Rastrgani 1.dio
- Detalji
- Kategorija: Darijo Strehovac Streh
- Kreirano: Četvrtak, 04 Kolovoz 2011 22:47
- Objavljeno: Četvrtak, 04 Kolovoz 2011 22:47
I eto, D. Me upitala koji racku ne naškrabam neku moju švrljotinu, (a kod nje "upit" znači: sljedeće ti je upozorenje 9 milimetara). I normalno, sad sa junački zasukanim rukavima sjedim i mlatim po ovoj tipkovnici ko da se na njoj još uvijek vidi više od jedno 30-ak slova i znakova, ali ionak navek nekaj popravljam il rušim za sobom, pa polako idemo dalje, za iste pare. Hrm, veelikom većinom rušim.
Možda početi treba sa dijelom povijesti, o tome kako su jedini "pravi" antifašisti u ww2 bili Talijani?
Vic?
Vic je možda u tome kaj niti oni to nisu bili iz ideala, pa čak niti uvjerenja: bili su to iz vrlo jednostavnog razloga: titovi partizani su im obećali živote nakon kapitulacije.
Zapitajmo se dakle, danas - potječe li onda originalna riječ - "antifašizam" u Hrvatskoj – upravo od tih bijednika koji su kroz čitav rat ostali tek ismijana rulja s kokošjim perjem na kapama?
Ali rulja koja je "schiave" i te kako terorizirala, ubijala, pljačkala i zatirala.
Potječe li ta riječ u Hrvatskoj onda iz tog čina izdaje čitave vojske, koja je kako bi spasila svoje žive kože postala tek roblje partizanima i četnicima?
U velikoj mjeri je odgovor na to pitanje potvrdan al, eb ga - i samo je to pitanje glupo.
Jer Talijanski teror nad Hrvatskom traje duže od tek nekoliko zadnjih ratova, i vodi se iz finih ureda i zgrada, od strane "otmjene gospode" u frakovima, sa monoklima na očima.
Razliku između pojma teror POJEDINAČNIH Talijana i talijanskog terora bi onom bljedunjavom yusipoviću, pa i drugarici mu kosorici i retardu "kuku milanu" netko možda fakat trebao pojasniti?
Ali to bi im vjerovatno mogao objasniti i šezdesetogodišnji radnik sa željeznice, koji je trenutno bez mirovine i kopa po smeću, a pored kojega se yusipović svakodnevno vozi – i pazi čuda: razmišlja o tome kako bi se riješio te sirotinje?
Zamislite tu situaciju: Predsjednik države sjedi u parkiranoj limuzini i gleda toga čovjeka?
Sa jedne strane dakle, imamo čovjeka koji ima sve odgovore na potrebe Hrvatske i hrvatskog Naroda; imamo čovjeka sa životnom iskustvom, o kome kad ga vidimo i sami rijetko razmišljamo; ali čovjek je tu.
A s druge strane imamo – yusipovića, kojemu je i dnevno manikiranje važnije od milijuna takovih ljudi.
Pravi Amerikanci, "Indijanci, je l' te - iako se oni tako ne zovu – i nikada se neće zvati, pa makar ih poklali sve do jednoga, do današnjeg dana zadržavaju svoja prava imena; čuvaju svoj pravi identitet; znaju kaj su, odakle su, iako zbog svega toga skrivaju gorčinu u srcima čitave svoje živote.
Jer za njih je bitka odavno izgubljena. Osvajač je toliko promijenio njihovu Domovinu i uništio njihov način življenja; oni se, kad bi to i pokušali, nikada neće moći vratiti svojim korijenima; oni nikada neće moći živjeti onako kakvima ih je Bog stvorio.
I ako se nekaj ne promijeni: Oni su naša budućnost, kako danas stvari stoje.
Al' dosta o toj dosadnoj sirotinji, je l'? Pričajmo o cool yusipoviću!
Mi smo Hrvaatiiii! Oleeee! Oleee-ole-oleeeeee…!
Ima se, troši se, skijanje, more, vikendice, Zrće.. daaa!!… tako treba!! Yess!
Hrvati repaju, jer su gangsta's; Hrvati briju noge, jer su metro; Hrvati se guze, jer je to normalno; Hrvati mrze crkvu, jer je to "in"; Hrvati vole tita, jer ga mama i tata ne vole; Hrvati ne žele znati za srbijansko-crnogorsku agresiju, jer im je to "tak' fuj"; Hrvati su cool, jer su tako – cool…
Da opipaš puls svakom desetom, nema tih milinovićevih taksija koji će po sve doć; jer su ljudi – klinički mrtvi!
Klekneš pored jednog, čekaš ono, staviš mu prst na puls i čuku na uho i slušaš, i onda kad skužiš kak imaš casio s baterijom, jebeš mater kinezima, jer ga nisu napravili u Japanu.
Al' dok takvoj munjari provjeravaš puls, ovaj se probudi, promumlja nekaj u stilu: "sdp-hdz…", i skužiš kak je lik O.K; spreman za nove "omladinske radne akcije".
Pa se sjetiš mesićevih riječi: hardver mu radi, a sad mu treba napraviti nešta sa softverom".
I gledaš lika kak hoda ko da nikaj ni bilo, uredno hoda, ravno; stane na crvenom, porazgovara sa kantom za smeće; pri prelasku salutira milicajki na središtu raskrižja; čuješ odzvuk podrava… "…fašizmu, sloboda narodu… odu… du… u… u…
Normalan čo'jek. Fakat su mu DOSTA TOGA još za stevanove vladavine napravili sa softverom, a kamoli tijekom one prijašnje vladavine, druga josipa. Ošo taj njegov softver u yusipovićevo groblje računala, kojega će ovih dana, kad se bude vozilo velko smeće valjda - dat prebacit u muzej računala. I to još besplatno. Uvijek je znao zarađivat.
Al' čovjek živi. Živio je i neko vrijeme tako kaj je zaboravio onu titinu vladavinu. Nestala je tijekom obrane od srbijanaca i crnogoraca, kad se nakon duge noći počeo nazirati Dan. Onda se osjećao kao čovjek, živio je kao čovjek, znao je tko je i kaj je - Bio je Hrvat.
Al' to danas ne smije reć', jerbo nije poželjno. Smijat će mu se ljudi, izbacit' ga sa facebook-a. Na šalteru ga natjerat da čeka sat vremena duže, u ambulanti ga gledat svisoka.
Ali mi opet zaboravili na yusipovića? Eeeee, budale mene. Jeb ga, onda kad me uni tovar udarija, nioklen pomoći.
Uglavnom, ajmo dalje s pogledom na limuzinu: topi se, daklem, bljedolikom producentu šminka u toj ljimuzin kaj mu je nabavio sam stevan preko veze za kilju para, ono malo presađene kos'ce mu se nakriv'lo k'o moj k**rac, ako mi ne zamjerite; pa ga znoj 'vata, pa briše naočale, a klima uključena do vr'a.
I ne mere si pomoć. Sveudilj gleda tog nesretnika koji kopa po kontejneru, i opet mu je ta stvar na pameti – kako bi to riješio?
Prirodno, ne razmišlja kako BI RIJEŠIO probleme tog nesretnika, već razmišlja kako bi GA SE RIJEŠIO.
Ali "delegacija iz eu" je tu, zakaj bi se on uopće brinuo o ičemu? Dok god slijedi put kojim je odavno krenuo - moć će biti njegova.
Jer evo jedne još starije paralele između dva vremena: u davna vremena, nakon kaj su Hrvati izdržali navalu Turaka i njihovih vazala - i tada je iz eu stigla visoka "delegacija".
Skoro se sve hrvatsko plemstvo veselilo, rumenilo, kreveljilo i ulizivalo toj "delegaciji"; vjerovat nisu mogli kako su oni zanimljivi ovim "eu "bogovima".
Tek je nekolicina mudrih, ali "staromodnih" plemića – svi do jednoga oni koji su se u Ratu tukli, krvarili i krv prolijevali za Narod i Hrvatsku – šutjela, a na čelima su im se tih dana do kraja života urezale bore krajnje neminovnosti.
Ti su ljudi za Hrvatsku dali sve, a sada su kao psi sa strane morali gledati kako im sve ono za kaj su živote davali kao pijesak curi kroz prste. Možda su bili Ratnici, ali nisu bili budale.
Imali su i previše iskustva sa zarobljenim plemićima li vojnicima neprijatelja; bila su to ponekad nepodnošljiva iskustva koja su im širom otvorila gadno, smrdljivo ždrijelo politike koja ih je čekala.
Iste one politike kolonijalista i osvajača od kojih se "delegacija" sastojala, plazeći metroseksualno među onim dijelom hrvatskog plemstva koje je imalo najmanje karaktera, a najviše moći.
I znali su kako nikaj ne mogu promijeniti. "Delegacija" sa višestoljetnim iskustvom u intrigama sipala je u uha vladara sve ono kaj im je bilo naloženo od tadašnje "eu".
Zapovijedi koje su "delegacije" prenijele tadašnjim hrvatskim hedonistima na vlasti bile su iste kao i ove današnje: "po'apsiti sve hajduke, riješiti se svih istaknutih vojskovođa, one najvoljenije među narodom locirati, u'apsiti, i transferirati u srednjovjekovni hag, i onda se može počet.
Dok hrvatski vladari obavljaju te izdajničke "posliće", iz srednjovjekovne "eu" su stigli stručnjaci, premjerili sva zemljišta, popisali sve šume, rudaču, i sve vrijedno za trgovanje; uspostavili su trgovinske ispostave, sredili ondašnji "katastar", obavili popis ondašnjih kmetova – i tada se fakat moglo baš prionut na pos'o.
Ratnici su, dok su još mogli, usprkos kiši, na sebe navukli lagane, ali ipak poluoklopljene odore i uspeli se na teške, ratne konje koji su s njima prejahali već nebrojeno života.
Morali su žuriti. Poslati obitelj nekamo na sigurno, pozdraviti se sa njima. Najstarijem sinu, sa tek možda 14 godina, ili mlađemu, predati mač, i to sve na brzinu.
Jer bili su tek korak ispred duge ruke ondašnje udbe – atentatora i špijuna, poslanih od hrvatske im "Braće", zavedene palucavim jezicima "delegacije".
Nije proteklo dugo, i ti su Ratnici, a ponegdje i čitave njihove obitelji ležale u svježim grobovima, osuđeni na smrt zbog izdaje od te iste hrvatske im "Braće".
Zrinski i Fankopan odjahali su u srednjovjekovni hag, do kraja vjerujući u Pravdu i Boga Svevišnjega.
Neki su doživjeli i goru sudbinu, ali sve je to sada prošlost.
Ili sadašnjost?
Uglavnom: uskoro su po Istri i Slavoniji, ali najviše po Dalmaciji, talijanski drvosječe radili danonoćno, a preko leđa su se "Hrvata", pa tu i tamo kojeg istinskog Hrvata/Ratnika – šume u Hrvatskoj unazadile za oko tisuću godina, a nikaj se bolje nije dogodilo niti sa ostalim bogatstvima naše "male Švicarske".
A Hrvatska se i opet nekako vratila unatrag, tamo gdje je bila tijekom turskih upada, pljačke i silovanja; tamo gdje je bila i prije netom izvojevane pobjede nad protivnikom.
U čemu je razlika danas? Godine Gospodnje 2011?
Fakat ne znam zakaj sam sad zapeo baš za jedine "istinske antifašiste"-talijane, ali vjerovatno zbog još mnogo stvari.
Verovatno i zbog još jednog povijesnog prijelaza posebno, odnosno grupe ljudi udruženih u zločinački pothvat, a koju bi morti yusipoviću netko mogo objasnit, al pod mus.
Il bi je on bolje znao objasnit nama?
Darijo Strehovac - Streh
