Odgovor na 'Sablasti iz medačkog Džepa'
- Detalji
- Kategorija: Darijo Strehovac Streh
- Kreirano: Petak, 13 Siječanj 2012 18:20
- Objavljeno: Petak, 13 Siječanj 2012 18:20
Hrvatska vojska je tijekom obrane od srbijansko-crnogorske agresije brojala oko 60-ak tisuća RATNIKA na prvim crtama. Ne bih ulazio u točne brojeve, jer ih fakat ne znam. Ovo je samo nekakva moja procjena, a koja se tiče SAMO Ratnika sa borbenim ruksakom, vrećom za spavanje, puškom, BK i bombama, tromblonima, osama i sl..
Sa druge strane – srbijansko crnogorske - malo je reći kako smo bili debelo nadjačani, posebno kad se u obzir uzme nevjerovatan nesrazmjer u oružju i streljivu, topništvu, oklopu, zrakoplovstvu, mehanizaciji općenito, logistici, brojčanom ljudstvu, tajnim službama, kvalitetnom vodstvu, časničkom kadru i svemu onome kaj se inače broji kad se ocjenjuju snage pojedinih vojski.
A ipak...?
Uzmimo recimo časnički kadar?
Najveći broj NAJBOLJIH časnika tijekom obrane se STVORIO u hodu, i to iz redova dragovoljaca koji nikakove veze ili posebne obuke sa time nisu imali.
Od Blage Zadre kao legende, pa sve do svih zapovjednika bojni, satnija, vodova, desetina, borbenih grupa itd... – većina su bili najobičniji ljudi koji su svojim moralom i SRCEM postajali najkvalitetniji i najhrabriji časnici koje ijedna vojska može imati.
To je ujedno bio i jedan od razloga koji su bili ključni u njihovu „škartiranju“ od strane veleizdajnika stevana mesića.
Jer čim je dotični čekinjar ugrabio vlast – prema njima se ponio kao ono kaj i jest: nezadovoljni šugoslaven kojemu su ti ljudi „oduzeli yugoslaviju“, i stvorili Hrvatsku.
Izbacio ih je iz vojske kao nepodobne, jednostavno zbog toga kaj nisu imali šugoslavensku, odnosno „antifašističku“ pozadinu.
U njihovim srcima nije tinjala krvava „zvezda“, već je gorio HRVATSKI GRB, i oni su kao takvi njegovoj viziji budućnosti bili prijetnja.
Iz istoga su razloga morali nestati i SVI najpoznatiji junaci Rata za Neovisnost; kako u Hrvatskoj, tako i u BiH, odnosno onoga kaj je nakon daytonskog masakra/sporazuma, kojim se srbijance nagradilo za genocid – od te BiH uopće preostalo.
Generali Gotovina, Markača, Kordić, Blaškić, Praljak, i još nebrojeni hrvatski junaci uskoro su napunili zatvore „pravedničke“ eu, i to, kao sa NAJIRONIČNIJOM „točkom na i“ – upravo u nizozemskoj – zemlji čiji su vojnici supočinitelji jednog od najvećih masakara i genocida tijekom srbijanske agresije na BiH - Srebrenici.
Stevan je nakon toga, uz svoje pulene i ostali četnošugoslavenski kadar koji je dopuzao u sve centre moći u Hrvatskoj – nastavio sa dehrvatizacijom Hrvatske, kaj je i dalje nastavio neprestanim ocrnjivanjem upravo hrvatske Vojske.
Iz nas su stvorili odvratnu sliku parazita, koji „normalnim građanima“ uzimamo kruh iz usta, ali o tome dalje ne moram niti pričati, jer svi sa imalo mozga u glavi znaju sve.
Ostali su glasovali za stevanovog nasljednika yusipovića, pa eto danas i – ustoličili najgore neprijatelje Hrvatske i Hrvata kao vladare nama svima.
Ali vratimo se na opise unprofor „vojnika“, srbočetničko-crnogorske „vojske“, i jedine stvarne vojske tijekom Hrvatskog Rata za neovisnost 1990. – 1995. godine:
Mi smo u Hrvatskoj većinom bili djeca u odorama, ali svatko od nas je bio VOJNIK, jer je zbog ponosa i hrvatskog Stijega to želio biti.
Nas recimo, nitko nije morao tjerati na stegu, jer smo na odoru i hrvatska znakovlja na ramenima bili toliko ponosni da smo kao jedan Dragovoljno radili stvari koje se inače moraju zapovijedati.
Sa prezirom smo gledali na bilo koga tko bi se tijekom i najorih situacija drznuo ukrasti ikaj iz kuća kroz koje smo tijekom rata prolazili, a u mnogima i živjeli; i s ponosom mogu reći kako je rijetko kome od mojih suboraca tako nekaj ikad i palo na pamet.
Prema zarobljenima smo se uvijek ponašali humano, kao prema ljudima, usprkos tome kaj smo ZNALI kaj nas čeka u slučaju da padnemo u srbijanske ruke.
Zbog toga u Hrvatskoj NIJE POSTOJAO NITI JEDAN logor, dok je srbija imala stotine onih najgorih, za koje su sposobni samo neljudi - a u svakome su se događale gadosti jednake bilo kojem nacističkom logoru tijekom WW2.
Po tome su pitanju - srbijanci skoro pa premašili svoje očeve i djedove iz ww2, koji su beograd još i tada ponosno proglasili "prvim judenfrei gradom u europi", a njihova DVA KONC. LOGORA NA SAJMIŠTU I BANJICI kod beograda su, prema Nurnberškim suđenjima - oba pojedinačno daleko veća negoli Jasenovac, kojega su im puna usta svaki put kad ih otvore.
Ipak, čak niti tijekom rata za neovisnost određene „domoljube“ nikaj nije spriječilo napadati nas kako smo im „posjekli šumu“ dok smo si '91. Trupcima gradili bunkere u Starom Grabovcu recimo; niti „domoljuba“ koji nas je tijekom ljeta '92. Na Južnom bojištu ispsovao kao lopove jer smo mu pojeli višnje kod mjesta Stupa - i to niti pola sata prije nego kaj smo krenuli u akciju oslobađanja Ošlji, Osojnika, i preko čuka krenuli pravcem prema kamenolomu ispod Velikog Tmora; a niti je spriječilo „domoljuba“ iz Mokošice ispsovati nam roditelje jer smo se u zimu 1993. drznuli upaliti njegovu peć na drva nakon kaj smo se vratili sa položaja na Tulovim Gredama, itd... itd... itd... itd...
To je i onda bilo okruženje u kojemu smo svakodnevno krvarili, ginuli, i živjeli tijekom Rata za neovisnost; i možda i nije čudno kad slični određeni „domoljubi“ danas seru o „namještenom“ ratu, ili kad se danas čitav svijet pita "pa kako smo dovraga porazili toliku armiju"?
Odgovor je ipak vrlo jednostavan: U obranu smo išli čisti pred Bogom i pred ljudima.
Naš je moral bio neiscrpan, i niti najteži ga gubici ili propaganda nisu mogli uništiti.
Jer iza nas su bile naše obitelji, i do njih su srbijanci mogli stići samo na jedan način – preko naših trupala.
Iza nas je bila naša JEDINA Domovina, jer mi, za razliku od mnogih „hrvata“ danas – niti onda nismo, a niti danas nemamo pričuvne Domovine.
A vjerovali smo kako su iza nas i „ostali“ Hrvati, zahvalni nam na našoj žrtvi.
I kao rezultat svega toga: Mi smo na bojištu bili sa samo dva cilja: POBIJEDITI, ILI UMRIJETI.
Za nas su strahovi koje obično vojnici tijekom ratova osjećaju išli ovim redom:
1. Zarobljavanje.
Hrvat u srbijanskim rukama nije ništa doli najgora noćna mora, i želim to svakom današnjem tzv. "antifašistu", "pacifistu", i ostalim "građanima" RH.
2. gubitak članova obitelji ili suboraca.
3. Ostanak bez udova. Strah od ostalih vrsta ranjavanja nije vrijedan spomena.
4. Smrt.
Dok strah od gubitka Rata nije postojao. To je jednostavno bilo nemoguće.
A danas je tako kako jest.
Vladare nam oni kojima je do Hrvatske ko i do crnog pod noktom.
I zato, u svezi današnjih i ondašnjih vladara nad Hrvatskom, isto kao i "vojnicima" iz teksta "Sablasti iz medačkog Džepa" - svaka vam čast g. DOŠEN; puno je toga rečeno u ovoj rečenici :
"I, posebno, neka budu na ponos današnjoj vladajućoj kasti u Hrvatskoj koja je na temelju ovih i ovak0vih izmišljotina hrvatske heroje izručila jednome otvoreno protuhrvatskom forumu kao što je ovaj “Tribunal”, ili ih osudila na dugoročne robije. Kasti koja očito misli i jasno djelima pokazuje da njihova dužnost nije > Regnum defendere< nego, samo i jedino >Rectum defendere<".
--
p.s.
Nadam se kako sam barem malo pojasnio razliku između stvarnog vojnika i npr. - kanadskog ili nizozemskog usranca, koji je u Hrvatsku ili na bilo koji drugi teritorij ex šugoslavije za novac došao produživati agoniju žrtava, uz pomaganje srbijanskim krvnicima.
A razlika gore opisana je ista i između hrvatskog vojnika i srbijanskog kukavičkog krvnika u "uniformi".
Iz tih smo istih razloga srbijancima i uspjeli razbiti pičke i potjerali ih u matičnu baš-čaršiju, i iz tih smo se istih razloga nakon Rata vratili kućama i pokušali živjeti normalno, dok su svi drugi grabili kaj se zgrabiti moglo.
Kako nam u TOME Ratu ide – jasno je svima koji to žele vidjeti.
Izgubili smo već skoro 4 BOJNE Ratnika koji su si sami oduzeli živote, nitko iz vladarskih kasti ne želi niti početi brojati one izgubljene zbog bolesti koje su posljedica srbijansko-crnogorske agresije; dok se šugoslavenska birokracija kao debela, gladna hobotnica čvrsto drži na svojim položajima.
Baš kao i i njezini rukovoditelji/"funkcioneri" koji su iz rupa izišli i dogmizali natrag na položaje dok su Hrvati živjeli svoje živote, naivno vjerujući kako je agresija gotova.
A upravo su u obliku šugočetničkih vladara dobili i čitavu novu strukturu, učvrstili se na položajima jače nego ikada, i ukoliko se Nacija i opet ne razbudi - Hrvatskoj se jebeno loše piše.
Jer nas su i opet proglasili agresorom, genocidnim narodom i mrljom na "sjajnoj" šugoslaviji.
Pa neka marva samo pokorno prati yusipovića, pušićke i čačićke, milanoviće i ostale krvnike Hrvata - pa poslije "sjedi i plači".
Darijo Strehovac - Streh
