Braniteljske priče
- Detalji
- Kategorija: Darijo Strehovac Streh
- Kreirano: Nedjelja, 30 Svibanj 2010 14:38
- Objavljeno: Nedjelja, 30 Svibanj 2010 14:38
Držim se mračnih kutaka, i nimalo me ne iznenađuju svjetla "Cobre hrvatske milicije" koja se pale kad im prilazim nadomak 5-6 metara. Olakšavam korak i prolazim, nadajući se kako se milicija te večeri nije "predozirala" kuhanim vinom, travom, ili čime već skraćuju godine tog svog "posla".
Uspijevam, i sad sam vec na semaforu i spremam se prijeći punkt Đure Deželića. Polako me lovi strah, jer znam kako se on iz "bratstva i jedinstva" sa srbovima trgnuo tek nakon 1873. godine, i ne znam kakovi su još drugovi tu na straži. Ali taj punkt uspijevam prijeći bez ikakvih problema, osim farova uperenih mi u oči dok sam prolazio pored "Schiava" sa hrvatskim regama na automobilu, i nastavljam dalje prema Klaićevim Dvorima – svijetlom i toplom mjestu Zagreba; mjesta na koje je svaki agresorski trbosjek tijekom svih vjekova udarao bez razmišljanja, znajući ono kaj mi svi znamo.
U redu je, osjećam. Zrak je pomalo vlažan i sparno je, ali oko Utvrde vlada mir; tek dvoje roditelja trpe muku koju nitko tko je te večeri pored njih prošao niti pojmiti nije mogao. Pri prijelazu na sljedeći punkt me pomalo lovi jeza, jer znam kako su za te položaje zaduženi kačićevi "yugosloveni". - "Dobro miočiću" – razmišljam dok se prikradam semaforu Izidora Kršnjavog, Khuenovog dupelisca i jednim od većih izdajica Hrvatske - sad me imate u unakrsnoj vatri, ali to ne znači kao moram umrijeti tiho.
- Eeeeee da te samo vaarah, nego te i izuudaraaah…!" – urla "glazba" iz BMW-a ZG regi koji je projurio pored mene, a umjesto praha granatom raznesenih stijena kroz prozore se razasulo malo "bijelog", tjerajući me na brži prodor prema našim položajima usredotočenih oko davno prekopanog, iskopanog, opet prekopanog, pa opet zatrpanoh "Samoborčeka", čija zemlja i asfalt još dugo neće otkriti sav broj kostiju mučenika koje je tito pospremio pod njih.
U trčanju prema spokojnim rovovima pobijenih moram prijeći Jagića, još jednog "slavenista" i "bratstvenika i jedinstvenika", pripojenog za tu svrhu položaju njegove indirektne žrtve – Ivana Franje Jukića, i tu osjećam kako me polako napušta i ono malo razuma kaj ga posjedujem. Jer odmah tu – na izlazu sa križanja tih nebuloznih spojeva krvnika i žrtava, ispred mene se diči ime ulice "Ivana Broza"?! Trljam već zakrvavljene mi oči, ali sumnje nema – osim josipa nekoliko blokova ulica dalje, koljača 1. klase i ratnog zločinca nadsvjetske klase – preda mnom je sad i ime njegovog apologete, jukićevog direktnog učenika i jednog od spisatelja rječnika srpsko, ali hrvatskog jezika kojega danas imamo dužnost slušati ČAK I NA NACIONALNOJ – HRVATSKOJ TEVE?
Dah sam već odavno izgubio, ali do položaja se stići mora; probijam se dalje. Potpuno ignoriram ulicu sekretara KPJ, andrije žaje, i poluslijep od jada nastavljam dalje niz rovove ulice – Božidara Adžije.; ljevičara i marksista koji je pod okriljem komunista izdao nebrojene yugoslovenske članke o radničkim i socijalnim problemima; otvorenom komunistu koji se 1934. godine priključio "komunističkoj partiji yugoslovije"?
Jedva živ stižem do parka pored pivnice Medvedgrad, gdje se iscrpljen i pomalo zbunjen naslanjam na spomenik partizanima, te ne svojom, već Božjom voljom – na isti istresam sadržaj svojih mokraćnih kanala i želuca, već po redu, kako je išlo. - Kaj tebi smeta taj spomenik!? – napokon sam naletio na ono kaj mi se potpuno nenadano prikazalo kao neprijateljsko gnijezdo kad su trojica mladića ustala sa klupice dok sam se olakšavao po crvenoj zvijezdi koja mi je pod mlazem prelazila iz svijetlo crvene u tamno krvavu, prirodnu boju.
- A kaj si ti, mladi antifašist? – upitah mladca koji se približio najviše: - ja sam hrvatski branitelj – rekoh – i kaj bumo sad?
Branio bih se koliko bih mogao, i nitko me nakon svega toga ne bi morao kupiti s ceste i nositi doma, ali svi bismo pljuvali krv da se ipak nisu odlučili okrenuti i vratiti svojoj klupici s plastičnim pivama. Ja sam se sam nakon tog susreta okrenuo i polako krenuo prema svome stanu. Stanu smještenome u jednoj od najbolje imenovanih ulica u ovome usranom gradu – NOVOJ cesti.
Streh
