Ponoć

  • Ispis

Uskoro će ponoć.  Ulovio sam sat sna prije, jer uskoro će opet ponoć.  Dijete je bolesno, i prije sat vremena umor je svladao neumornu dječju znatiželju i elan.

Pored nje joj sada leži i spava bolesna mater.

"Nek spava", mislim, "kad se probudi bolovi će joj opet počet, i opet će molit Boga za san".

Molit će ga za vrijeme za san. I prestanak boli.

Za razliku od nje, maloj je lice bezbrižno dok spava. Ona niti ne zna kako će uskoro ponoć.

Zvuci razularene paljbe dolaze iz grada. Budale se vesele.

"Za bržu ponoć" - palim pljugu na balkonu, i čujem zvuk posranog mobitela - "sretna novo godina, itd..." Uz nekoliko nepročitanih poruka vidim i poruku banke.

Minus ko kuća. Pazi kad ideš po kruh - piše.

Gasim mobitel, mala kašlje; slušam hoće li se probuditi.

"Nekad sam se molio za buđenje" - mislim, "sad se molim za san".

Vani se paljba budala pojačava.

Kripli slave.

"A kaj slavite, kretenčine posrane?" - pitam se.

I kao i uvijek, zamišljam kako su pucnjave njihovih pirotehničkih napravica za nedotupavu djecu granate, mine - paljba strojnice preko rijeke.

Ali nije Zora.

Još malo pa će opet ponoć.

Krv se prolijeva iz obijesti, ne iz nužde - to je danas moderno.

"Antifašistički".

I opet se sjetim tuge i očaja koji me obuzmu nakon buđenja. Bez greške.

Bacam opušak preko ograde, mala je počela plakat.

Mater joj se od bolova ne može dić, tješi je riječima i šuškanjem.

Dok ulazim u sobu budale se i dalje vesele, sve jače i glasnije.

A meni na pamet padaju Orkani.

Lune.

I žao mi je.

Jer uskoro će opet ponoć.

A kreteni se vesele.

 

Darijo Strehovac - Streh