Epilog za tek jednu sjekiru u moru čudovišta

Pin It

Udarci stražara zatvora pljuštali su po zatvorenicima bez diskriminacije. Udarali su svime na dohvatu, bez obzira na godine ili kakvo drugo stanje zatvorenika. Svi su zatvorenici koje su „zadužili“ već bili osuđeni na smrt, ali u njima to nije pobuđivalo nikakovu naznaku milosti, ili i pomisao na olakšavanje zadnjih dana tih ljudi. Zatvorenici su bili njihovi sunarodnjaci, susjedi, braća ili rođaci, a njihov grijeh je bila želja za slobodom, i makar i verbalno neslaganje sa partijom „velikog vođe“.

Bilo je to prvom polovicom četrdesetih - u nacističkoj Njemačkoj.

Njemački su tadašnji krvnici uskoro i sami završili pred sudovima.

Prvo su završili u zatvorima kojima su tek donedavno vladali, a koje je tada preuzela nova vlast.

U njima su čuvarima postali i neki preživjeli zatvorenici nad kojima su ovi svoje komplekse iživljavali tek prije koji dan – činilo im se.  Jer vrijeme im je sada postalo tako dragocjeno, prošlost tako zaboravna, a muke koje su drugima tako nehajno nanosili iznenada su postale nešto stvarno.

Na dan kad su se pojavili pred drugačijim sudom od onoga kojega su navikli gledati dok su sami bili na vlasti, a iako su izišli iz tamnica u kojima ih nitko nije tukao, niti do smrti gazio potkovanim potplatima teških čizama, svi su do jednoga tražili milost.

Niti jedan od njih „nije shvaćao“ svoje prijestupe i grijehe, i svi su, po vlastitim riječima, samo – radili svoj posao.

Ubrzo su se njihali na štrikovima, sa sadržajem crijeva prosutim na podu pod vješalima.

Razlika među onima koje su oni vješali nije bila u pražnjenju fekalija u času smrti koja je hladno i bez ikakvih osjećaja odnosila sve što joj se dalo; razlika je bila samo u tome što prije kraja nisu bili zvjerski mučeni.

Ipak, znate li čemu se do dana današnjeg neizmjerno čude SVI povjesničari, akademici, veterinari i krznari, ukratko – čitav svijet?

Znate li zašto su savezničke posrojbe u kolonama prošetavale Nijemce koji su živjeli blizu koncentracijskih logora kako bi i oni vidjeli pomrle od gladi?

Jer apsolutno nitko od njih nije vjerovao kako su svi oni samo šutjeli dok se sve to događalo.

„Pa kako ste do vraga takovim spodobama kao što su hitler, goebbels i ostali dopustili doći na vlast, a ništa niste poduzeli kad su vas počeli terorizirati jednako kao i najgore neprijatelje“? – odjekivalo je tada pitanje po čitavome svijetu.

A ne varajte se, bio je to teror u najužem smislu te riječi – ljude su zatvarali zbog izgovorene ili napisane riječi, u zatvorima i „bolnicama“ ih mučili do smrti.

U Njemačkoj je u to doba vojnika na frontu ubijeno manje nego na njemačkim sudovima.

Nitko nije znao dati odgovor na pitanje – „zašto“.

Tako se to na kraju 2. Svjetskog Rata dogodilo u Njemačkoj, ali u našoj Hrvatskoj ne samo kako nije bilo bolje – bilo je nemjerljivo gore.

Krvnici i mučitelji su u Hrvatskoj samo promijenili odore, ili ih zamijenili novima, puno kićenijima od starih.

Više je Hrvata pobijeno u godinama nakon Rata nego tijekom njega, zahvaljujući jusipovićevim partizanima, i njihovim kapama i „zvezdama mira i ljubavi“.

Do dana današnjega za to nitko nije odgovarao.

Do dana današnjega hrvatski je Narod primoran vlastitim krvnicima plaćati „pristojbe“ za zločine koje su nad njime ti „antifašisti“ počinili.

A hrvatski je Narod – šutio.

Čudna li čuda što nas nazivaju stokom, onda? A ne samo nazivaju – tako se prema nama i ponašaju, svi do jednoga koji su danas na vlasti nad Hrvatskom.

Jer što se dogodilo prije tek nešto više od 2 desetljeća ? - nakon oslobođenja Hrvatske i obrane od srbijansko-šugoslovensko-crnogorske agresije?

Udarci po hrvatskome narodu pljušte, bez diskriminacije.

Udaraju svime na raspolaganju, koga god im se nađe na dohvatu, bez obzira na godine ili kakvo drugo stanje Hrvata.

Svi smo već osuđeni na ropsko dužništvo i smrt, ali to u njima ne pobuđuje nikakovu naznaku milosti, ili i pomisao na olakšavanje naših dana prije izumiranja.

Mi smo njihovi zatvorenici, pa bili im mi susjedi, braća ili rođaci, a naš grijeh je  želja za slobodom, i neslaganje sa njihovom partijom, i njihovim „velikim vođom“.

To se događa danas – u Hrvatskoj pod njenim „antifašističkim“ vlastima

A hrvatski Narod – šuti.

„Pa kako“? – u povijesti će ostati još jednom zabilježeno isto pitanje koje su u Nürnbergu postavljali svakome Nijemcu koji se tamo pojavio.

E moj Narode...

Jedan od udbaških zločinaca nad Hrvatskom i Hrvatima je danas krenuo na neizvjestan put u Njemačku, ponosnu zemlju koja se još devedesetih riješila takovih iz svih grana bitnih za Državu. Oni su se sličnih krvnika, osim sudski i kazneno-pravno, riješili činom po imenu LUSTRACIJA.

Danas su i opet, nakon svih nedaća, odšteta, nacizma i fašizma, i onog najgoreg : komunizma - napredna, demokratska zemlja koja po mnogočemu može biti primjer većini zemalja u svijetu

A Hrvatska? Mi se još nismo riješili niti jugošugovizma, a kamoli sustava puno goreg i ubojitijeg od nacizma - komunizma. A Lustracija? Daj Bože, ali i Bog pomaže samo onima koji pomognu sebi.

A što očekivati od ovog "šutljivog" usenasepodase krda? Pomoć? Pa makar samima sebi? Nemam više 2 godine starosti, kako bih povjerovao u to.

Zato razmislimo o tome što nam zapravo ovaj klimavi izlet jednog sjekiraša zaista donosi?

Smrtna kazna se danas ne provodi u zatvorima, a i zašto bi? Niti jedna kazna, pa niti smrt niti jednoga krvnika nikada nije uskrisila njegove žrtve, baš kao što niti jedna kazna nad krvnicima nikada nije utješila majku, oca, sestru ili brata ubijenoga.

Zadovoljava se jedino ona veća pravda, pravda skupine, zajednice ili Naroda nad kojima se zločin sustavno vrši.

Pa se nemojmo previše unaprijed radovati padu krvnika prezimena perković. To smo već prošli.

Nemojmo biti sitničava stoka koja se raduje svakoj mrvi zakona koji se tu i tamo provede (a veliko je pitanje kako će se provesti), i nije li i to samo igra onih koji nas i dalje žele držati žrtvama i bijednicima.

Uzdajmo se radije i borimo se za dan kada će pravda napokon početi djelovati i UNUTAR naše Hrvatske, i kada će se provoditi nad SVIM krvnicima Naroda Hrvatskoga, ne nad jednim od krvničkih kotačića čudovišne udbaško-šugoslovenske hobotnice koja nas sve guši i ubija već  78 godina – nekažnjeno.

Njemačka i njen Narod su se i ovaj put pokazali kao prijatelji hrvatskog naroda, ali na nama je sada dokazati se dostojnima pružene ruke prijateljstva i pomoći u oslobađanju od tih krvavih „zvezdaša“ koji su nas ubijali i ubijaju nas i dalje.

Za početak dajmo potporu Stožeru za obranu hrvatskog Vukovara, za bolju i pravedniju Hrvatsku; dajmo potporu Hrvaticama i Hrvatima Markić, Krišto, Francisković, Hodak, Stockinger, Pečarić, Šimunić...

Koliko god se nama činilo kako smo sami, samo pokušajte nabrojati sva imena koja se bore za DEJUSIPOVIĆIZACIJU Hrvatske - nećete uspjeti, ali ćete možda shvatiti koliko nas je i koliko smo jaki zajedno.

Jer jedino Zajedno od današnje mafijaško-četničko-šugoslovenskih „institucija“ možemo izgraditi hrvatske Ustanove.

Počevši od milicije pa nadalje.

Za Dom Spremni, pa vežite pojaseve; nadajmo se kako je ovo tek „p“ od početka.

 

Darijo Strehovac - Streh