Kako preživjeti
- Detalji
- Kategorija: Darijo Strehovac Streh
- Kreirano: Utorak, 02 Studeni 2010 00:16
- Objavljeno: Utorak, 02 Studeni 2010 00:16
Možeš ti priznati kako si bolestan. To, u biti, znaš već desetljeće i duže, kao i svi bližnji oko tebe. Ali oni, Hvala Bogu, ne shvaćaju kako je to. I kaj onda raditi, i kako živjeti, kad se svakodnevno nakon 2 - 3 sata sna (najviše 6 tijekom čitavog dana ako imaš sreće pa uspiješ zaspati u prekidima) budiš usred noći, i ne znaš za koga si se, vraga, probudio? A istina je kako bi volio samo spavati i ne znati ništa, ne osjećati ništa.
I bilo bi još i dobro kad bi mogao natrag na spavanje, ali već i pri buđenju si toliko živčan pa moraš ustati, popiti tabletu(e) i tako početi dan - ili nastaviti noć?
Jer probudio si se, ali umjesto odmora, još si umorniji nego kad si zaspao, i osjećaš se kao prebijeno, umorno pseto koje je već odavno moralo ležati u vječnome miru, ali umjesto toga je "nagrađeno" životom u kojemu su nam mesići ili josipovići predsjednici, a đakići predstavnici?
A u sjećanju su ti lica onih koji su se svega toga tijekom rata riješili u sekundi. Jednim tupim udarcem metka, ili zaglušnom detonacijom koja ih je odvela u mir, a tebe ostavila u paklu, ili agoniji boli.
I u tim im trenutcima zavidiš. Jer oni su u Miru, a ti?
I budan si. I "dan je pred tobom". U 03.14 ujutro, npr.
Svi ti živci titraju, i u glavi ti je kaos, ali za razliku od tijela i duše, oni se nikad ne umaraju.
I tako, u najgorim trenutcima, i nakon kaj si se tek probudio - piješ tablete za spavanje!? Samo kako bi mogao smiriti živce i funkcionirati barem toliko mirno da pred svojim najbližima stvoriš sliku kako je sve O.K.
Jer ujutro će te ukućani pitati: - Kako si?
Ti ćeš ležerno odgovoriti: - Ma ko Bog, sve O.K.
Neki će zadovoljno klimnuti glavom, ali neki će reći čak i: - Eh, lako tebi, kad se mo'š po cijele dane izležavat'...
Pa ćeš se na to nasmijati, onako - "bećarski". I oluju u prsima držati pod kontrolom.
Samo kako ti najmiliji uz sve ostalo još ne bi morali brinuti i o tebi, te kako bi i sam mogao brinuti o njima; pogotovo o djeci.
Jer dijete ne pita. Dijete ne razumije. Do određenog doba.
Supruga će te tu i tamo uloviti u krizi, ali dobro istreniran smiješak i neki glupi vic radi čuda. Osim toga, budimo realni - nije li i njima tako draže? Jer znaju kako ti - u biti - na onom najosobnijem nivou - pomoći ne mogu.
Sve kaj mogu je biti uz tebe. A ima nas svakakvih. Isto kao i liječnika, koji bi ti trebali pomoći, ali o njima je danas bespotrebno trošiti pixele, jer oni su samo državni dileri tableta.
Uglavnom, neki smo bolji, a neki lošiji; ali za mene su LJUDI samo oni koji se trude biti NAJbolji. Koliko god su loši.
Kaj se tiče zlostavljača i psihopata, koji se iživljavaju na suprugama i obitelji, usput na cugu i ostale poroke trošeći sve kaj je "njihovo", a i više - njima želim brz oporavak, ali njihovim obiteljima, prijatelji, katkad nije dostatna niti sva sreća i Božja pomoć.
Katkad bismo se tu morali umiješati i mi, koliko god nam to teško bilo; a nerijetko nam se i zlom vratilo.
Ali ipak bih se htio vratiti onim samozatajnim, naizgled veselim i nasmiješenim ljudima koji niti obitelji, niti najbližim susjedima ne spominju Rat, i kojima su u životu važne samo tri stvari: Obitelj, Vjera i Domovina.
Takovih je ljudi na početku srbijanske agresije na Hrvatsku bilo otprilike 1% stanovništva Hrvatske, izrekao je nedavno Junak Domovinskog Rata – Petar Bajan; ali danas ih je, nažalost, zbog samoubojstava ili "samoubojstava policijom" - puno, puno manje.
To je ogromna šteta za sve nas i čitavu našu Domovinu; jer mnogi bi nam od tih tragično izgubljenih ljudi i danas mogli biti uzor.
Ti su ljudi, na žalost, ili svojim djelovanjem, ili dovedeni na rub ludila korumpiranim neo-komunistima koji nas mrcvare već 20 godina bili prisiljeni zaboraviti kako sve ostalo u životu, ako pratiš ta tri pravila, dolazi samo po sebi.
Većina preživjelih Znaju kako ćeš, ako se brineš o Obitelji - naći unutarnje snage za izdržati i najgore trenutke, jer će se ta Obitelj brinuti i o tebi.
Takve se veze teško unište do stanja u kojima čovjek podlegne demonima i dođe do onog najgoreg, i to je ideal kojemu bismo svi morali težiti.
Katkad je to najobičniji tjedni, obiteljski nedjeljni ručak; isto kako je za one bez obitelji, nekakav tradicionalni prijateljski susret sa obitelji suborca; roštilj, nogomet, bilo kaj…
Znaju kako ti, ako U sebi nosiš Vjeru, odlazak u crkvu ne mora biti dosadna obveza. U crkvu će otići kad sami osjete potrebu za time, ali znaju kako će Krista naći svugdje gdje pogledaju - i ispod kamena, i ispod drveta, i u nevolji i u dobru.
Ali će svima oko sebe svojim primjerom pokazivati put kojim čovjek može hodati uspravno i dignute glave, ne strahujući ni od čega, jer su život živjeli i žive ga ispravno.
I na kraju, takovi ljudi znaju kako, ako voliš i brineš o Domovini, te ako napraviš i najmanju stvar koja je u tvojoj mogućnosti, a koja će Domovinu učiniti boljom – napravio si NEŠTO.
Ne samo za sebe, već i za druge. I nikad ti ništa neće nedostajati, niti bi ikome nedostajalo - kad bi se svi brinuli o Domovini; i kad bi svi voljeli Domovinu.
Ako za te tri stvari imaš samo riječi poruge, nezadovoljstva, žalbe i odricanja - zaslužio si sve kaj si dobio.
A to nije nikaj dobro. To je spirala u bezdan, iz kojega te ne može izvući nitko doli sam sebe. Ali tek kad dotakneš dno, a to nije lako.
Ali kako već Stožerni Brigadir Bajan reče: kad je Hrvatskoj bilo najteže, ljudi kakvi su joj trebali je bilo samo 1% stanovništva Hrvatske.
I zato na primjer, ja pokušavam slijediti primjer tih ljudi; i idem dan po dan. Minutu po minutu. A katkad i jednu po jednu agonizirajuću sekundu. Dok se oluja u meni ne smiri. Onda sakupim komadiće i idem iz početka.
I nikad mi nije teško nasmijati se Supruzi, uzeti dijete u ruke, oprati rublje, prekrižiti se na ulici, staviti Hrvatski Barjak na prozor, ili kad ulovim priliku potpuno nepoznatoj majci s djetetom na ulici, ili staroj baki ili didi u trgovini, ili bilo kome sam u mogućnosti pomoći, napraviti neku sitnu uslugu.
Često i na način na koji oni to niti vide, niti znaju tko sam, niti ću ih možda više ikad vidjeti u životu. Jer mene osobno takve stvari ispunjavaju onim najbitnijim u životu - srećom zbog malih stvari. Zadovoljstvom zbog samo i pomisli kako sam nekome drugome učinio nešto dobro, koliko god to sitno bilo.
I gdje smo u ovome mome traktatu stigli, prijatelji?
Iz priče o teškoj bolesti, koju na pravi način nikad neće shvatiti onaj koji se ne brine ni zbog čega doli sebe i svoje guzice, do poruke nade kako svatko od nas; pa i onaj u najgorem stanju, može raditi dobro.
I sebi, i drugima.
I onda se možda i noćne more jednoga dana smire, hladan znoj i bol od samog doticaja sa zrakom nestane, i taj prokleti kovitlac u duši pretvori u lahor.
Onda će i rastanak od tijela koje pripada zemlji biti lagan kao pero koje pada iz gnijezda neke čudne gorske ptice, kojoj se na trenutak učinilo kako je zarobljena u nekom čudnom tijelu, željeznim lancima okovanom.
I možda više niti jedan hrvatski Ratnik neće stradati na najgori način – od svoje ruke.
Jer tim činom svima oduzima sebe. I svojoj obitelji, i svojim suborcima, i čitavoj Domovini; koja će ga opet zatrebati.
Tim činom odbacuje ono u kaj je vjerovao, i Morao bi i dalje vjerovati; jer Mi koji to želimo – i dalje vjerujemo.
Mi i dalje vjerujemo kako je Hrvatska najljepša i najbolja zemlja na svijetu; a to kaj su joj na tron zasjele neo-komunističke pijavice, agnostičke ulizice, hohštapleri, lopovi i smeće sa dna ove prelijepe Države – nije razlog za odustajanje, već upravo suprotno.
Dok god oni vladare, mi moramo biti budni i Za Dom Spremni.
Kao Hrvatske Oružane Snage devedesetih; jednako tako i danas, kao slobodni građani Neovisne Države Hrvatske 2010, i sljedećih godina.
Crvena zmija među nama već bez straha diže svoju odvratnu, krvi žednu glavu, a ako nestanu svi oni koji su i nju, i prekodrinske saveznike pobijedili prvi put, tko će je zatući sutra?
U otvorenome smo je ratu izubijali, pobijedili, izranjavali je i tijelo joj poslali u svoje prekodrinsko leglo, ali ne zaboravimo kako je njena, iz šugoslavije u Hrvatsku odavno ubačena glava, još i te kako živa, te i te kako žedna krvi.
I to krvi preživjelih od istih onih 1 % iz devedesetih.
Za kraj: na predaju i odustajanje jednostavno nemamo pravo, jer oni od Naše Domovine i našeg teritorija ne odustaju, i njihov pakleni plan "Il' nama njihovo, il' njima njihovo", nije nestao.
Na kraju krajeva, sadašnji srbijansko-četnički lider saveznika neo-komunističkih vladara Hrvatske uskoro dolazi u "prijateljski posjet" jednom od najsvetijih mjesta Domovine nam – Ovčari - preko Ade Vukovarske, hrvatskog teritorija koji je još uvijek pod četničkom okupacijom.
I to na obljetnicu ubojstva Siniše Glavaševića.
Darijo Strehovac - Streh
