Nestajanje Hrvatske 1. dio

Detalji

Kategorija: Darijo Strehovac Streh

Kreirano: Srijeda, 07 Ožujak 2012 18:15

Objavljeno: Srijeda, 07 Ožujak 2012 18:15

fShare

Tweet

Dani prolaze. Nekaj pisanja, nekaj kolumni, nekaj igranja komp. igara... – PUNO preispitivanja... kaj će ONA mislit' o njenom tati jednog dana kad stignu do nje? Borit ću se protiv toga, ali...?

„It's just a question of time...“ (Single version, 2006 Digital Remaster).

Preveč krvi teče pod nama. Neka oni govore o vodi, ja velim – krv.

Ali oni „imaju pravo“, naravno. Izvana – tamo gdje glavno tijelo krda sluša njihove komi-gobi-libelar-demo-kapitalističko – sranje.

Nema više ideologija na svijetu, osim nacizma prerušenog u globalizam – sa djecom kao njihovim glavnim ciljem.

Planovi su samo utvrde i utvrđeni gradovi, sa svojim plemićima i prvim damama. I nama – kmetovima novog doba. Naviknimo se na to. Izazivam vas.

Ali ipak ću vam, između svih umovanja o ratovima, politici, Hrvatskoj i ostalim šuštanjem među jesenjim lišćem, prvo ispripovijedati i jednu priču.

Priču o „komšijama“ i susjedima. O kumstvu i „rodijacima“. I „suživotu“. O skrivanju povijesti pod tepih.

Priču o ljudima, i zaboravljanju života i smrti tih ljudi.

Mi, hrvatska manjina u Hrvatskoj oslobodili smo neke granice neke Hrvatske, i prekinuli smo pokolje, rušenje, pljačkanje i zlo koje je oko 55 godina haralo Hrvatskom. Usput smo, tijekom naših zadnjih vojno-redarstvenih operacija kao kaj bješe „Oluja“, npr, spasili stotine tiusuća Hrvata i „Bošnjaka“ od sudbina sličnih onima koje proživješe Vukovarci, Srebreničani, Sarajci, Škabrnjani i svi oni znani i neznani koji padoše pod milost i nemilost srbijanaca, crnobrdaca, i jataka im.

Spasili smo i desetke tisuća napuštenih srbijanskih staraca – roditelja i svih ostalih manje vrijednih pripadnika obitelji koje su srbijanski „heroji“ bježeći pred hrvatskim Ratnicima „zaboravljali“ za sobom.

Neki su ih zaboravljali jer ih više nisu željeli hraniti, neki jer su bježali glavom bez obzira, sa položaja daleko od kuća gdje su se starci nalazili, a neki su u prikolicama i vozilima jednostavno trebali mjesta za vrijednije stvari – TV-e, Video strojeve, strojeve za pranje veša ili suđa, tostere, pršute... hofere i sanduke opljačkanih stvari koje su nekad pripadale njihovim „komšijama“ – „ustašama“.

Bože mili, danima je trajala ta bježanija, ali ipak je toliko nevrijednih ostalo „na milost i nemilost“ „ustašama“?

Jer prvih su dana bježali „krajinaši“ vozeći skupa vozila, poneki tegleći čak i jahte, skutere, skije...

Kasnije je došao red na srednju klasu „krajinaša“, ali najpoznatije video snimke – one koje su se najviše puštale po eteru svih zemalja, pa i zemlje koju oslobodismo – bile su snimke „traktorijade“.

Snimke „krajinaša“ koji su na planu evakuacije, sastavljenome davno prije nego kaj je „oluja“ i počela bili zadnji – zamišljeni kao primjerih „jadnih, ugroženih srbijanskog življa“ koje eto – moraše da „pobeže“ sa svojih „vekovnih ognjišta“.

U kolektivnom je pamćenju „hrvata“, kao i ostalih naroda, osim tih srbijanskih planova osmišljenih u beo gradu izbrisano čak i kako se za taj „egzodus“ doobro pripremalo, te kako se čak odvilo i nekoliko pokusnih vježbi, kako bi na „dan D“ – sve išlo po planu.

Prvi „genocid“ ikad osmišljen, zapovijeđen vlastitome narodu od vlastitih vladara – a za koji su poslije debele račune eu neonacisti i neokolonijalisti sa englezima i francuzima na čelu ispostavili – nama.

Hrvatskoj manjini koja je u ruke uzela oružje i krenula u obranu Domovine i naroda koji se nekad zvao Hrvatima.

Svejedno, kakve su-takve su - skupo naručene i u dalekovidne planove uključene, te snimke i dalje nastavljaju vršiti svoju namjenu – humanizaciju koljača, a dehumanizaciju i blaćenje Junaka; te ono najljigavije od svega – izjednačavanje žrtve i zločinca.

Jer snimke vukovarskih mučenika i mučenica koje u kolonama ridajući teturaju među truplima svojih izmasakriranih pripadnika obitelji sa vrećicama i uplakanim bebama u rukama nestaju iz dana u dan, ali snimke „nedužnih srbijanaca“ ostaju, i utiskuju se u mozgove mladih svakodnevno, gdje god se stigne – a to je, kako rekosmo već na početku – glavni cilj nacizma prerušenog u globalizam, zaogrnutog u plavu krpetinu sa žutim zvijezdicama kojom nas kao krunom od trnja krune – smijući se krdu koje na krunisanje dragovoljno dolazi.

Pa se sada vratimo na moju priču?

Na priču o o „komšijama“ i susjedima. O kumstvu i „rodijacima“. I „suživotu“. O skrivanju povijesti pod tepih.

Priči o ljudima, i zaboravljanju života i smrti tih ljudi?

Jedan je od glavnih protagonista u toj priči Jovo, jedan od onih ponosnih pripadnika samoproglašenog „nebeskog srbijanskog naroda“ – „vlasnika i naslednika sveta vasceloga“.

Bića života jedenostavnog da jednostavniji biti ne može. Bića koji mrzi, i mrzit će uvijek. Zakaj?

Dok je imao 5 godina, Joža je imao bolji bicikl od njega, i to mu nikad oprostio nije.

A uz to - nakon WW2, tijekom kojega je Jovo u 4. „samostalnom četničkom bataljunu“ tati i „pravim“ – starijim četnicima koji su dane provodili pljačkajući, silujući i ubijajući Hrvate po okolnim selima nosio vodu i jaja; a dok je istovremeno talijanima, ustašama ili nijemcima za koji komadić čokolade otkrivao imena partizana – Joža mu nije htio biti svjedok i potpisati papir na kojemu je pisalo kako je bio jedan od najboljih partizanskih boraca, te kako je ubio najmanje 10 nijemaca i 15 ustaša.

I uz sve to – nakon rata nitko s njim nije htio imati posla, jer su svi znali tko je i kaj je Jovo zaista.

Sa oko 50 je i nekaj godina na leđima Jovo pod šajkačom i dalje „kuhao“ i čekao; gledajući Jožu i brojnu mu i vrijednu obitelj, koji su gradili i živjeli u kućama niti 50 metara udaljenim od njegove kućice, koju je dijelio sa Ivkom, mlateći je svake večeri nakon dovoljno domaće rakije „prepečenice“, koju nitko osim njega i još nekolicine vječno pijanih galamdžija nije htio niti taknuti.

„Kuhao“ je, gledao, škrgutao zubima, i čekao, sve dok jednoga dana nije dočekao ostvarenje svoga sna.

U selu su se pojavili neki novi ljudi, počevši održavati mitinge „istine“, na kojima su zagrijavali sve pravoslavce/srbe i tražili kadrove voljne i orne za rušenje novonastajuće „ustaške“ države, te kad dođe „pravi čas“ – dizanje oružanog ustanka i pripajanje njihovoj „pravoj i večnoj otadžbini“ - srbiji.

Među svim se govorima uvijek provlačila i konstanta o pljački, uzimanju svega kaj su „ustaše“ „preko njihove srbske grbače“ stekli – i osveta.

Osveta za sve. Riječ Jasenovac postala je najjčešća riječ među pravoslavcima tih mjeseci; svi su pravoslavci postali naveći srbi među srbijom, i odjednom skoro pa više nije bilo nikoga kome barem njih desetoro iz najbliže obitelji ustaše nisu zaklali u Jasenovcu.

Nitko od tih nepismenih budala pojma nije imao kako je Jasenovac na Nürnberskom suđenju naveden tek kao treći po veličini konc. logor na prostoru „yugoslavije“ tijekom ww2, odmah nakon Banjice i Sajmišta – oba niti 20-ak km udaljena od beograda; ali nikoga od njih to nije bilo niti briga.

Četnička je krv uzavrela, a s njom i sve one najniže strasti, preostale im u genima još iz doba pod Turskom vladavinom.

Htjeli su, trebali su i morali su doći do onoga kaj im je preuzelo živote – bili su žedni krvi, pljačke, i moći.

Agitatori su iz toga mjesta otišli dobro raspoloženi. Izvješća za vladare u beogradu i petokolonaše u Zagrebu su otposlana; veze sa „JNA“ su uspostavljene i oružje, vozila i oklopna podrška su naručeni; i planovi su i dalje tekli kao po loju.

Još niti jedno selo niti mjesto sa većim brojem stanovnika pravoslavne vjere nije ih razočaralo – četništvo, odnosno velikosrpstvo je dobivalo na zamahu kao nikad prije.

Jednog ljetnog mjeseca godine 1991, na nekoliko kilometara i do njihovog mjesta napokon su se dokotrljali tenkovi.

Cestama su počeli rulati zeleni pinzgaueri iz kojih je treštao „vojvoda sinđelić“ i ostale turske budnice, dok su spodobe iz njih na sve strane pokazivale „troprste pozdrave“.

Noćima su ili katkada po dau počeli odjekivati rafali ispucavani u zrak, dok su se u dvorištima određenih kuća istovarivali zeleni, vojni sanduci.

Oni najagilniji i najvoljniji četnici tipa Jove, među prvima su imenovani komandantima "odreda obrane krajine", a sam Jovo je nakon imenovanja za komandira osnovao nikad zaboravljen "4. Samostalni četnički odred“ u svojemu mjestu.

Te je večeri, s posebnim osjećajem važnosti, uz sanduke pušaka, streljiva, zolja, bombi i ostalnih "potrepština" za "obranu" od nenaoružanih Hrvata među kojima još niti većina sumnjala niukaj nije – u džep, kao i ostali komandiri - važno stavio jedan od spiskova prezimena Hrvata koji su u kaj je kraćem mogućem roku MORALI nestati s lica zemlje.

Sljedeća su dva dana srbijanska djeca bez predaha trčali od prve do zadnje srbijanske kuće, ali najtajnije kaj su mogli, jer među pravim – starijim četnicima - postojala su dva straha.

Prvi je bio: "šta ako se ustaše ipak imaju čime braniti?"

A drugi: "šta ako Hrvati nekako saznaju za njihove namjere za sljedeću noć"?

Darijo Strehovac - Streh