Još jedan juriš na šugo-vjetrnjače 2.dio
- Detalji
- Kategorija: Darijo Strehovac Streh
- Kreirano: Subota, 24 Rujan 2011 17:24
- Objavljeno: Subota, 24 Rujan 2011 17:24
Ova je vijest morala šokirati, ili barem pogoditi, svakog poštenog Hrvata koji ju je pročitao, ali žalosna je činjenica je kako su joj prethodile i puno gore.
U rujnu 1993. godine, presudom vojnog suda u Osijeku, 30-ak sudaca i diplomiranih pravnika s područja istočne Slavonije i Baranje u odsutnosti je osuđeno na zatvorske kazne zbog svjesnog i ciljanog rušenja ustavnog poretka Republike Hrvatske u namjeri stvaranja velike Srbije. Citat prema tekstu presude: "U razdoblju od 09. listopada 1991. do 04. studenog 1992. godine, na području istočne Slavonije i Baranje, prema dogovoru i zajednički, radi rušenja državnog ustroja Republike Hrvatske i stvaranja teritorija velike Srbije po crti Virovitica – Karlovac – Ogulin – Karlobag, pokušali su protuustavnim putem odcijepiti dio hrvatskog teritorija i pripojiti ga drugoj državi". U obrazloženju presude navedeno je kako je ta skupina uglavnom iskusnih pravosudnih djelatnika IZDALA USTAV REPUBLIKE HRVATSKE, te su nakon okupacije istog dijela Hrvatske, prihvatili razne pravosudne funkcije u sklopu paradržavne tvorevine tzv. Republike srpske i obvezali se provoditi zakone i propise Republike Srbije!
Nakon rušenja Vukovara i okupacije istočne Slavonije i Baranje osnovali su predsjedništvo "Oblasnog Suda Vukovar", s privremenim sjedištem u Dalju.
Županijski je sud u Osijeku u srpnju 1997. godine obustavio postupak protiv svih optuženih na temelju zakona o općem oprostu, tako da su ti amnestirani "krajinski djelitelji pravde" i dalje ostali aktivni sudionici u pravosudnom sustavu RH kojeg su se ZAKLELI UNIŠTITI TEK NEKOLIKO GODINA RANIJE.
Jutarnji list, 25. prosinca 2002.
Hrvatsko društvo logoraša srpskih koncentracijskih logora hrvatskoj je vlasti poslalo upozorenje da preispita stanje na Županijskom sudu u Vukovaru. Navode: "krivotvorene dokumente, lažne izjave, postavljanje na radna mjesta bez odgovarajuće stručne spreme, korištenja nezakonitih prava i mnogih drugih stvari". Hrvatski logoraši, osim ostaloga, ne žele da njima i njihovoj djeci sude oni koji su im sudili i ubijali ih 1991.
Sluha za njih nitko od mjerodavnih nema.
Jutarnji list, 15. prosinca 2002.
U Osječko-baranjskoj PU, 2002. godine, 34 policajca srpske nacionalnosti otpuštena su iz MUP-a zbog nezadovoljavanja mjerila za ostanak u službi, ali iz nepoznatih su razloga ubrzo vraćeni na posao. Nisu morali vratiti otpremninu koju su dobili i nemaju prekid radnog staža. 14-rica među njima povrijedili su radnu stegu, jedan je odbio službenu zadaću, protiv osmorice su podnesene kaznene prijave, a PETORICA SU SUDJELOVALA U ORUŽANOJ POBUNI PROTIV REPUBLIKE HRVATSKE! Jedan od njih živi u Srbiji, a policajac je u Hrvatskoj! (U ovo potonje ne može povjerovati čak ni D. Hancock iz OESS-a).
Istovremeno, pedesetak očajnih hrvatskih policajaca sa statusom hrvatskih branitelja, među njima i nositelji priznanja Prvog Hrvatskog Redarstvenika, tabore pred hrvatskim saborom zbog dodijeljenih im otkaza – kao višku! Dana 02. kolovoza, u kapelici crkve Sv. Marka, ti hrvatski heroji "gule" već 500-ti dan prosvjeda za kojeg nitko od mjerodavnih sluha nema, a zastupnici pored njih prolaze kao pored prosjaka. Sve što ti ljudi traže je obznanjivanje kriterija po kojima su otpušteni.
U srpnju mjesecu 2002. godine, vukovarski "slijepci" i njihovi supacijenti iz istočne Slavonije otvorili su novo tržište ljudskim životima. Bez presedana u znanoj povijesti, zločinci i njihovi pristalice koji i danas bez srama žive na hrvatskoj grbači otvaraju nikad prije viđen "sajam". Karte minskih polja koje su njihovi "JNA osloboditelji" tijekom rata širokogrudno sijali po hrvatskim poljima, šumama, grobljima i dječjim igralištima, ti isti ljudi koji ništa nisu vidjeli i ništa ne znaju sada nude: - Na prodaju, po astronomskim cijenama koje dosežu i 250 Eura po komadu! Vrijednost tih minskih zapisa ljudskim je bićima neprocjenjiva, ali srpski su "patrioti" na njih bez nekog većeg razmišljanja prilijepili "cenu". S druge strane, znajući s kime se ima posla, tim se kartama pristupa s krajnjim oprezom. Nije rijetkost naime, da su karte dobivene od Srba lažirane, a u tom slučaju hrvatski pirotehničari kupuju jednosmjerne karte za smrt. Pojedinosti oko identiteta prodavača obavijene su velom tajne, i po dobrom, starom srpskom običaju – nitko ne zna ništa. U tom krvavom "trgovanju" im ne smeta ni činjenica kako niti djeca i stanovnici srpske nacionalnosti nisu pošteđeni opasnosti od tihih ubojica ukopanih svuda uokolo, važna je samo – mrska im Kuna.
Hrvatska je policija, jasno, nemoćna, a čelnici HCR-a u Hrvatskoj indiferentni; jedina su opipljiva stvar u cijeloj toj sramotnoj raboti brojke:
- 126 minskih nesreća
- 43 osobe smrtno stradale
- 87 osoba teško ozlijeđeno, s trajnim posljedicama i invaliditetom
- 43 osobe lakše ozlijeđene
- 70 poginulih hrvatskih pirotehničara.
Jutarnji list, 02. srpnja 2002.
ISPRIKE?
UOPĆE NEĆU PREVIŠE GOVORITI NIKAJ O ULIZIVANJU JOVE JUSIPOVIĆA BORI TADIĆU, TE DOGOVORIMA I SPORAZUMIMA KOJE ONI I NJIHOVI TIMOVI RADE HRVATSKOME NARODU IZA LEĐA, LEGITIMIRAJUĆI SRBIJANSKU AGRESIJU I KRIMINALIZIRAJUĆI OBRANU HRVATA - ALI PODSJETIMO SE NA NE TAKO DAVNO PONIŽAVANJE HRVATSKE OD STRANE BORINOG PRETHODNIKA, ISTO KAO I STEVANA - JOVINOG PRETHODNIKA:
Godine 2002., predsjednik "SRJ" Vojislav Koštunica u povodu obljetnice oslobodilačke vojno – redarstvene akcije "Oluja" izjavljuje kako su Srbi tada bili prisiljeni napustiti svoje Domove, "prognani BRUTALNOM vojno-policijskom akcijom", te kako je "krajina" bila žrtvom sukobljenih radikalnih nacionalnih ideja i "isključivosti tadašnje hrvatske politike"; dok 2005. godine, na još i nebulozniji način, uoči proslave "Oluje" od predsjednika Mesića traži da se prema njoj odredi kao prema zločinačkoj akciji, te je čak uspoređuje sa pokoljem kojega je vojska njegove države provela u Srebrenici.
DANAŠNJI SRBIJANSKI VOŽD - NE ODSTUPA OD TOGA STAVA NITI MIKROMETRA!!!!
Ponovo za one sa slabim pamćenjem: SREBRENICA. Gradić - bošnjačka enklava u istočnoj Bosni. Gradić JE u srpske ruke pao bez gotovo nikakvog otpora s Bošnjačke strane, jer su ti nesretnici zaista vjerovali kako su pod nekakvom "zaštitom" UN-ovih snaga, u ovom slučaju nizozemskog bataljuna.
Mjeseca kolovoza 1995., zapovjednik UN snaga u Srebrenici, visoki nizozemski časnik Thorn Karremans, i ratni zločinac Ratko Mladić kucaju se čašicama "ljute", dok Mladićevi četnici usred "zaštićene enklave" masakriraju oko 8.000 muškaraca i dječaka koje su [b]Nizozemci prisegli štititi[/b].
Nakon kaj su nizozemski junaci pobjegli na sigurno, prepustivši tisuće muškaraca, žena i djece na milost i nemilost Karadžićevim i Mladićevim Srbima, u Zagrebu su upriličili sramotno slavlje, koje je zabilježeno i na nekim video-vrpcama. Istovremeno sa njihovim bjesomučnim pijančevanjem, plesom i golemim slavljem, u gradu se pod njihovom dojučerašnjom "zaštitom" odvijala strahota kakvu je teško bilo zamisliti čak i tijekom prethodne faze fašizma jednoga naroda nad svim ostalima u svome susjedstvu.
Osam tisuća nenaoružanih ljudi pobijeno je na način nezamisliv ljudskim bićima: proračunato, sistematski i hladnokrvno, kao da se provodi cijepljenje, a ne genocid.
Kaj se događa poslije? Nizozemsku jako ljuti što im ne izručujemo generala Bobetka, jer su u državni proračun već uračunali novac kojeg im za njegovo utamničenje mora isplatiti (dotirati) međunarodna zajednica.
Optužnica protiv Bobetka temelji se na izvješću HHO-a (većinom ispunjena izjavama Srba nezadovoljnima time što su "ustaše" uspjeli obraniti vlastite domove), i nadasve sumnjivom izvješću kanadskog "mirovnog" bataljuna, čiji su pripadnici čak napisali i nekoliko knjiga o junačkim bitkama koje su vodili protiv hrvatskih postrojbi na teritorijima okupiranim od strane Srba.
O bitkama koje se nikada nisu dogodile. G. Miroslav Međimorec, bivši šef hrvatskih tajnih službi, prikupio je, sistematizirao i svjetskoj javnosti podastro (bez potpore hrvatske vlade, naravno) tisuće dokumenata i izvješća, kako kanadskih i srpskih, tako i hrvatskih i bošnjačkih postrojbi, i nigdje nije pronađen niti jedan dokaz o ikakvoj bitci između Kanađana i Hrvata.
S druge strane, ono što je neosporno točno jest to kako su tri godine iznad glava "vojnika" kanadskog bataljuna srpske granate neometano i neprimijećeno prelijetale i razarale Gospić i okolicu, ubijale i sakatile ljude neovisno o tome jesu li civili ili vojnici; a većina ih je ispaljivana upravo iz Medačkog džepa, područja punog miroljubivih, nenaoružanih Srba za čija se "ničim izazvana" ubojstva danas sudski gone hrvatski branitelji.
KAJ se po pitanju kaznenog gonjenja četničkih zločinaca u međuvremenu događa u Hrvatskoj?
Godine 2002, vijećnici-srbijanci hrvatske općine Dvor, donose odluku kojom se dan općine prebacuje na 18. rujna; datum koji tobože obilježava međunarodni dan mira, a zapravo se nekim čudom poklapa sa danom pogibije hrvatskih vojnika u krvavoj, neuspjeloj oslobodilačkoj akciji "UNA".
Načelnik općine Dvor je bio tada, a i danas jest, spodoba po imenu i prezimenu Nikola Carić, četnik sa ratnim putom kojega se ne bi posramio niti uzor i idol mu, voljeni Draža Mihailović.
Taj negdašnji sudac u tzv. republici srpskoj krajini vršio je dužnosti "sudije" i 1991. godine, kada su u selu Joševica nadomak Gline njegovi drugovi i braća Srbi upriličili masakr hrvatskoga stanovništva čije rane nikada neće biti zaliječene, pogotovo dok on i ostali četnici i dalje obavljaju najviše funkcije u Državi Hrvatskoj.
Tijekom dotičnog pokolja ubijena je 21 osoba, i svako hrvatsko domaćinstvo ostalo je bez barem jednog člana obitelji. Preživjeli su sve do "Oluje" trpjeli svakodnevno teroriziranje i iživljavanje četnika, a kako im je danas živjeti i gledati vlastite mučitelje i krvnike svojih najbližnjih na slobodi najbolje nam može reći gospođa Mira Dujmović, koja je tijekom okupacije trpjela najgora moguća ponižavanja, a za herojsko djelo koje je u čitavom tome kaosu uspjela izvršiti nitko joj nikada nije odao nikakvo priznanje! Čak štoviše, današnja joj vlast priuštava samo nastavak patnji i ponižavanja. Duševnih boli, rekli bi naši osjetljivi političari i vlastodršci.
Gospođa Dujmović je, naime, do veljače 1993. uspjela skrivati i štititi Mirka Kreštalicu, hrvatskog branitelja koji se nije uspio izvući tijekom srpskog napada na selo Joševica. Četnici su tada ipak otkrili njenu "izdaju" i "ustašluk", te ju odvukli na "suđenje" tijekom kojega je "sudija" Carić procijenio kako je počinila zločin vrijedan 15 godina robije!
Mirko Kreštalica je nakon tortura u srpskim koncentracijskim logorima preminuo i od vlasti zaboravljen; gospođa Dujmović je siromašna, teško bolesna žena koju rijetko tko želi i saslušati; a Nikola Carić je masno ugojen četnik koji i dalje vodi glavnu riječ u "hrvatskoj" općini Dvor. Ujedno je i jedan od poglavara SDSS-a, koje je u dotičnoj općini u neformalnoj koaliciji sa HDZ-om.
Hrvatsku je policiju u ovakvim slučajevima zaista bogohulno uopće i spominjati; jer pravda je pobjegla u nepoznatom pravcu, a zdrav razum i ljudsko dostojanstvo intenzivno tragaju za njom.
U hrvatskoj općini Gvozd, pak, vijećnici-Srbi proglasili su provokacijom prijedlog zagrebačke nadbiskupije za dodjelu zemljišta za gradnju katoličke crkve! Ovakva besramna reakcija zapravo nije niti čudna; dovoljno je podsjetiti se kako su Srbi tijekom tek jedne jedine godine okupacije dijelova Hrvatske, '91, među njima i općine Gvozd, uništili više crkava i knjižnica nego što su ih uništili Nijemci u Srbiji od 1941. – 1944. Do 1995. su godine Srbi u Hrvatskoj uspjeli uništiti ukupno 2.423 spomenika kulture, među kojima 1.426 sakralnih objekata, većinom katoličkih crkvi. Od sakralnih objekata je 380 u potpunosti sravnjeno, a 416 teško oštećeno.
Tijekom svojega luđačkog pohoda Srbi su Hrvatskoj nanijeli neprocjenjive kulturološke štete, uništivši svaku katoličku crkvu koju su mogli, ali nisu štedjeli ni pravoslavne. U selu Komogovina na Baniji je, naprimjer, pravoslavnu crkvu S. Preobraženja tijekom obuke potpuno uništila četnička postrojba Steve Borojevića, za što su se kasnije u medijima optužili hrvatski vojnici.
Usto su ove srpske uzdanice, po istom konceptu kao i Carićevi Dvórani, danom općine proglasili blagdan "Svetog Save", odnosno: "dan kada je precednik Tito posetio Vrginmost
Lipnja mjeseca 2003., u selu Kašljavac (općina Šandrovac kod Bjelovara) S. H. (61) iz Bjelovara na 10-metarskom jarbolu u dvorištu vikendice vješa zastavu države Srbije i Crne Gore, dok istoga mjeseca usred Zagreba (Ilica 13), na vratima Udruge ratnih veterana Hrvatski Domobran, nepoznate osobe precrtavaju hrvatski grb, te ploču "ukrašavaju" velikosrpskim parolama.
Po predsjedniku SNV-a Miloradu Pupovcu i SDSS-a Vojislavu Stanimiroviću, u Hrvatskoj nema otvorenih konflikata između Srba, Hrvata te doseljenika iz BiH - oni jedini problem vide u povratu srpske imovine!
Istovremeno, prognane Hrvate doseljenike iz BiH, u Srbu na Klancu, usred Hrvatske, dočekuje plahta s četiri C. Većina hrvatskih obitelji požalili su se da su slična uznemiravanja počela netom nakon ukidanja viza za Srbe i Crnogorce. Srbi koji tamo žive, začudo, ništa "ne znaju i ništa nisu vidjeli, te nemaju ništa ni protiv koga". Inače, protiv svakog naseljavanja Hrvata u, dotad gotovo jednonacionalno naseljen Srb, najogorčenije se borio g. Milorad Pupovac
Večernji list, 20. kolovoza 2003.
Vukovar, 27. ožujka, osnovna Škola. Nakon tjelesne nastave učenici srpske nacionalnosti su uz pomoć "starijih prijatelja" napali učenika Hrvata i izudarali ga. Prema šturim informacijama iz hrvatskog tiska policija je izvela zaključak da je to bila obična "masovna tučnjava". Desetorica protiv jednog.
U Vukovaru, točnije na Mitnici, je u rujnu mjesecu 2005. godine od stane triju osoba pretučen šesnaestogodišnjak. Nakon upita što je po nacionalnosti, mladić je priznao svoju vječitu krivnju da je Hrvat, nakon čega se probudio u bolnici sa prijelomom desne nadlaktice i nosne kosti, te podljevima po tijelu. Policija ovaj izgred nije željela ocijeniti kao međunacionalni sukob, jer se provjeravaju sve pojedinosti…!?
U međuvremenu hrvatske obitelji još uvijek potražuju 1282 osobe "nestale" u četničkom upadu u srušeni grad.
Nastavlja se
Dario Strehovac - Streh
