Gutači duša
- Detalji
- Kategorija: Darijo Strehovac Streh
- Kreirano: Srijeda, 29 Prosinac 2010 17:16
- Objavljeno: Srijeda, 29 Prosinac 2010 17:16
Jeste li vidjeli možda one scene na vijestima i dnevnicima "hrvatske" televizije (u daljnjem tekstu yu-teve), di na Pantovčaku Bozančić sa umiljatim osmjehom pruža ruku josipoviću, gladeći je drugom rukom i milo ga gledajući; k'o da mu je jovo ministrant, a ne neprijatelj broj jedan. Ali taj isti dan, ili nekoliko dana prije ili poslije - obojica na yu-teveju pričaju potpuno suprotne stvari, pa čak se i međusobno prozivaju; prikriveno, ali svima jasno?
A nije to samo Bozančić, tu je čitava serija punih prostorija biskupa, nadbiskupa, podbiskupa, dobiskupa, koji svi sa žarom u očima gledaju u josipovića, maltene spremni kleknuti i poljubiti mu onu bljedunjavu, nježnu ručicu?
ZAKAJ?
Pa scene di oni očajni predstavnici udruga roditelja nestalih Hrvata sa suzama u očima ZAHVALJUJU??! josipoviću na njegovim DJELIMA??! i dobrostivosti, jer je tek josipović "pokrenuo" pitanje sa mrtve točke...? tadić je preko Vukovara skoknuo do spomenika nekolicini srbijanaca, i odjednom je sve krenulo nabolje...??!
Pa tko su za yu-teve onda svi oni ljudi koji su, na dan kad je čedo-tado preš'o preko grobišta Ovčare, precednicima i svitama - šutke i dostojanstveno okrenuli leđa?
Ja znam tko su bili ti ljudi, a zna i josipović i svita, vjerujte mi; i upravo zbog toga je i insceniran onaj susret na Pantovčaku, sa "odabranim predstavnicima" nestalih.
Oni su bili protuteža ljudima koji su mu na stratištu Ovčara okrenuli leđa, a ivo ama baš nikada ne propušta priliku ustvrditi, makar i provizorno - kako je njega birala većina od 85 % birača. Nije bitno kaj se do tog broja došlo slično kao i do 7 milijuna pobijenih srbijanaca u Jasenovcu; ili po principu budućeg referenduma za ulazak u eu - ako su na birališta izišle 4 osobe, a trojica od toga su njegova žena, on i nepoznati mladić u sjajnim cipelama - to je to.
Yugoslovenske su dogme nedodirljive. Slično srbijanskima - "stoput reci da su oni zapalili, na kraju će i oni povjerovat' da su oni zapalili".
Među nesretnim ljudima koji su, na dan tadićeve i josipovićeve šetnje Ovčarom, uspostavili zid leđa i odbijanja laži su bile majke i obitelji poklanih i nestalih Hrvata, ali među njima je bilo, od strane yu-teveja "začudo" prešućeno, i hrvatskih Ratnika zarobljenih u Vukovaru. Jedan je od njih bio i hrvatski Ratnik Damir Jašarević, na primjer. Nitko tko ga poznaje ne može ne prepoznati tog kršnog mladića kojega su srbijanci i yugosloveni zajedno na sve načine pokušavali slomiti, ali on se niti danas ne da.
Dugi - dečko sa zagrebačkih ulica - vukovarski Dragovoljac - Junak obrane Vukovara - zarobljen, odvučen u srbijanski konc-logor, mučen, prebijan, razbijan - i začudo - PREŽIVJELI ranjenik, Branitelj i hrvatski Ratnik.
LEĐIMA OKRENUT precednicima i njihovom orgijanju po Ovčari.
Nepoželjan na toliko načina, nepodoban do boli. Hrvatski Junak. Živ, i bez mogućnosti prišivanja ikakvog zločina kojim bi ga mogli maknuti sa zemlje i na mjesto Predsjednika Udruge zagrebačkih branitelja Vukovara postaviti nekog novog đakića.
Tu je i primjer zaboravljene hrvatske Junakinje dr. Bosanac, koja također nije pozvana na Pantovčak pred kamere; iz jednostavnog razloga kaj se ona NE BI uliznički smijuljila i rukovala, već bi jasno i glasno ponovila - "bolnički papiri koje je tadić donio su obično smeće".
Bi li i pokojni Junak dr. Juraj Njavro bio pozvan na pantovčak, pred kamere yu-teveja? Ili bi, kad bi bio živ, i on bio predmetom sumnjičenja za ratne zločine, kao i toliko najistaknutijih hrvatskih generala, zapovjednika i Ratnika? Zašto ne ubaciti i kojega "ustaškog" doktora?
Znam tko se niti na trenutak ne bi libio oduzeti mu odličja zaslužena pod tučom granata, u krvi do laktova. Znate li i vi?
Tko danas sluša ratne zapovjednike Vukovara, dok oni uporno pokušavaju ljudima objasniti kako niti papiri koje je čedo donio, niti njegova "isprika kao čoveka", niti sve ostale prazne riječi srbijanskih političara ne vrijede ništa; ali kako njegove tvrdnje u kojoj i dalje srbijanske agresije "bilo nije, a Oluja je zločin", nose određenu političku težinu?
Nose težinu koja bi, u najmanju ruku, morala natjerati hrvatskog predsjednika na očitovanje i potraživanje javne isprike zbog tih izjava, ili u suprotnome - političko djelovanje sukladno ponašanju njegovog "prijatelja" i kolege - srbijanskog predsjednika. Bilo kakva druga reakcija od strane josipovića je dokaz kako se on istinski NE zalaže za dobrobit I POLITIČKE INTERESE Hrvatske, te kako je po tome pitanju, njegov srbijanski "drug" eonima ispred njega i njegovog državničkog dosega.
Ali razmotrimo čak i fantastičnu mogućnost u koju nitko normalan ne bi povjerovao niti na nigdarjevo, a ta je kako je tadić uistinu donio nešto papira koji bi otkrili grobnice nekolicine mučenih i dotučenih Hrvata - zašto bi se josipoviću na tome trebalo klečeći, u suzama zahvaljivati?
Pa nije li mu to posao!!? Isto kako bi mu posao morao biti i ISTINU O SRBIJANSKO-CRNOGORSKOJ AGRESIJI NA HRVATSKU ISTJERATI NA VIDJELO, a ne falsificirati povijest, zagovarajući nekakav " yugoslovenski građanski rat" i povlačenje optužnice protiv agresora?
Shvaćam osjećaje ljudi koji žele tek kosti svojih nabližih, kako bi se imali gdje pomoliti; ali nagrađivati ubojice oprostom zbog tadićeve "časne reči" kako će od sada pitanju grobišta pristupiti kao grobištima ljudi, a ne "ustaških plaćenika", kao dosad...?? Kome oni lažu?
Tko ne vjeruje kako bi se sve jame i grobnice mogle pronaći već sutra, samo kad bi srbijanci njihova mjesta Hrvatima željeli odati?
Ali zakaj bi, kad time lakovjernima mogu mahati pred nosom kao mrkvom pred magarcem, ili slično primjerima minskih karata Hrvatskoj - prodavati lokacije za mrsku im - hrvatsku Kunu. Karata koje su se nemalo puta pokazale kao smrtonosne stupice za pirotehničare, ali to nisu vijesti niti za yu-teve, niti "primjerena" tema razgovora na Pantovčaku.
Tamo ide sve u rukavicama. U "bratstvu i jedinstvu".
Pa razapnite me sad sve udruge koje želite, ali ovo pišem kao hrvatski DRAGOVOLJAC - što znači kako sam svojom voljom išao u obranu Hrvatske i hrvatskog Naroda, i niti u jednome trenutku nisam zaboravio kako me doma čeka i obitelj koja ME SIGURNO NIJE ŽELJELA NA RATIŠTU.
U svakome sam trenutku kojega sam proveo na ratištu bio svjestan kako mogu poginuti već za sekundu, minutu, li dan; i stotinama sam puta bio samo na korak, metar, centimetar, sekundu, minutu, sat, itd... itd... od smrti. Stotinama mi je puta život visio o koncu; ali moj najveći strah tijekom obrane Hrvatske bio je - zarobljavanje.
Koliko sam planova samo skovao za skraćivanje svoga života radije nego padanja u ruke srbijancima, ali bez duljenja... To kaj govorim znaju i svi ostali pripadnici GB-a i postrojbi koje su sudjelovale u ratovanju na prvim crtama, jer biti zarobljen i odvučen u srbijanski koncentracijski logor, mučen do smrti i bačen u neku jametinu, bila je opcija koju smo svi prihvaćali kao moguću; katkad i vrlo vjerovatnu.
Ali proživjeti sve to, pa biti mučen, ubijen, i odbačen kao životinja - samo kako bi moja obitelj nakon tadičedovog gaženja po Ovčari ljubila josipoviću ruke - pa ja bih osobno umro još jednom.
Ali taj drugi put ne bih umro od srbijansko-četničko-yugoslovenske ruke. Umro bih od srama kad bi moja mater josipoviću ljubila ruke; ili tadića gledala sa povjerenjem, vjerujući kako je za njega ijedan hrvatski Ratnik - Branitelj - išta drugo doli ustaškog kopileta?
Ali dosta toga, jer očito, josipović i njegovi savjetnici su, zajedno sa njegovim udbaško-"antifašističkim" savjetnicima - uspjeli podijeliti čak i te stradalnike.
Na Pantovčak su uspjeli namamiti one kojima u životu nije ostalo više ništa doli gole nade, time ih okrenuvši protiv onih koji i dalje poštuju volju svojih nestalih kćeri i sinova - volju i odluku obrane Hrvatske i njenog Naroda. Time su u nekima uspjeli zgaziti čak i onaj ponos kojega su osjećali dok je njihova krv ratovala za Slobodu Hrvatske, ali tko im može i pomisliti išta zamjerati, ili ih ne daj Bože - osuđivati?
Ja sigurno ne, kao niti mi ostali koji o gubitku djece ne znamo ništa.
Možemo im samo pružiti makar moralnu podršku, i moliti za njih i njihove nestale.
Tužan sam i umoran, prijatelji; dok važem riječi koje bih smio, ili ne bih smio napisati.
Jer znam kako neki danas donose odluke o kojima prije ne bi niti pomislili razmišljati. Progutati ponos, pregaziti sam sebi preko groba...
Tužni ljudi tužnih sudbina kreću se danas među nama, i sudbine su im takove da ih nitko doli njih samih ne može niti pomisliti shvatiti, a kamoli živjeti.
Pred očima mi je trenutno i scena onih hrvatskih ratnih vojnih invalida u kolicima, koji "postrojeni" sjede ispred "njegovog veličanstva" na Pantovčaku, dok im on priča ono kaj bi ljudi htjeli čuti; potpuno nesvjesni kako je taj isti lik prije tek tjedan-dva, više - manje, isto tako stajao na pozornici pred aboliranim četnicima koji su ih stavili u ta kolica, veličajući njihovo djelo...??!
I znate kaj? Ta osoba sve ovo uspije ugurati u jedno prijepodne.
Rafalno.
I samo za kraj: znate li Gdje bi danas bio general Blago Zadro?
Ako ne znate, reći ću vam ja - u ćeliji.
Darijo Strehovac - Streh
