Još jedna dosadna crtica o nekom davnom, dosadnom ratu

Detalji

Kategorija: Darijo Strehovac Streh

Kreirano: Četvrtak, 09 Lipanj 2011 17:28

Objavljeno: Četvrtak, 09 Lipanj 2011 17:28

fShare

Tweet

Iako su ih luđački pohodi podivljalih Srba i Crnogoraca, te rat koji je nakon toga uslijedio zatekli iznenađene i nespremne, te naoružane nalik na Ruse početkom četrdesetih, hrvatski su branitelji bez previše razmišljanja zauzeli položaje na zidinama "Predziđa kršćanstva", odnosno u dvorištima svojih sela i predgrađima gradova. Srpske su se horde ubrzo zaustavile. Krvavih noseva.

Njihovi MIG-ovi vrlo brzo više nisu prelijetali nad Zagrebom kao nad svojom Baš-čaršijom, a i velikosrpski su stomatolozi imali pune ruke posla dok su pokušavali pokrpati smrvljene zube "nepobedive armije".

Bilo je to vrijeme kada biti "desničarom" nije bila sramota, niti je čovjek proglašavan primitivcem kada bi "Popu rekao Pop, a Bobu Bob".

Riječi starih hrvatskih opera izvikivale su se na sav glas bez usputne histerične vriske komunističkih polumrtvaca i njihove izgubljene djece, a raznorazne su Cece i Severine tada bile tamo gdje su i spadale. Na četiri noge pred zločincem najjadnijeg kalibra.

Hrvati su tada disali kao jedan, "antifašistički" gmazovi među njima puzali pognute glave, a na istinske antifašiste – Hrvatske Branitelje, gledalo se kao na ljude.

Već su u tim danima Ljudi počeli pobjeđivati srpske krvoloke i jugoslavenske licemjere, ali cijena svake, najveće kao i najmanje pobjede, bila je velika. Prevelika, znaju poznavatelji sudbine Vukovara, među ostalim, ali i taj je grad tema koja zaslužuje više od tek nekoliko redaka. U svakom slučaju, svakim smo danom sve više napredovali. U svakom pogledu. Ratnici na frontu, a svi ostali na tekućim računima.

Tko je dogurao dalje - pogađajte sami.

"Življenje u stalnoj opasnosti rađa prijezir prema njoj", negdje oko 600 godina prije prvog Božića rekao je Seneca, ali u Hrvatskoj su i tu drevnu mudrost političari i ratni profiteri prekrojili onako kako njima odgovara. A u dogovoru s "reformiranim" komunistima i jugoslavenima sutrašnjice kroje je i rezuckaju i danas.

"Življenje u stalnoj opasnosti rađa prezir prema braniteljima vlastitog života", glasi njihova verzija. Ili vaša? Iako ne vjerujem kako su njihovi životi ikad i bili u nekoj velikoj opasnosti. Osim od kakvog zalutalog "Orkana" pijanog milicajca Martića.

Ali sve su ostale vrlo uspješno uvjerili u ispravnost i opravdanost svoje inačice. U provjerenom stilu: "Kunem se i u zadnju kap krvi". Naše. Ili vaše, svejedno. Njihova je predragocjena, jer oni i još stotinjak odabranih "antifašista" moraju vući ova kola. Preko prve litice. Europa je, evo, odmah tu.

Ali, o tome nešto poslije. Ionako ne idemo nikamo. Bitno. Jer kako je govorljivi, stari Seneca rekao, čovjeku koji ne zna u koju luku plovi, nijedan vjetar nije povoljan.

Te je, "daleke", 1992. godine, Taktička grupa br. 1 akcijom "Tigar" razbila srpsku omču oko Dubrovnika, i "komšije" su stomatološku pomoć ovaj put bile prisiljene potražiti kod trebinjskih ili nekih drugih zubara. Uz srpske su horde sada i crnogorski Pejori potjerani sa strateški najbitnijih točaka u području, i osim što topništvom više nisu mogli tući po Dubrovniku i okolnim mjestima, stvoreni su uvjeti da se u elektrosistem BiH priključi dalekovod u Rijeci dubrovačkoj, čime se riješila akutna kriza električne energije za Dalmaciju i njezine otoke.

Tako glasi službeni opis tôg dijela srbsko-crnogorske agresije na Hrvatsku i okolne zemlje, ali ponegdje se još uvijek može pronaći i pokoji zapis o samim njegovim Herojima.

Pripadnicima opjevanog, ispljuvanog, pa utamničenog: Zbora Narodne Garde Republike Hrvatske.

Sa najniže točke gledišta, dakle: gardisti Prve i ostalih ZNG Brigada napokon su ostvarili pobjedu koju su svi kao jedan, kamen po kamen, ranu po ranu, stijenu po stijenu, gradili od početka mjeseca travnja 1992. godine.

Svim se gardistima, prašinarima bez ikakvih odličja, lenti ili svečanih odora, ta paklena godina otegla u vječnost.

Kao kremen oštar kamen, pakleno sunce, patnja kao dobar poznanik, i bol kao prihvaćen, neizbježan dio življenja - činilo se kako su se svi preostali Gardisti s prve crte sastojali od ta četiri sastojka.

Za treću je satniju 1. brigade teren ovaj put potrajao tri mjeseca, i usprkos gotovo neprekidnoj paljbi topništva svih vrsta, zrakoplovnih udara, od međunarodne sprdnje iskamčenih prekida vatre koji su uvijek bili jednostrani, te svoj ostaloj oklopno-mehaniziranoj i tehničko-vojnoj sili pijane srbsko-crnogorske četničke divlje kukavelji, dosta ih je i ponovno bilo među preživjelima koji su se vraćali kući na odmor.

Autobus kojim su se vraćali kućama je po običaju, bio pri kraju snaga kad su kroz prozore Gardisti ugledali prva svjetla Zagreba obavijenog noću, i većinu ih je obuzela čudna, neshvatljiva nervoza.

Za razliku od početnog srbsko-crnogorskog iživljavanja nad tada nenaoružanom Hrvatskom, zračnih uzbuna u hrvatskoj metropoli već odavno nije bilo.

Niti srbi, niti njihove crnogorske sluge više do Zagreba nisu mogli stići čak i da su pokrenuli svu tehniku i ljudsku kukavelj od koje im se sastojala "armija"; i umorne su oči Gardista sada sa pomiješanim osjećajima prepoznavali svjetla svojih kvartova. U tim su zadnjim minutama vožnje pokušavali provariti činjenicu kako su još uvijek živi, i nadomak Domu. Domu za kojega se bore, i svim njegovim ljudima za koje su vjerovali kako nije grijeh umrijeti. Razmišljali su o tome kako će sljedećih 5 dana bez straha od smrti moći spavati pod krovom, jesti kad su gladni i piti kad su žedni, te kako će napokon moći zagrliti svoje voljene.

Nervozu i strah koji su ih prožimali shvatiti nisu mogli nikako, jer pred njima je ipak bilo pet dana življenja u Miru.

Stariji su gardisti ipak shvaćali i više, i na zagrebačka su svjetla gledali drugačije - s oprezom i čuđenjem.

Jer, pogledavši još jednom broj vojnika u autobusu koji je na umoru škripao, sva ta svjetla grada i gust promet koji se već dobro vidio nikako se nisu uklapali u jednadžbe koje su dominirala njihovim životima.

Ovo se već pretvaralo u neku drugu Hrvatsku.

Ali niti onim najmudrijima među njima niti na pamet nije padalo ono što se nakon rata dogodilo.

Niti sanjati nisu mogli kako u Hrvatskoj koju su njima iza leđa gradili "drugovi antifašisti" i udbaši - za Hrvate više neće biti mjesta.

Darijo Strehovac - Streh