Tko je tko u hrvatskom pravosuđu ili - svjedočanstva koja nikoga ne zanimaju, a najmanje zorana pusića
- Detalji
- Kategorija: Darijo Strehovac Streh
- Kreirano: Četvrtak, 19 Svibanj 2011 17:23
- Objavljeno: Četvrtak, 19 Svibanj 2011 17:23
Napis o memoradumdumu SANU je konstanta zločinačke megalomanske srpske politike otimanja tuđeg, progona, masakara civila i podrivanja susjednih država, pri čemu obilno zloupotrebljavaju pravoslavnu naCIONalnu manjinu i udbo-četničku zločinačku petu kolonu.
Već godinama rade na relativiziranju srpske agresije, progona, zločina, logora, tortura, insinuacijama o "dogovornom i pljačkaškom ratu", izjednačavanju krivice za rat i kampanji montiranih i lažnih optužbi tisuća branitelja za navodne počinjene ratne zločine.
Naše zatvore pokušavaju pretvoriti u "logore" i izjednačiti ih sa stotinama stvarnih, krvavih srpskih konc - logora, za koje joca pravDA kaže da su "humanitarno pitanje".
Kroz srbijanske je logore prošlo stotine tisuća žrtava, a od toga na stotine mučenih do smrti ili "nestalih", tako da broj procesuiranih i osuđenih branitelja daleko nadmašuje broj procesuiranih i aboliranih ili "nedostupnih" četničkih zločinaca, dok legitimitet takvim procesima daju "belosvetski pravosudni kuriri", koji zvanično uručuju obvezne optužnice za postupanje prema dorhu.
Paralelno rade na medijskoj kampanji nasilnog pomirenja bez srpske katarze, kazne i svođenja računa za agresiju i posljedice, kroz "politiku nasilnog pomirenja", kao i na otvorenoj agitaciji za restauraciju srpske dominacije, hegemonije i režima srboslavije, koristeći opet svoje belosvetske pomagače i domaće petokolonaše, kao što su razne udruge tipa "rekom", za ubrzanje tih protuhrvatskih procesa.
Riječ-dvije o Dalju, u kojega je tadić drugu yusipoviću nedavno donio "srbijanski komad drveta pomirenja", a iz kojega su u konc. logore srbijanci odvodili i devetogodišnju djecu:
Dalj se nalazi u Republici Hrvatskoj - u Istočnoj Slavoniji blizu ušća Drave u Dunav. U Dalju je još u 9. mjesecu načinjen masakr nad nesrpskim življem, i već tada se otvaraju logori u hangarima poljoprivrednog dobra, podrumima privatnih kuća preko ceste u zgradi M.Z.
Kao i u većini srpskih sela, tako su i u Dalju postojali logori koje je otvarala JNA, i oni koje su otvarali četnici , srpski dobrovoljci, arkanovci, šešeljevci i drugi.
Tako su pod zapovjedništvom JNA bili sljedeći objekti i zgrade:
1. Zgrada MJESNOG ODBORA
2. Privatna kuća IVANOVIĆ MARINKA
3. Privatna kuća ZLATKA ŠTRAJBERA
4. Skladište ŽELJEZNIČKE POSTAJE
5. IPK-Mehanička radiona
6. “ŽUTA KUĆA”
Kroz te objekte prošlo je oko tisuću ljudi. Svi su premlaćivani, iznuđivana su od njih priznanja, a dio je njih ubijeno. Ovi su logori otvoreni 01.08.1991., a zatvoreni tijekom 1993. godine.
Bili su pod zod zapovjedništvom paravojnih srpskih postrojbi, a uglavnom je to bila Arkanova jedinica koja je vodila logor i to:
1. Stara zgrada Zadruge IPK
2. Stara Osnovna škola
3. Tvornica opeke - Ciglana DALJ
Lakši zatočenici žene, djeca i starci su bili u poljoprivrednom dobru , a teži u zgradi M.Z. i podrumu privatnih kuća dok nisu obrađeni, sprovedeni i dalje se vodili kao nestali ili ubijeni. Kroz poljoprivredno dobro (zadrugu) je prošlo 7000 osoba. Tu je vladao zakon «uzmi sve što zatočenici imaju», od novca, zlata, satova, odjeće i sl. U tim otimačinama učestvuju svi, od pripadnika JNA, TO, četnika do civilnog stanovništva Dalja . Tako je poznato da su neki preko noći stekli kapital.
Kad su srbijanci sve vrijedno oduzeli slijedilo je prepoznavanje i batinanje, a zatim odvođenje u nepoznato, tako da u Dalju ima na stotine poginulih i nestalih.
Iz razgovora sa Srbima iz Dalja saznajemo da su Arkanovi vojnici ubili 52 osobe i zapalili ih u Daljskoj planini.
Ne zna se točan broj ljudi koji su prošli kroz ove logore, a preživjeli govore da se svaki noći odvodilo od 5 do 50 osoba koje se nisu više vraćale, a vode se kao "nestali".
Svi se ovi objekti nalaze u blizini, ili na samoj obali Dunava, te je većina ubijenih zatočenika bačena u Dunav, a prije toga su ubojice rasparale žrtvi trbuh kako ne bi tijelo voda izbacila na površinu.
Dio je pobijenih pokopano u masovne grobnice, koje su vješto sakrili zidom uz staru zgradu zadruge i na Ciglani Dalj; nešto su odvozili u Daljsku planinu i zapalili, a ostale je progutao Dunav.
Po pričama ljudi koji su 1991. živjeli u Dalju, broj ubijenih se kreće do 500 osoba.
Spominju se strašne torture i mučenja. Jedno od najgoreg je bilo kada su poslije premlaćivanja tjerali zatočenike da skaču sa kata, a tada su ih ostali četnici gađali kao glinene golubove ( Škoc, D.Šusto).
Osim čuvara, u maltretiranju i zlostavljanju zatočenika sudjelovali su i civili, koji su ih mlatili drvenim palicama ( toljagama), a sudjelovale su u maltretiranju čak i žene koje su bole zatočenike s iglama za pletenje.
Šezdeset i devet dana u paklu Dalja - N. P.
Obitelj Stjepana Papa samo je čudom sačuvala živu glavu. METAK SKUPLJI OD HRVATSKE GLAVE.
Do 31. srpnja ove godine na 25 četvornih kilometara omeđenih Daljem, Erdutom i Aljmašem živjelo je oko 12. 500 stanovnika, a od toga samo 4.500 Srba.
Već nakon prvih dana okupacije tog dijela Hrvatske, u ta je tri sela ostalo manje od 700 Hrvata. Ostali su ili ubijeni, ili nestali, ili protjerani. A život onih koji su ostali pod okupatorskom vlasću više nije vrijedio ni prebijene pare.
Njihove su kuće gotovo svakodnevno do temelja pretresali - bilo vojska, bilo četničke falange; tražeći oružje, municiju, radiostanice, ili skloništa tobožnjih ustaša.
Bilo je dovoljno da nađu nekakav simbol vezan za HDZ pa da ukućani zbog toga izgube glavu. Kad pretres ne bi donio željene rezultate, prešli bi na zlostavljanje i batinanje, kako bi iznudili priznanje o nečemu što je postojalo samo u njihovoj bolesnoj mašti.
Od tih pretresa nije bila izuzeta ni kuća Stjepana Papa. "Najstrašnije mi je bilo kad je u pretres došao već spominjani Lale Mioković i potjerao me na tavan" - pripovijeda Ruža Pap, Stjepanova supruga.
Jer odmah nakon Ruže Pap, Strićević ie pozvao njezinu kćer Svjetlanu. Taj se probisvijet nije ustručavao da u četrnaestogodišnju djevojčicu uperi pištolj i kaže kako će ju uhapsiti.
"Ja sam počela plakati, a on mi je zaprijetio da će, ako nastavim plakati, ja i mama gledati kako mi ubija tatu, a onda ću ja gledati kako mi ubija mamu. Prestala sam plakati, i onda me pustio i naredio da uhapse tatu."
Zatvor se nalazio u dvorišnoj zgradi daljskog Doma "kulture”- gdje je bio smješten četnički štab. Bila je to prljava prostorija od desetak četvornih metara, s rešetkama umjesto vrata, i s dva otrcana madraca bačena na pod.
Kad su ga ubacili u zatvor, Stjepanu Papu umalo je pozlilo od zadaha usirene Ljudske krvi koje je bilo svugdje po podu i po zidovima. Nije trebao dugo čekati pa da i na vlastitoj koži osjeti sve strahote četničke strahovlade.
Slavko Krtalić, pak, kazuje kako još u džepu nosi svoje izbijene zube.
Pijani su četnici od 54-godišnjaka »napravili« starinu od šezdeset. Razbili su mu vilicu, udarali po tijelu gdje su stigli, kliještima izvadili četiri zuba.
"Ne mogu zaboraviti njihove raskolačene oči! Ne mogu reći jesu li bili drogirani, ali znam da su ispijali zvečevski konjak. Bez prestanka" - kaže Krtalić.
Dopisnika »Glasa« i novinara Radio-Vukovara Stjepana Penića mučki su ubili i zapalili na nogometnom igralištu...
"Starina" potvrđuje događaj prije pada Dalja, a koji prelazi rub pameti. Trudnici su na rasporen trbuh stavili šest štakora!
Imena zločinaca poznata su hrvatskim istražnim vlastima. Petogodišnjoj djevojčici isjekli su jezik, a djecu su masakrirali tako što su im prvo prste stavljali u oči, priča Anita Mrkonjić koja je bila zatočena, silovana i ranjavana mjesec i pol dana u štali četničkog vojvode Nedjeljka Pejića.
Čak 680 civila izmasakrirano je u Dalju i pokopano na katoličkom groblju, po dvorištima ili jamama zajedno s uginulim životinjama.
Bivši zatočenici tvrde da se još približno 800 Hrvata nalazilo u kućnim pritvorima srpskih vlasti.
"Iz Bogojeva nas odvoze u Beograd u vojarnu “Maršal Tito”. Tu dolazimo već po mraku, stavljaju nas posebno u svaku ćeliju po jednoga i tada počinje pakao: ispitivanje, batine, odvođenje na strijeljanje, vješanje, kao i mučenje glađu i žeđu.
Mene je ispitivao jedan potpukovnik po imenu Ivan, navodno iz Zagreba, a do prije rata je bio zamjenik komadanta Bijele vojarne u Osijeku.
Takvu troturu i batine više nisam mogao izdržati, pa sam već mislio da se ubijem, ali nisam imao snage ni ustati. Dana desetog ujutro došao je taj potpukovnik s dva vojna policajca, odvezli su me u stacionar na Karaburmu, gdje sam dobio dvije injekcije, te su mi doktori previli ranu na nozi koja se već sva zagnojila.
Bilo je oko 1 sat poslije ponoći. Odveli su nas u zatvor pored tržnice. Tu su bili zarobljenici iz Dalja koji su bili u Borovu selu.
Bilo je civila, policajaca kao i pripadnika ZNG-a. Ujutro su odmah počela ispitivanja i batinanja, kao i sva moguća mučenja. U zatvoru je bio pripadnik MUP-a iz Dalja. Njega su mučili kosovci iz Beograda jer je on bio aktivni policajac koji je bio na školovanju u školi Valbaldon u Puli".
Sav pretučen je bio i Čičak Josip, pripadnik pričuvnog sastava MUP-a, koji je jedini preživio iz policijske postaje u Dalju. Za ispitivanje su bili zaduženi Milorad Stričević zvani pukovnik, Dobrivoja Radovančević, Branko Gojsović, Rajko Miladinović.
Šef zatvora polcije bio je Željko Čizmić, a zamjenik Boško Ristić. Ostala imena sam ispisao na posebnoj stranici koja će biti na uvid. Radili smo na čišćenju osnovne škole, tj. dvorane u školi gdje je bilo sve od krvi jer su ondje ubijena 4 gardista i jedan pričuvni policajac.
Dan prije moga povratka ubijeni su zatvorenici: novinar radi Vukovara gosp. Stjepan Penić. Njega su toliko pretukli, a onda ga poluživog polili benzinom i zapalili. To su naredili Željko Čizmić i Lalo Mijoković. Drago i Franjo Kovčalija morali su sami sebi iskopati grobnicu, a tada su ih poubijali, kao i Nikolu Grobljara.
Istoga dana ubijen je i Andrija Ripić, Janoš Dioši, kao i Stipo Lijić, kojega su zaklali u krevetu.
Pojedinci koji su sudjelovali u pokolju, protjerivanju Hrvata, premlaćivanju u zatvorima još mirno hodaju Daljem, a pojedinci rade u policiji kao što su: Ðorđe Maslarić - bio na obuci u Kninu kod Martića, Denčić - čuvar zatvora u Dalju kao i Stojan Alapović - pljačkao hrvatske kuće i vikendice, vodio radne grupe Hrvata za vrijeme bivše “krajine”. Sada isti taj radi kao zapovjednik IX. policijske postaje Dalj!?!!!????
Daljnji identiteti srbočetnika odgovornih za ovaj i mnoge druge zločine, a koji i danas slobodno žive u Hrvatskoj ili drugim zemljama šugoslavije:
NEDE STEVANOVIĆ - nalazi se na slobodi i živi u Borovu selu - sudjelovao u napadu na policiju, protjerivao Hrvate 1992. za Uskrs, iživljavao se na zatočenicima i mučio ih u Borovu selu 1991.
Odnosili stvari iz katoličke crkve i pripremali eksploziv za rušenje:
ŽELJKO ČIZMIĆ, MILORAD LONČAREVIĆ, ÐOKO (BRIGA) ČALOŠEVIĆ,
MILAN (MESAR) DAMJANOVIĆ, VASO GAVRILOVIĆ, ÐORÐE (TRANDO)
PRIPADNICI BIVŠE JNA I PARAVOJNE JEDINICE IZ PRIGREVICE.
Pojedinci koji su samoinicijativno mučili zatočenike dovođene iz Vukovara nakon pada toga grada, te se na njima iživljavali:
DANA ČALOŠEVIĆ, ŽIVKA DOVOZALOVIĆ, SMILJKA KLAJIĆ - dolazile s našiljenim iglama u zatvor i bole zatočenike, BOGDAN KOROLJEVIĆ - zvani GAČAN - išao u zatvore s drvenom toljagom i tukao zarobljenike po padu Vukovara koji su dovoženi u Dalj. Tjerao ih da skaču kroz prozor s kata, a potom im pucao u glavu. Navedeni se nalazi u Dalju na slobodi.
ÐORÐE MASLARIĆ - išao na obuku u Knin za vrijeme tzv. SAO krajine za milicajca. Po povratku u miliciju Dalj maltretirao Hrvate i učestvovao u istjerivanju Hrvata (npr. Duvnjak Marije i kćeri Svjetlane). Sada i dalje radi u policiji u Dalju.
LJUBO KALO - bio u Borovu selu 1991. godine kada je pogubljeno 12 redarstvenika, koji su bili još živi, ali ranjeni, a on ih je masakrirao, a poslije mučenja i iživljavanja kako se hvalio po Dalju sve ih poklao. Još se nalazi u Dalju i na slobodi je.
Zloglasni čuvari zatvora u Dalju, Privatna kuća Marinka Marinovića
MIĆO GRBAVAC - čuvar, ÐORÐE DRPA - čuvar
PREDRAG (PREDO) GEORGIJEVSKI - šef zatvora, najgori od svih čuvara. Za vrijeme tzv. krajine ubio Veru Bajakić - Hrvaticu udanu za Srbina Lazu Bajakića. Prema iskazu preživjelih ubio više zatočenika dovedenih iz Vukovara, koji su sahranjeni u bašti gore navedene kuće.
SINIŠA VIDIĆ - čuvar, BRANKO (VOJIN) KLAJIĆ - ispitivao zatočenike
JOVO RISTIĆ - čuvar, BORO RISTIĆ - ispitivso zatočenike
Zaduženi za ispitivanje i maltretiranje:
ÐORÐILA MILADINOVIĆ, RAJKO MILADINOVIĆ, BRANKO GOJSOVIĆ,
DOBRIVOJA RADOVANČEVIĆ, BORO (VRLJA) MILINKOVIĆ, GEORGIJA (VRLJA) MILINKOVIĆ, MARKO LONČAREVIĆ - šef gore navedenima
Pripadnici SUP-a bivše JNA - imena nepoznata
Pripadnici paravojnih jedinica iz Prigrevice stacioniranim u Dalju - “komandir Nikola”
MLADEN DRAGIĆ - MILADIN (ČOŠAK) KLAJIĆ
Zloglasni čuvari zatvora u Dalju
Dvoršte Mj. Odbora u Dalju - Trenica - zatvor
MILORAD STRIČEVIĆ - šef zatvora, paravojni pukovnik
ŽELJKO ČIZMIĆ - šef milicije u zatvoru,JOŠKO RISTIĆ - pom. šefa milicije zatvora
MILAN (ČOŠAK - MALI) KLAJIĆ, ÐORÐE RADIVOJČEVIĆ, MILENKO TRIPUNOVIĆ, ZORAN (FAFRIKA), VLADIMIR MAKIVIĆ, MIODRAG (BATKIĆ)
ZORAN MAKIVIĆ, MARKO PEJIĆ, ŽIKA (ROBIJAŠ), SRETO KINČIĆ
Počinili zlodjela prema Hrvatima, a to su sljedeći ljudi koje naše pravosuđe još nije privelo:
VASO GAVRILOVIĆ, STANKO STOJAKOVIĆ, ÐOKO KLAJIĆ, BRANKO ZELIĆ
MILAN DAMJANOVIĆ, DRAGOLJUB ČALOŠEVIĆ, (BATA) GRČIĆ,
ÐURO ZMIJANAC - komadant obrane sela Dalja,
SLAVOLJUB PEZKOVIĆ - pomočnik komadanta obrane,
MIRKO ČORDAŠIĆ, BORO (GROZD), NIKOLA (NIKICA) GRČIĆ,
PRAVOSLAVNI POP BOGDAN TATOMIR,
PRAVOSLAVNI POP LUKIJAN - jedan od inicijatora za rušenje kat. Crkve u Dalju,
ZORAN BORKOVIĆ - STEKA, MARKO LONČAREVIĆ,
JOVAN KLAJIĆ - samozvani direktor trgovine u Dalju, MILAN PANIŠIĆ,
SRETO LALIĆ - vlasnik najveće mesnice, MILAN LALIĆ, MILE LJUBOJEVIĆ,
LAZO BAJAKIĆ, RADIVOJA ILINČIĆ - šef diskoteke Medison, BOGDAN PUAČA,
STEVAN BABIĆ, DRAGAN PAVOŠEVIĆ, DRAGOLJUB KUZNJECOV
Svjedočanstvo prenio Darijo Strehovac - Streh
