Nevoljni ubijati
- Detalji
- Kategorija: Darijo Strehovac Streh
- Kreirano: Utorak, 15 Ožujak 2011 17:43
- Objavljeno: Utorak, 15 Ožujak 2011 17:43
Na početku nas nekako niti nije bilo strah. Čak niti kad su nam zapovjedili neka skinemo svu odjeću sa sebe, te zlatninu pobacamo na jednu hrpu, a ostale vrijedne stvari na drugu - gardist pored mene umirujuće mi je rekao: "Nema veze, ovaj mi je lančić vrijedna uspomena, bilo bi šteta kad bi ga potrgali dok ga na silu skidaju sa mene".
Prihvatio sam njegovo objašnjenje, i bez bunjenja sa sebe skinuo odjeću; a nakon toga otkopčao lančić sa Zvonimirovim križem oko vrata i vjenčani prsten, koje sam bacio u hrpicu zlatnine koja je rasla među nama.
- Ajde, idemo! – iako smo bili bez odjeće i nenaoružani, ipak su nas sprovodili pod prijetnjom oružja, udarajući nas kundacima ili podbadajući cijevima pušaka.
Neki su se među nama neutješno grlili, tražeći ljudski kontakt prije kraja, a neki su čak i plakali, moleći uzničare neka mu zapamte prezime, i prenesu vijest o njemu bilo kome.
Nadali su se kako će na taj način obitelj jednoga dana ipak saznati gdje su ubijeni i zakopani, te ih pokopati pod kakovim križem, ili čak i u grobu sa imenom.
Uzničari su šutjeli, a većina je sa ironičnim, posprdnim smiješkom na usnama udarala ljude koji su ih molili i vikali: - Ajde gamadi, hodaj!
Svejedno se još uvijek nisam previše bojao. Znao sam zakaj sam ovdje, i iz toga sam, kao i iz umirujućih pogleda suboraca i prijatelja koji su šutke hodali pored mene izvlačio snagu. Barem dovoljno za držati koljena čvrstima, i ne prepustiti da me ta žareća slabost u glavi, grlu i prsima obori na koljena.
- Ajmo gamadi, ulazi!
Začudio sam se kad sam ugledao hangar u kojega su nas uvodili. Bio je neugledan, četrdesetak metara dugačak i petnaestak širok, i na trenutak sa se uplašio kako nas neće pobiti, već držati žive u konc – logoru.
"Ali onda nas ne bi skidali", utješio sam se i nastavio mirnije, nadajući se kako će sve biti gotovo kaj je prije moguće.
Ipak mi je hangar bila zagonetka.
Čista mi je logika govorila, kao i njihova prijašnja masovna smaknuća, kako je i ovo masovno ubojstvo puno lakše i "čistije" obaviti na kakovoj ledini, sa već pripremljenom jametinom koju je poslije lako zatrpati i izgladiti.
Koliko su samo takovih masovnih grobišta u povijesti napravili, sama pojava ove zgradurine poslala mi je žmarce niz kičmu.
- Ali možda će čak i sagraditi kakovu građevinu na nama – mislima mi je proletjelo: - barem ćeš biti ugrađen u temelje nečega.
Hangar je bio ogroman, ali stropa visokog tek oko 2 i pol metra; i bio je svježe okrečen u bijelo.
- Ajmo, ajmo – uza, uza!! - uzničari su nas natjerali stati uza zid, jedan do drugoga, sve dok zadnji koji je ušao ramenom nije dotaknuo prvoga.
Onda su zatvorili ta teška, dvokrilna vrata; svima nam vezali ruke iza leđa i započeli sa svojim naumom.
Tek sam tada primijetio željezne, okrugle okove koji su u redovima visjeli duž hangara; ispod svakoga je para okova bilo prostora za 1 četvorni metar. Nagonski sam pogodio te dimenzije, jer su naši krvnici oduvijek bili previše detaljni u obavljanju svih dijelova svoga "posla", i niti na pamet mi nije padalo kako i ova prostorija smrti nije izračunata do u milimetar efikasnosti.
Tada je pakao počeo.
Uzničari su po dvojica-trojica grabili gola tijela gardista i gardistica, dovlačili ih do ispod okova i ruke im podigli dok se ne bi čulo "škljoc", kao znak kako su oba zapešća žrtava vezana.
Čitav je taj niski, ali ogroman hangar odzvanjao tim gromoglasnim škljocajima, i iako sam postupak nije trajao duže od minute, meni se činilo kako traje čitavu vječnost.
Ali niti približno dužini vremena onoga kaj je uslijedilo nakon toga.
Uzničari su se poredali u već unaprijed izračunate i bojom na podu označene redove, od ostalih preuzeli metalne, ali savitljive bičeve, i započeli sa šibanjem.
Užas među svima nama koji smo vezani stajali uza zidove prostorije rastao je iz sekunde u sekundu, jer sve do tada smo očekivali smrt vojnika, ili barem čovjeka.
Strijeljanje, metak u potiljak, sjekira ili oštar, milostiv nož… Sve nam je na pamet do tada padalo, ali ovo ne.
Uzničari su morali upeti sve snage kako bi nas spriječili odvojiti se od zidova na koje su nas nagurali, ali uza svu njihovu opremu i spremnost, naspram nas golih i bosih, užasnutih i prestravljenih, to im već nakon minutu-dvije nije predstavljalo nikakav problem.
Jer većina nas je pokleknula, i sa užasom ili plačući promatrala pakleni prizor koji se odvijao pred nama.
Očito je bilo kako su krvnici sa bičevima dobili zadatak gađanja zglobova ruku, u visini okova, ali mnogi su od njih sa bolesnim zadovoljstvom koje je izbijalo iz njihovih bića udarali gole muškarce i žene po genitalijama, vratovima, ustima, očima…
Nisu se žurili, jer kada bi god njihovoj žrtvi tkivo ruku popustilo i popucalo, ruke bez šaka se odvojile od okova, i tijelo se uz otkinute šake stropoštalo u tamno crvenu lokvu pod njima; odmorili bi se, popili vode ili tekućine pored vode, vjerojatno alkohola ili kakove droge, i nakon kaj bi drugi odnijeli komade umirućega - s novim se zanosom vratili na "posao".
I zidovi i pod tog "hangara" bili su skliski od krvi kada su dva uznika došli i po mene, zgrabili me pod pazuha i povukli prema paru okova koje su čekale mene.
Na onako klizavom podu su me vukli bez problema, i osim kaj se jedan od njih okliznuo i stropoštao u krv mojih mrtvih suboraca i prijatelja, na kaj su se gromoglasno nasmijala nekolicina, posebno oni koji su već i sami bili u krvi zbog takve nezgode, nije im bio veliki problem ispraviti me i ugurati mi zglavke u okrvavljene, tople okove.
- Koji je ovaj? – bile su zadnje rečenice koje sam čuo: - pravi ustaša il' jedan od onih šta neće da ubijaju ustaše?
- A koga zabole, keve ti; gle šta zbog đubreta ustaškog od uniforme učinih…?
Darijo Strehovac - Streh
