Rastrgani 2.dio
- Detalji
- Kategorija: Darijo Strehovac Streh
- Kreirano: Četvrtak, 04 Kolovoz 2011 22:52
- Objavljeno: Četvrtak, 04 Kolovoz 2011 22:52
Bilo kako bilo: govorim o grupi antihrvata – yugoslavenista, i onih koji su sanjali ukradenu kraljevinu; o grupi koja je još od potpisivanja ne Rimskih ! – već Rapalskih ugovora, produžena ruka svega antihrvatskoga.
Među tim su imenima imena stvorova koje svakodnevno čitate na nazivima vaših ulica: to su prezimena vaših općinara, gradonačelmika, šefova kppj/hdz ispostave u vašem "rejonu".
To su ljudi koji su tijekom ww2 za svoje ratne zločine nad Hrvatima od talijana tražili samo neka okrenu glavu; kaj su ovi i prerado činili.
A i ne pričajmo o oružju, streljivu, odorama, opremi, itd… – više je opreme iz talijanskih skladišta otišlo takvim, onda četničkim i partizanskim "ćatama" u bunkere nego talijanskoj vojsci, a kaj je najsmješnije – nitko se od talijana zbog toga nije niti bunio.
Bunili su se tek poslije. U fojbama. U koje su ih "antifašisti" partizani ubacivali; pokraj kojih su ih ubijali, mlatili, ili jednostavno pokopavali žive.
U fojbama kojima trenutni predsjednik Hrvatske svakim danom jača položaj talijanskog tužitelja protiv RH-upravo zbog – fojbi.
Jer unatoč svemu, i svim povijesnim činjenicama koje jasno ukazuju na prave zločince, čudno je kako prosječni Hrvat i kad čuje riječ "fojba" – odmah pomisli na crno. Crne odore, crne kape, crne oči… Ustaše. Domobrani. Branitelji.
Oni su ti koji su krivi, jer tako govore svugdje. Na teveu, radiju, po novinama… sve je tu! Bilo je tako onda, a tako je i danas.
Pa ne bi ih "tužioci" niti tužili, a da nisu krivi – prosječan Hrvat niti ne zna odakle mu se baš ta, čudno poznata rečenica začuje u uhu kad pokuša razmišljati svojom glavom.
Mora biti tako, jer drukčije ne smije… taj prosječan Hrvat nakon nekoliko minuta razmišljanja o toj "visokoj politici" osjeća kako gubi razum, i izađe na balkon uhvatiti malo zraka.
Ali razum je toliko daleko od prosječnog Hrvata ovih dana.
Jer na teveu su i dalje oni. Gledaju svojim mrtvim očima i miču im se beživotne usne, dok im našminkani "voditelji" postavljaju unaprijed dogovorena pitanja.
I opet osjeća pritisak u vlastitim krvavim, neispavanim očima; očima onoga koji životari u današnjem svijetu stresa, nepravde, besparice, apatije i samoubojstava; onoga koji na ulici prolazi pored divizija aboliranih zločinaca koji nam čine ogroman dio populacije, a za koje zakoni koji vrijede za njega – njima ne znače nikaj.
U čemu je, dakle, razlika danas?
Hrvatski su Branitelji devedesetih napravili nemoguće – oduprijeli smo se višestruko brojnoj sili, ginuli smo kao muhe i bili mučeni kao psi; ali pobijedili smo – do kraja vjerujući u Pravdu i Boga Svevišnjega.
Opet me uvati glavurda, da je ključem zveknem… Ma nemojte ovo pričat Liki, al' čak sam se obratio za pomoć i babi Soki. Odonda me boli još i gore, jer ni baba Soka, da joj mater, nije pomogla, a zaklela se u tita i partiju. I ja budala, ko i uvijek, i opet povjerov'o. K'o da njih "antifašiste" zabole za kojega su se vraga preselil u šume, a kamoli za tita i partiju? Glavno da je bilo roktanja.
Fakat, još do dan danas čekam nekog iskrenog partizana; da nekome veli – gdje? Koliko? Znaš li imena ostalih? Tko je dao zapovijed?
Nema niti jednoga. Svi koji izlaze na vidjelo su ili sigurni u srbiji, ili pod yusipovićevim majčinskim krilima u Hrvatskoj, ili oni najjadniji: "ja ošo jer me diglo. I streljali me dvaput. Jednom jer sam ukro jabuku, a drugi put jer sam malo ogrebo stevinu tarabu."
A kako su provjerili jesi li im odan? – e, hoće li im to pitanje netko postaviti muči desetine tisuća dobroćudnih starčića po Hrvatskoj, ali iz njihovih poganih usta – niti jedna obitelj neće dobiti makar zaključak, mjesto ukopa, način smrti… Niti uru koju mu je djed dobio od svoga djeda, a na kojoj je danas uz ugravirano ime majstora urara i nožem urezana petokraka, sa urezima joj punim smeća starog više desetljeća.
Nikada. Jer kad bi se ili ti dobroćudni starčići odlučili na to; pa čak i kad bi se svi yusipovićevi i mesićevi idoli sastali i odlučili priznati: iz toga ne bi bilo nikaj.
Ne govorim samo politički, jer svi znaju da bi bajić prije uhapsio svoju desnu ruku nego srbijanca; govorim o tome kako oni jednostavno – NE ZNAJU.
Toliko papira za potpisati, toliko imena koja im niti na pamet, onakvim polupismenima, ako i to – niti na pamet nije padalo čitati.
Sve su to za njih bili samo brojevi. Nacisti su bili učinkoviti, ali ovi… Braćo, ne dajte se ispod skuta Isusova… jer ovi…
Čitat ne znam, al' i ne moram! Biljeg je tu!
Voljom naroda! Šalji!
Kako ide druže? Ide, ide, za godinu-dvije, i neće ih ostat ni za partiju briškule, bre.
Dobro je, zdravo druže!
Dođ'te drugar'ce malo 'vamo, idemo da se prošetamo…
A i novi su im naraštaji stasali; nahranjeni istim njihovim otrovom, podbuhli njihovom arogancijom; "očišćenim" kako bi se do kraja mogli odupirati "partizanskoj bolesti" – lukaviji nego oni prije, brži nego oni prije, moćniji nego oni prije… jedino su im oči iste.
Hrm… Deset naprama jedan" – veli nedavno jedan uvaženi lik koji je čitav život posvetio etici, a nikada nije skužio kako etika i moral nemaju baš previše dodirnica – i pod Hrvatima se tlo odjednom zatreslo i više nego inače; jer novi bogovi eu, koji kao faraoni Hrvatskoj zaprječuju pogled na Boga Gospoda, odmah uperiše svoje samooštreće zube prema našoj "maloj Švicarskoj", i počeše njušiti zrak tražeći vonj straha, znoja i mokraće.
Pijani šeks je odmah noktima izgrebao saborsku klupu, barba poeta namjestio najstoičkiji izraz lica, a i svi su se ostali vladari stisli ko da su putovali autobusom bez wc-a koji nije stao već tjedan dana.
A mali Hrvat, u strahu od sljedeće opomene pred isključenjem, pred otvorenom ladicom sa starim dokumentima, knjižicama, fotografijama, povijesti svoje obitelji; gleda lica obitelji i prijatelja koja ga gledaju sa tih komada papira; i pita se: "koji se to vrag dogodio"?
Kako smo na ovo spali?
Jer za nekoliko dana je Dan Domovinske zahvalnosti, ali sve mu se čini pa Domovine uskoro pa više i neće biti.
Rastrgana je kao slika koju je njegov djed prije 21 godinu pozorno, drhtavim rukama sastavio i zalijepio ljepljivom trakom. Slika na kojoj se još uvijek vide lica hrvatskih odora i suboraca mu od kojih su svi do jednoga pobijeni nakon 1945.
Poderana je kao i njegova maskirna košulja koju će obući kad krene prema Čavoglavama ovog 5. kolovoza 2011. godine
Razdvojena kao Hrvati Ratnici koji taj Blagdan slave svim srcem i dušom, i oni pogrebnici u skupim odijelima, koji se kao na sprovodu toga dana okupljaju u Kninu.
Slava, hrabrost i čast sa jedne strane; sramota, prodane duše i ljigavci sa druge strane. I zmije u okolnoj travi.
Otrovnice koje sikću sa svih strana, slave neke svoje blagdane, a na sve se Hrvatsko sklupčaju i spremaju na ugriz.
To nas čeka i ove godine u našoj "maloj Švicarskoj", prijatelji.
Ali hoćemo li se predati? Teško.
Kao i uvijek, pod prolomom oblaka ćemo uzjahati svoje stare ratne kljusine – i ići ćemo dalje, do kraja vjerujući u Pravdu i Boga Svevišnjega.
Zato svima Sretan Dan Domovinske Zahvalnosti – i svima Sretan Dan Oluje. Obljetnice dana kada je hrvatski Sizif po tko zna koji puta kamen dogurao do vrha brda.
Darijo Strehovac - Streh
