Tko i dalje vladari Hrvatskom?
- Detalji
- Kategorija: Darijo Strehovac Streh
- Kreirano: Četvrtak, 15 Prosinac 2011 18:17
- Objavljeno: Četvrtak, 15 Prosinac 2011 18:17
Već su se devedesete u Hrvatskoj pojavili današnji "busači u prsa", ali onda su djelovali samo po podrumima ili inozemstvu. Uglavnom - samo u pozadini.
Sjetimo se samo manolićevog pulena - stevana mesića; - njegovog kukavičkog bijega iz srbije, uhljebljenja u hdz ili neuspjelog puča; sjetimo se njegovog "pecanja čekova" po inozemstvu, raspoređivanja, pa današnje totalne amnezije i svega ostaloga kaj je radio dok je huškao pokojnog F.Tuđmana na napade na "jna" vojarne, znajući kako će to dovesti do pokolja nenaoružanih branitelja i neminovnog sloma Hrvatske.
To mu tada nije uspjelo, ali nakon smrti hrvatskog Predsjednika niti on niti ostali šugoslovenski petokolonaši časka nisu gubili.
A "normalni hrvati" su ga zbog svih tih "časnih" činova dva puta izabirali za precednika?
Sjetimo se bezbrojnih dezertera, među kojima je i trenutni - i opet od "normalnih hrvata" izabran precednik građanije hrvatske; te njegovih partnera - pušićki i čaćićki, koji su se bogatili dok su njihova braća četnici klali Hrvate i rušili Hrvatsku.
I sjetimo se - i njih su eto - "normalni hrvati" i opet ustoličili kao vladare nad našim sudbinama, kao u nekoj neprikazanoj epizodi Crvenog patuljka, ili Monty Pyton epizode.
I na kraju - okrenimo se oko sebe i pogledajmo kako se dovršava postupak kojim se žrtve obilježavaju kao krivci, krvnicima se grade spomenici, a Hrvatsku se baca u najcrnje blato.
O tome se već toliko pisalo i govorilo, i tolko se zna, ali... - nikaj se ne događa.
Po tepih se pomelo to kaj su za vrijeme srbijanske agresije tu bili i njihovi drugovi - "momci u crnom", poslani ravno iz Beograda, s aktovkama i torbama natrpanim C-4 eksplozivom, dinamitom, ili kakvim drugim "darovima" za suzemljake i "braću" Srbe.
Sa hrvatskim "potpisom", naravno, jer Martićeve, Babićeve, Hadžićeve, Stanimirovićeve, Džakuline i ostale milicije brzo su se morale popuniti "ugroženim" narodom. Hrvatska je morala postati vrlo nesigurna za Srbe, inače srpski "svetosavski" plan ne bi vrijedio ni pišljiva boba.
Za "srpski nebeski narod", hrvatske izdajnike i šugoslovenske idolopoklonike takvi postupci nisu bili nikakva novost.
Naprotiv, i tijekom Drugog svjetskog rata partizani su imali gotovo identičan, vrlo efikasan način za popunu jedinica, ali o njemu nećete pročitati ništa ni u kojoj "antifašističkoj" čitanci ili udžbeniku povijesti.
Nakon što bi se, naime, iz odabranog sela komesari vratili bez dobrovoljaca za odlazak u partizanske "šumske radosti", u akciju su i tada kretali "momci u crnom".
Navukavši na sebe ustaške uniforme, upali bi u selo noću, i žicom ili nožem se pobrinuli za najutjecajnije seljane koji su bili protiv odlaska u partizane.
Sljedeći bi dan odaziv dragovoljaca za partizaniju bio stopostotan, a nesretni sinovi nisu ni znali kako im se u lica kese ubojice vlastitih obitelji.
Ali devedesetih ni oni nisu bili najgori.
U Hrvatskoj je određeni broj "branitelja" i "hrvata" već u ranom stadiju rata shvatio kakve im je sve divne mogućnosti život upravo pružio.
Oni na dnu lanca bi kućama dovlačili tone transportnih torbi krcate konzervama, tetrapacima sokova, džema, keksa, pa čak i bombama i ostalim logističkim potrepštinama, dok bi oni malo više na ljestvici svakoga mjeseca tržili nove tisuće HRD-a poginulih ili "skinutih" vojnika koje još "nisu stigli" uvesti u spiskove, ali su potvrde za napuštene stanove i kuće štambiljali vrlo žustro i hitro. Odabranima, jasno.
A oni na vrhu? manolići, boljkovci, mesići, pušići, yusipovići i šeksovi, i sve ostale "Velike bijele" koje su milijune "svojih" dojčmarki trpali na račune austrijskih i inih banaka…?
"Najbolje se lovi u mutnom", kružila je i tada De Sadeova lozinka među velikima, a upravo su zbog zamućivanja vode i sitnim ribama dopuštali da se trgaju za mrvice. Pod proleterskom lozinkom: "Snađi se, druže".
Ratno profiterstvo u Hrvata nikada neće biti osvijetljeno u svom punome sjaju, jer mnogi od njegovih glavnih aktera sjede na najvišim položajima vladavine nad nama, a čisto sumnjam kako će se i u njihovim nasljednicima javiti grižnja savjesti, ili poriv da učine išta što bi dovelo do vraćanja barem djelića bogatstva ove pokradene zemlje. Za to bi trebali pod sobom izvući stolicu. Pardon, fotelju.
Ali "normalni hrvati" i dalje misle kako su oni pošteni, a Branitelji su pokrali Hrvatsku?
I tako se orjunaši i šugoslaveni i dalje sve jače utvrđuju kao vladari, uništavaju i ostatke Hrvatske, bogate se, i dalje ruku pod ruku sa četnicima - obavljaju svoje agenture.
Za to vrijeme - "normalni" hrvati im daju glasove povjerenja, zasljepljeni mladošću koja im je nepovratno prošla, i iz sebe radeći najgluplje krdo papkara koje je ikada hodalo kuglom zemaljskom.
Jer zamislite prosječnog "normalnog hrvata" danas: tijekom srbijansko-crnogorske agresije izbjegao je sve mobilizacijske pozive, agresiju na Hrvatsku odgledao na teveu, "jamio" koliko je mogao i stigao (ali danas su mu svi drugi veći lopovi negoli on sam), i danas se žali na sve.
Prosječna rečenica takvog "hrvata" djetetu jest: - "eee, sine moj, dok je jugoslavija bila, nije mene kičma bolila. A ni jedne sijede dlake na glavi nisam imao. Dvadeset sam godina imao. A pogledaj sad šta mi ovi napraviše - imam četrdeset godina, da im mater ustašku? U yugi bi sigurno imao najviše trideset."
I takvima u glavi, osim severine ili neke druge cajke, svira samo "plan 21": - Zato se treba vratit natrag kroz vrijeme, i opet birat one koji su za šugoslaviju. Pa me kičma opet neće bolit', nitko neće radit ništa, a plaća će ić. Još kad bi se i valter s godišnjeg vratijo...
I onda šok - jer nakon glasno najavljivanog "plana 21", spodobe koje je prosječan "normalni hrvat" birao imaju mu za uvaliti samo - kvaku 22.
A tko su te spodobe za koje su "normalni hrvati" glasovali?
To su jednaki, bogati "funkcioneri"i ostali stvorovi kao i '45 ili devedesete, dodatno ojačani njihovim potomstvom - svi toliko isfrustrirani vlastitim kukavičlukom i uraslim mudima, mnogi od kolijevke zadojeni protuhrvatsvom i prošugoslavenstvom, da osim opcije maltretiranja susjeda ili poznanika "pogane ustaške" krvi druge šanse za samodokazivanje nisu imali prije, niti je imaju danas.
To su oni koji su se na grbači Hrvatske bogatili i od '45. do devedesete, i od devedesete do danas, ali danas viču kako su oni "sve pošteno zaradili".
Kad ne bi bilo tragično...
Rijetki su od onih mlađih među njima čak i mobilizirani i proveli neko vrijeme na kakvom bojištu, ili su obavljali zadatke za stare "funkcionere" udbe ili kosa, ali danas svi imaju činove brigadira, pukovnika, generala, admirala... Odličja im sirotinja nalazi po kantama za smeće, jer to nisu "medalje" njihove zemlje, to je "žena slučajno bacila"...
Ali danas se više ne moraju niti pretvarati, jer Domoljublje su ionako već odavno pretvorili u nekaj sramotno ili primitivno. Fašizam su proglasili "antifašizmom", a obranu agresijom; i više nikaj niti ne moraju skrivati. Zločin je ozakonjen, a iz pravde napravljena takva sprdnja da niti jedan sudac više ne mora niti polagati pravo, ili slične glupave i nepotrebne predmete.
Sudi se baš kao u "zlatno doba" voljene im šugoslavije - dobro se zna tko je "narodni/yugoslovenski neprijatelj", i ne treba se sad "zakona držati kao pijan plota". Nije im nimalo teško, jer svi su bili "sudije" i za vrijeme šugoslavije, i za njih se u biti - promijenilo nije nikaj.
Pravda i pravica, zakoni i prava - sve su te gluposti u Hrvatskoj postale "izobičajene", i sudi se samo na temelju NAŠ - NJIHOV.
O, kako su im se digli repovi danas, u sigurnosti nove šugoslavije u malom.
Nekima je od njih čak i grizenje blata po podrumima preraslo u junačke podvige kojima mogu varati gluplje od sebe, pa i odlikovati čuvare srbijanskih konc-logora; možete li uopće i zamisliti veću perverziju prema žrtvama?
A upravo su takvi danas savjetnici precednika dezertera, potomka šugoslovenske "familije" sa dugim stažom zatiranja i ubijanja Hrvata.
Zajednički im je nazivnik svima ipak bio i ostao isti: UVIJEK su mogli musti državu za koju su se drugi borili; a težina načina na koje su se njihovi dani fronta na kupljenim papirima pretvarali u godine, ovisili su samo o dubini njihovih džepova.
I to se sve zna.
Ali "normalnog hrvata" nikaj od toga ne zanima. "Normalan hrvat" želi jedino biti u sredini krda.
Kad je u sredini - onda misli kako nitko ne zna kako je i on tu, i zadovoljno pase kajgod mu se stavi u jasle, nesvjestan ljubičastog broja kojega su mu sprejom na krznu ispisali već odavno.
O, tugo od hrvatskog naroda, bijedan li si...
Branitelji su još devedesetih znali kako takvi "mali Hitleri" postoje i "domoljubuju" po hrvatskoj pozadini, ali nisu ni slutili koliko ih je, a kamoli kako će nakon rata to isto nastaviti raditi i njima i svim ostalim Hrvatima, samo kako bi opravdali sebe i svoje mizerne, promašene živote.
I niti sanjati nisu mogli kako će ih isti oni "normalni hrvati" - za koje su ginuli, gubili udove i zdravlje - odbaciti, i radije prigrliti one koji su ih zatirali i zatiru, zatvaraju i zatvaraju, ubijali i dalje ubijaju. Za plast sijena.
I zaboravili su sve. Prihvatili su priču o zajedničkoj krivici, pognuli glave i nastavili pasti pod nogama krvnika.
I baš kao i Baudelaire-u, ostaje nam samo čuditi se. Čuditi se toj krezuboj gluposti i pokvarenosti pijanih stvorova koji se rugaju prizemljenom albatrosu.
Slaba je ili nikakva to utjeha za obespravljene žrtve i junake, ali kao jedinu zadovoljštinu za neke može biti spoznaja kako nitko ne nosi novac u grob, pa niti novokomponirani šugoslovenski faraoni.
Jer upravo tako se mogu nazvati spodobe koje i danas vladare Hrvatskom i Hrvatima.
Pa neka nam Bog pomogne, jer od "normalnih hrvata", čini se - možemo dobiti samo porugu i pogled tup kao i kamen pod kojim će ih jednoga dana poleći među ostalo roblje.
Laku noć, Hrvatska.
Darijo Strehovac - Streh
