas istreslo i mnoštvo pitanja - kako dalje?
Što dalje?
A ja si mislim: kako god bilo - niže ne može.
Pa isto tako kako je psiho u 5 do 12, bez uobičajene svite podrepaša odsklizao niz tepih banskih dvora u prizemlje i van - na cestu, tako sam uvjeren i kako za Hrvatsku dolaze bolji dani.
Koliko bolji - na svima je nama, ne samo na novim ministrima i ministricama, jer oni su samo ljudi, a vlast je vlast, pod njenim su kišobranom poklekli i neki od najboljih.
Meni su osobno neka imena potpuno nepoznata, a zbog nekih dobijam i novu nadu.
Jer do nekoliko mi je ministarstva posebno stalo. Do njih mi je stalo baš zato jer su oduvijek bili glavni ciljevi "antifašističko"-srbijanskog topništva, i za vrijeme Habsburgovaca, i Mađarona, i srbijanskih žandara tijekom svih jugoslavija.
I tijekom zadnje agresije "antifašista" jugoslavije i srbijanaca na Hrvatsku i BiH jasno se vidjelo koji su im bili najmiliji i najbitniji ciljevi za topništvo, ali i za "posebne jedinice čišćenja".
A što reći o mrcvarenju tih ustanova još od 2000.-te godine pa do dana današnjega - tijekom u zadnje vrijeme neskrivenog provođenja sanu memoranduma 2?
To su kroz povijest bile SVE ustanove kulture i medija, ustanove bitne za obitelj i natalitet, a od 2000.-te godine im je kao prioritetni cilj pridodano i ministarstvo Hrvatskih Branitelja .
Zato bez minoriziranja ostalih, i te kako bitnih ustanova Hrvatske; bez minorizacije osovljavanja gospodarstva na noge, vraćanja hrvatskog seljaka i ribara u život, injekcije adrenalina poljoprivredi, MALOM poduzedništvu, odnosno mikropoduzetnicima, te bez minoriziranja nesumnjivo teškom i složenom pristupu monetarnih reformi - i svim ostalim HITNIM promjenamakoje su najbitnije za golu egzistenciju i nadu u bolje sutra, koje su promjene ipak DUGOROČNO apsolutno ključne za nas kao neovisnu Državu?
Jer isto kako u Ratu ne pobjeđuje onaj sa boljim oružjem i brojnijom vojskom, niti ne živi se samo od kruha, gospodo draga, i previše je Hrvata to ekspresno zaboravilo, iz meni apsolutno nevjerojatnih razloga.
Pa apsolutno poštujući bitnost promjena u gospodarstvu ove da nam lijepe naše - ja Osobno promjene u Nekim drugim ustanovama držim kao, ako ne jednako vrijedne, za stabilnost Hrvatske i opstojnost naše slobode i nas kao malog, ali ponosnog Naroda - DUGOROČNO čak i bitnije.
Jer Narod hraniti može i onaj koji ga mrzi, onako kako su nas jugoslaveni u do jučer partijskoj vladavini držali kao ovce u toru - u "socijalnom miru"; ali taj kruh nikada neće biti ukusan kao kruh kojega narod proizvede sam za sebe, te koji je NEOVISAN o hirovima sljedećeg parstijskog krkana kakvoga smo trpjeli evo i zadnje četiri godine.
Ali onaj tko vas organski mrzi svaku koru kruha koju vam baci pljunut će, i zaračunati vam za nju kamate kakove samo lihvari robovima zaračunavaju, a osveta će pasti na vašu djecu i unuke, jeste li ih spremni prodati za vaš životni vijek u "sigurnosti" partijskog komesara koji po torovima dijeli kruh, ovisni o takovom komformizmu?
Zato osobno temeljne promjene u nekim ustanovama gledam kao na nešto ključno, jer ako će lustraciju udbaša i komunističkih satrapa koji su djelovali do 1990. godine biti teško napraviti, priđimo tome problemu iz drugog kuta, pa sasjecimo prvo podmladak udbaša - tamo gdje su se gnijezditi počeli najbezobraznije prije 16 godina.
Tako barem iščitavam inicijative nekih novih ministara.
Ministra hrvatske kulture, recimo, od kojega Hrvatska očekuje velike stvari.
Od nove Ministrice socijalne politike i mladih, stvarne žene i osobe, a ne one opanačke nakarade koja je karijeru počela u štabu lika koji je granatirao Hrvatsku kao da sutra ne postoji.
A ozbiljne promjene očekujemo i napose nakon najave novog ministra hrvatskih Branitelja o registru izdajnika, jer zaista - ako udbaši ne daju na očeve - pa onda objavimo njihova imena, i sve one koji su udbaško mrcvarenje Hrvatske kao svoj zadatak prihvatili zadnjih 26 godina.
Obznanimo, i spriječimo ih u daljnjem provođenju sanu memoranduma 2.
Pa neka se majka priroda pobrine za njihove očeve, a nekoliko pravih ratnika za hrvatsku Hrvatsku - neka se preko zakona, ustanova i promjena pobrinu za njihov okot.
Ukratko - lustrirajmo Hrvatsku od šugoslavena, ali ne počevši od 1945.-te - zadovoljimo se lustracijom onih koji su neprijatelji Hrvatske od 1990.-te.
Ako se tome problemu pristupi tako - vrlo ćemo brzo svi uživati u plodovima napretka, jer više nitko tko za Hrvatsku tvrdi kako je slučajna država, ili tko lažno svjedoči protiv nje bilo gdje, ili tko laže po čitavome svijetu predstavljajući nas kao agresore u BiH, itd... itd... - NIKADA VIŠE NE SMIJE OBAVLJATI JAVNU DUŽNOST U HRVATSKOJ DRŽAVI, A KAMOLI GA SE ZA TO JOŠ I FINANCIRATI IZ DRŽAVNE KASE.
Tko god želi imati udrugu, stranku, novine, platformu ili ikoju djelatnost koja ima utjecaja na hrvatsku javnost - neka to radi po zakonima Hrvatske Države, i neka toj istoj Državi i odgovara za svaku štetu koju joj nanese - rječju, djelom, nožem ili kalašnjikovom.
Ako tako bude, vrlo ćemo brzo vidjeti napredak, ponajprije na polju nataliteta, jer će se hrvatski novac trošiti na hrvatske obitelji, a ne na ubojice istih.
Vidjet ćemo napredak na svjetsko-političkom planu, jer nas više neće predstavljati drugovi koji Hrvatsku nikada nisu niti željeli, a u brojnim slučajevima su se aktivno zalagali za štetu svih nas.
Na zastupnička i iole osjetljiva mjesta više nikada ne bi smjeli niti MOGLI doći satrapi koji su Hrvate ubijali, silovali, ili klali; žrtve će napokon dobiti barem mrvu zadovoljštine jer im se zločinci neće ismijavati kao na ulicama Vukovara i ostalih mjesta na kojima "abolirani" zločinci neometano žive i nerijetko stoluju kao šefovi.
Svi znamo kolika nepravda danas stoluje u Hrvatskoj, i kakove "antifašističke" bande neometano u njoj djeluju.
Svi znamo kako četnički odredi srbijanskih popova bez ikakvog osjećaja srama ili odgovornosti četnikuju čitavim svijetom, te Hrvatsku kao Državu uopće niti ne priznaju, ali ih vladajući poltroni drže kao kap vode na dlanu.
Jesu li to zaslužili mrtvi junaci čije su kosti razasute po čitavoj Hrvatskoj, ali i šire? Jesu li to zaslužili Junaci čije kosti niti dan danas četnički vojvode na vlasti ne vraćaju njihovim obiteljima neka ih pokopaju u svojoj rodnoj grudi, za koju su umrli pod najgorim torturama?
Jesmo li to zaslužili mi preživjeli, koji od nepravde umiremo kao muhe sa 50-ak godina, dok "antifašističko"- četnički satrapi koji i dan danas stoluju po kojekakvim antifašističkim dernecima i defeciraju po svim Hrvatima nad praznim jamama izmišljenih pokolja redom doživljavaju stotinjak, na čiji račun?
Pa gospodo draga, niti jedna rodilja ili dojenče u hrvatskim bolnicama nema takovu liječničku skrb kao onu koju se njima omogućuje, zanemarivanje svih Hrvata, posebno hrvatskih Branitelja, se u svim liječničkim ustanovama tek počinje spominjati, a do ikakove stvarne istrage će nas vjerovatno pomrijeti dobar dio.
Zašto je tomu tako, i jesmo li to zaslužili kao narod?
Moje mišljenje je kako je odgovor na sva pitanja negativan.
Ali moje mišljenje je kao i ona jedna nepristojna riječ koja opisuje dio anatomije u poznatoj vam poslovici - ljudi vele kako svatko ima isto.
A ja i vama i njima velim kako to nije istina.
Mnogi, posebno oni koji su danas na vrlo bitnim položajima u Hrvatskoj - imaju ih dva.
I mišljenja, i dijela anatomije. Jedno na ustima, a drugo privatno.
Pa pogledajte samo sve one silne defekacije tijekom ove sjednice o izglasavanju povjerenja novoj vladi, a svaka se od njih odvijala dok bi "govornici" defekaciju obavljali stojeći uspravno, u "časnom" saboru, iz kojega su već odavno napravili pravi pravcati partizanski štab, pa mi onda recite kako nemam pravo.
Ali vratimo se još samo na sekundu našem starom, hrvatskom Sizifu, hoćemo li?
Jer njega danas čitavo tijelo užasno svrbi, i prije negoli uopće pljune u šake i stavi ruke na stijenu - treba biti svjestan toga kako će se toga svraba biti neophodno, ali jako teško riješiti.
To neće biti nimalo lako, jer kad se upali vatra u prostoriji u kojoj je ležao netko prekriven tisućama dobro uhranjenih, debelih ušiju, te kada krv prokola udovima - te se uši jako uznemire.
Počnu trčkarati po osobi bez glave i reda, uspaničeno i vrišteći o nepravdi i svome pravu na život, sisanje, grepkanje, pljuckanje.
Defeciranje po čitavome tijelu zaražene osobe.
A sve zato jer osjećaju kako su promjene na vidiku.
A promjene za debele, uhranjene uši nikad nisu dobra stvar.
Obično su povezane sa vrućom vodom, sapunom, i jednom dobrom, čeličnom četkom, kojom se sva ta smrad sa tijela mora isprati, pa tek onda čovjek može na posao.
Zato se nadam kako će gospodin Orešković i njegova ekipa prvo uložiti znatna sredstva i barem jedan dobar period na osobnu higijenu čitavog državnog stroja kojime sada upravljaju, jer uši se ne predaju tako lako.
A iza njih uvijek ostanu i - gnjide.
Pa evo i zadnjih riječi u ovome traktatu, koliko one bile umjesne, a koliko ne.
Za sve one koji su ozbiljno odlučili ovom napaćenom Narodu pružiti nešto bolje od onoga čime nas crvena buržoazija terorizira već predugo:
"Pons superandum est".
