Stvor

Pin It

Drvosječa je samouvjereno ušao na porodiljni odjel. Osvrnuo se oko sebe, i razvukao lice u osmijeh. Onaj najgori, najodvratniji, najlukaviji osmjeh. osmjeh kojega su poznavali svi nad kojima je imao moć. A u toj se moći uživao valjati.

Osmjeh drvosječe u rodilištu.

Ali ovo nije bio bilo kakav drvosječa.

Ovo je bio drvosječa sa diplomom.

Diplomom liječnika.

"Dobar dan kolege" - izgovorio je, i potom je sa čudnim, krvožednim izrazom na licu s kojega mu osmjeh niti tada nije silazio - zamahnuo sjekirom nekoliko puta, ciljajući one koji su mu se našli u dometu.

U tih je nekoliko zamaha uspio smrskati glave nekolicini Pravih liječnika koji su se toga trenutka zatekli u rodilištu; dok je neke od Pravih Liječnika i bolničarskog osoblja oštrica zahvaćala po udovima, abdomenu ili lubanjama.

Jednome je od njih, dobro ciljajući, jednim udarcem uspio smrskati čašicu koljena i presjeći mu nogu koja se odbila od kardio-monitora i potom se otkotrljala u kut sobe sa inkubatorima punim nedonoščadi.

Krv je zaliptala posvuda, prekrivajući zidove i inkubatore, te krevetiće sa dojenčadi nad kojima su se nadvile prestravljene sestre i nekoliko Pravih Liječnika koji mu, pukom srećom, nisu bili u dometu.

Muk koji je u prvom trenutku zavladao ispunili su sada krici ranjenih, zvukovi zraka koji je izlazio iz otvorenih pluća i skrhanih lubanja; te krvi koja je liptala iz arterija i vena zahvaćenih sjekirom.

I tu je bio i plač dojenčadi.

Šok koji je zavladao među preživjelima zakucao je preživjele Prave Liječnike i bolničarke na svojim mjestima; nijedno se od njih nije niti usudio pokušati pomoći istinskim Kolegama koji su se urlajući trzali na podu skliskom od guste, vruće krvi koja je gmižući, pronalazila svoj put prema odvodu u sredini poda.

Izrazi onih koji su se usudili pogledati u lice drvosječe odavali su i dodatnu dozu užasa, jer sa njegovog lica niti u jednom trenutku nije silazio taj samozadovoljni, skoro šeretski izraz koji je odavao samo ugodu zbog učinjenog.

Jedan od Pravih Liječnika je na brzinu napravio procjenu štete, i uočio je kako je njemu nadohvat na jednome od inkubatora komad odsječene kosti napravio napuklinu koja se proširila, i nedonošče u njemu više nije bilo u sterilnim uvjetima; dok je cijev za kisik povezana sa drugim inkubatorom, gdje su se nalazili blizanci, drvosječa potrgao jednim od zamaha sjekire.

- Ovoj je djeci potrebna hitna pomoć, gospodine m... - ustao je i krenuo prema drvosječi, rukom pokazujući na inkubatore, ali nije stigao dovršiti rečenicu.

Ovaj je udarac bio posebno jak, jer je drvosječa imao mjesta i vremena za širok, pun zamah - Liječnikova je glava odrezana skoro čisto, u dva poteza; jer pošto je oštrica, očekivano, nakon prvog udara zapela između kralješaka vrata, drugi je naciljao precizno, i sa bolesnim sjajem u očima je gledao glavu koja se odbila od gornje plohe jednog od oštećenih inkubatora, odbila se od bolničarke koja je vrištala, te probila prozor bolničke sobe, te se nakon kaj se nekoliko puta okrenula u zraku, pala na parkiralište kat ispod.

- Ha!! - nasmijao se kad su se i izvana začuli užasnuti krici rodilja i rodbine pored čijih se nogu glava kotrljala, i sam je sebi odao počast.

"Sad s' ti Bog i batina", osmjeh mu se razvukao još jače, " i ima da budne kako ja kažem, il' po kratkom postupku".

- Ajmo momci - mahnuo je četvorici tjelesnih čuvara - voz'te me u sljedeću bonicu!! Ima još rezova da se radi - zagigoljio se vlastitoj doskočici, iako to nije baš volio; posebno otkako su mu rekli kako na teveju onda ispada gluplji nego kaj je.

Ali lako je prelazio preko svega toga, i koža mu je bila deblja čak i od nekih sdp-ovaca.

U biti je baš takvima, bivšim pripadnicima partije a današnjim "konvertitima - domoljubima" morao biti zahvalan na lekcijama o debljanju kože, brisanja savjesti, pa čak i zakletve onom nekom Hipokratu, koji je, kako je čuo, već bio mrtav, pa ga nizašto nije mogao niti tužiti.

Njima je mogao zahvaliti na učenju filozofije koju je prisvojio i koju je smatrao samo svojom: Na čitavome je planetu važan samo JEDAN čovjek, a toje bio ON.

I tako je, laktareći se i gazeći preko trupala čitavog života, stigao do položaja na kojemu je bio i sad.

Do položaja na kojemu su se sve njegove hedoistične težnje, želje i nagoni ispunjavali kako god je želio; na kojemu su mu tjelesni čuvari jamčili sigurnost od stvarnih prijetnji, a policija od sirotinje i onih koje je svakodnevno gazio.

Na mjestu gdje je bez ikakve kazne svojim odlukama i činovima dnevno mogao ubijati ili teško ozljeđivati stotine, pa i tisuće ljudi.

Jer upravo su njega odabrali za čuvara zdravlja Naroda - hrpe stvorova do kojih mu je bilo stalo koliko do crnog ispod nokta.

Još se i danas sjećao kako su se on i priležnica mu skoro čitavu noć krepavali od smijeha kad je izabran na to mjesto; i već je tada počeo smišljati sve gadosti kojima će tim jadnim, nemoćnim stvorovima zagorčati živote do krajnjih granica. Već je iste noći u njegov um odnekud, s nekog mračnog i zastrašujućeg mjesta počela stizati sva sila inspiracije za djela koja niti njemu samome nisu bila jasna, ali to nije bilo niti bitno.

Bitno je bilo kako mu je to činilo zadovoljstvo.

Već je tada počeo vjerovati kako je Bog. Od više sile postavljen, sa svim dozvolama oboružan. Kad god bi se pogledao u zrcalo - vidio je Boga, i to je pokrenulo teretane, vježbe, tvari za poboljšanje božanskog izgleda, narcisoidnost, i na kraju - bolest.

Bolest koja se očitovala obožavanjem samo jednog, jedinog stvora - sebe - jednog - jedinog stvora.

Strah ga je počeo konzumirati; jer kaj ako sada, kad je u naponu snage; kad je Bog - bogomdan - božanski - jedini vrijedan - kaj ako se sada nekaj dogodi i prekine mu... - život?

Njemu?

Od svih stvorova?

Njemu, koji je lice i naličje bogomdanog? Koji odlučuje o životima dojenčadi, nedonoščadi, i svih ostalih koji za njega ne vrijede niti koliko jedan njegov nokat?

...

Kakovo je vaše mišljenje o takovome stvoru?

Darijo Strehovac - Streh