Još jedna priča o Hrvatskoj
- Detalji
- Kategorija: Darijo Strehovac Streh
- Kreirano: Četvrtak, 23 Lipanj 2011 17:26
- Objavljeno: Četvrtak, 23 Lipanj 2011 17:26
Bio jednom JEDAN HSP, a uz njega HDZ. I puno drugih, ali oni za našu priču nisu bitni...Istovremeno je živjelo otprilike 1% stanovništva Hrvatske - mladost i cvijeće života, koji su u idejama HRVATSKOG NARODA starijim od bilo koje stranke ! - u idejama hrvatskih Kraljeva, Banova, Zrinskih i Frankopana... u ideji Slobode od ičije čizme stali pred lica smrti, i rekli - "Neka bude kaj biti mora".
U govorima čelnika HSP-a i HDZ-a smo prepoznali saveznike, ali u srcima smo znali kako postoji nekaj vrijednije od vlastitog života, i nismo tražili puno.
Tražili smo pušku, i šaku streljiva. "Ostalo ćemo zarobit od četnika" - govorili smo jedni drugima.
I u puno slučajeva smo to i radili.
Tokarije i šupe običnih ljudi, obrtnika, seljaka, umjetnika - postale su male "tvornice" oružja.
Mi mladi smo prodavali sve vrijedno kaj smo imali - pa i traperice "501" prešvercane iz Trsta, ili dugo slagane Hi-Fi "linije" za koje smo komponente kupovali radeći tijekom školovanja, vinil albume za koje smo nekada disali, "pente" i "četvorke" koje smo mukom slagali...
Prodavali smo sve kaj nam je činilo živote kako bismo kupili hrvatsku odoru, pušku, ili ajme Majko Mila - još i pištolj.
Iza sebe smo ostavljali majke, očeve, sestre, braću i djevojke - u suzama.
- "Zakaj ideš"?
- "A zakaj plačete? Pa vratit ćemo se brzo."
- "Nemoj ići".
- "Moram ići".
Iza nas su ostajala mora suza, proklinjanja i preklinjanja, ali nikaj nas nije moglo zaustavit.
- "Di su, majku li im njihovu... Samo dajte, nek' dođu... Neka, neka, samo da mi dođe na ciljnik..." - čuli smo krv u žilama jedan drugome kao da smo svi jedno tijelo, i zapovjednici su nekada plakali gledajući nas, ali samo oni "mali" zapovjednici.
Oni koji su išli s nama.
Oni "veliki" su se brinuli o brojevima.
Na svakog desetog od nas (možda i pedesetog, pojma nemam) netko je bio u nekoj stranci.
Stranke nas nisu zanimale. Unutarstranačke politike su nam bile nepoznat pojam, i jedina politika koja nas je zanimala bila je otjerati koljače iz Domovine.
Odbiti ih od kućnog praga. Prekinuti to more krvi koje se lijevalo daleko od podruma Zagreba, ili "štabova generala-političara".
Stati između male, uplakane Ivane Bodrožić - Simić i bradatih, prljavih koljača koji su joj u ime krvi i pakla odnijeli oca.
Pridružiti se klincu na PAM-u, iza kojega je bio grafit Guns'n'Roses.
Ne dopustiti više "slučajeva" Dalj ili Viduševac kod Gline; pridružiti se suborcima već pokojnog Josipa Jovića; ne dopustiti četniku dušku maslovaru da zapali više ijednu hrvatsku crkvu, obraniti Vukovar...
Zaustaviti zlo.
Puno nas je ostalo tamo gdje su pali.
Koliki su oteti, mučeni, klani i niti za grob im se ne zna?
Koliko nas nosi ožiljke koji nestati neće nikada, ali danas ih prozivaju "ožiljcima zločinaca".
Jer je sve to kaj smo radili bio "zločinački pothvat"?
Neće ići, gamadi.
Jer danas znamo kaj ste nam radili iza leđa. Znamo koliki se neljudi kriju u tzv "hrvatskim" strankama, u "hrvatskim" institucijama, u "hrvatskom" saboru i na najvišim položajima moći.
Znamo ono kaj nismo znali prije. A to će vas jednoga dana dostići.
Jer rezimirajmo ono kaj znamo čak i mi, "seljačine" i "primitivci":
U velikoj mjeri potaknuti svjetskim međunarodnim zbivanjima kao što je bilo rušenje berlinskog zida i komunističkih sustava općenito, ali i pod snažnim pritiscima svjetskih sila kojima goleme i kamatama preopterećene dugove radnici "jugoslavenskih republika" više jednostavno nisu bili u stanju otplaćivati, u Hrvatskoj su i susjednoj nam republici Sloveniji, nakon pet desetljeća jednopartijskog i autokratskog sustava, neki "čudni" ljudi pokrenuli neke "čudne" događaje, od kojih je prvi bio organiziranje povijesnih, Istinski Slobodnih Izbora. U Hrvatskoj je sa 42 % glasova pobijedila stranka Hrvatske Demokratske Zajednice, vođena Dr. Franjom Tuđmanom.
Tu je hrvatski Sizif kamen ponovno počeo gurati uzbrdo.
Nitko pri zdravoj pameti ne može reći kako je slučajnost činjenica što su većina nositelja novoizabrane hrvatske vlasti za vrijeme "Jugoslavije" pod nebuloznim optužbama bar na neko vrijeme okusili ćelije i samice zatvora u koje su godinama bacani kao "državni neprijatelji", ali nema niti najmanje sumnje kako su VEĆINA među njima bili najobičniji udbaški špijuni, koji su iz Hrvata izvlačili ono što im je bilo potrebno za daljnji "rad".
Ono što je tužno i jadno u ovome dijelu priče, jest činjenica kako su se od samoga početka života nove Hrvatske, ti isti političari, umjesto da združe snage i zajedno krenu dalje, počeli međusobno gristi za svaki komadić vlasti, a tako je ostalo i do danas.
Hrvati, očito, jako teško uče na svojim pogreškama.
Jer uvijek i ponovo dopuštaju takvim ljigavcima popeti se na vladarske tronove.
Hrvati NITI DANAS, NA RUBU PROVALIJE, NE ŽELE VJEROVATI ONIMA KOJI SU ZA HRVATSKU BILI SPREMNI UMRIJETI, VEĆ RADIJE NA VLAST BIRAJU - DEZERTERE, PARTIZANE, UDBAŠE, PREVRTLJIVCE KOJI SE OKREĆU KAKO VJETAR PUHNE.
Za razliku od srbijanaca, recimo.
Srpski su vlastodršci, političari, poslovni ljudi, intelektualci, seljaci, četnički podmladak – ukratko, većina srbskog pučanstva, od samoga početka vrlo dobro shvaćali što bi im mogli donijeti ti izbori, odnosno demokracija, osamostaljenje i međunarodno priznanje Hrvatske, ali niti na pamet im nije padalo zabrinjavati se zbog toga.
Hrvatske su institucije već onda bile toliko zatrovane njihovim kadrovima i "spavačima", i u njihovim je planovima ta mogućnost već odavno bila izvagana i ubačena u vojne kalkulacije koje su proučavali već stotinu godina, ali najintenzivnije u razdoblju od sredine 1980-ih.
Ispustiti "zlatonosnu nesilicu" zvanu Hrvatska, koju su već desetljećima držali na uzdi, zatupljivali i uljuljkivali u intelektualni polusan, puneći zatvore svakom iskrom inteligencije i samostalnog razmišljanja koje bi njihove tajne službe nanjušile već u svojim začecima, nije dolazilo u obzir ni za koga od njih.
Spomenuti su izbori dijelom podržani od strane svjetskih, europskih i američkih promatrača čiji su zadaci bili osiguranje i čuvanje vlastitih interesa, ali ono što nam se nikada ne govori jest činjenica kako su u velikoj mjeri podržani i od strane tih istih velikosrpskih manijaka, koji su odmah nakon smrti Josipa Broza pripreme za agresiju na Hrvatsku, Bosnu i Hercegovinu stavili u pun pogon.
Najznačajniji srpski književnici i akademici su već 1986. godine objavili memorandum SANU, u kojem se iz temelja preispituju državne granice, te velikosrpske hegemonističke težnje u svom punom sjaju ponovno postaju i više nego aktualne. Iako danas sve Srbe drži opća amnezija, a nekolicinu bogatijih i svesrdna želja za pomirbom i oprostom, nepobitna je činjenica kako je tada gotovo čitav srpski živalj jednoglasno urlao pjesme o klanju Hrvata, kao što većina njih to rade i danas.
SRBIJANSKI JE PREDSJEDNIK SIN JEDNOG OD UTEMELJITELJA SANU MEMORANDUMA I VELIKOSRBIJANSKOG PROJEKTA, A DANAS MU JE "NAJBOLJI DRUG" - HRVATSKI PREDSJEDNIK IVO JOSIPOVIĆ - SIN ŠEFA ZLOGLASNE PROLETERSKE BRIGADE, KASNIJE ŠEF GOLOG OTOKA.
Srbija se tada i vojno temeljito pripremila, za slučaj ako im ipak ne uspije vojna otimačina.
Tu je pomalo smiješno to kaj su se čitavo vrijeme agresije na Hrvatsku i BiH najviše bojali američke intervencije, a po zubima su dobili upravo od jedva naoružanih Hrvata.
ALI NIMALO SMIJEŠNO NIJE TO KAJ OD SVOJEGA CILJA NE ODUSTAJU NITI DANAS, A U HRVATSKOJ NA VLADARSKIM MJESTIMA JEDNOSTAVNO NEMA NIKOGA TKO IM SE U STANJU SUPROTSTAVITI.
Jer ne zaboravimo, nakon SANU memoranduma 1986, DOŠAO JE NOVI SANU MEMORANDUM - 2011!
EVO VAM OKUSA BUDUĆNOSTI, HRVATI:
Počinje OVAKO: "Tačno dvadeset i pet godina nakon objavljivanja Memoranduma Akademije nauka i umetnosti Srbije (1986. godine) koji je bio naučno-teorijska platforma za raspad SFRJ i krvave osvajačke ratove „u kojima Srbija nije učestvovala“, u akademskim nacionalističkim krugovima u Beogradu „patentiran“ je njegov nastavak - Memorandum II čiji su strateški ciljevi gotovo identični sa „prethodnikom“, dakle velikosrpski, s tim da je način njihove realizacije prilagođen novim uslovima, iz njega je izbačeno nasilje i „bitke koje mogu biti i oružane“. Prema saznanjima „SB“ ovaj dokument dostupan je uskom krugu srpske političke elite, koja praktičnim potezima, naročito posljednjih nekoliko mjeseci, operacionalizira novu spsku nacionalnu i geopolitičku doktrinu
Dobrica Ćosić i akademici SANU savjetuju političare: Kako u miru vratiti ono što je izgubljeno u ratovima?!
“Zaštita interesa srpskog naroda u regionu je politički, istorijski, pa i moralni imperativ“, poručio je prošle nedjelje šef srpske diplomatije Vuk Jeremić."
Ali vratimo se natrag u "daavnu" prošlost, još dok se Hrvati nisu sramili toga kaj su Hrvati:
...Bio jednom JEDAN HSP.
I bio jednom jedan HDZ.
Ostala je - udbaška vrhuška na vladarskim mjestima u Hrvatskoj, "oporba" koja je ideološki jednaka vladarima, ali imaju jeftinije aute i nemaju zrakoplov; i ono najjadnije:
politička šaka jada podijeljena na oko 5.000 udruga i stranaka, koja se grize i prepire na svakom koraku, i svi tvrde kako su baš ONI i njihova "stranka" "najbolji" za vladanje, ali nekako imaju problema kad ih se upita čime bi to oni vladali?
Tu su svi pred zidom, jer se niti ne mogu sjetiti za koji su se racku ono "daavnih" devedesetih momci i djevojke tukli i ginuli, a tu i tamo zaborave kako se zove dio "regiona" za čiju se vlast bore.
Ali im hebeno dobro ide kalkuliranje koalicijama.
Ne prođe niti tjedan dana, a da netko nekome ne zabije nož u leđa.
I onda objave demanti: "nisam znao da je to nož. Meni su rekli da je to nešto za Branitelje".
A mi Branitelji kô albatrosi iz pjesme Baudelaire - a.
Pokušavamo hodati na brodu na kojemu nam se svi smiju.
I čudimo se, baš kao i Baudelaire.
Jer albatros je ptica stvorena za let, i nikako se ne možemo načuditi tome kaj su nas baš oni za koje smo ginuli bacili na tu smrdljivu, neopranu palubu; na milost i nemilost svakog gusara, koljača, krvnika, ili njihovih engleskih kapetana.
Bacili su nas, ismijali, popljuvali, i vremena za polijetanje je sve manje. Jer krvnici ne vole ništa doli zaklati, ubiti, i kosti razasuti po jamama.
Gdje će ih tko zna kada tražiti naši unuci. Možda.
Darijo Strehovac - Streh
