Nestajanje Hrvatske 3. dio

Pin It

Osobe koje su nosile imena koje su im šefovi "jugoslovenske armije" dali, morale su nestati. A niti sami sumještani niTI su vidjeli išta loše u tome, niti su se libili dodati i još neka imena koja su im pala na pamet.

Počelo je sa dvoje, popelo se na petoro prezimena, a na kraju je jedino pitanje bilo "oko kojega se kurca mi i brinemo"!?

-"Mile, dajder donesi još rakije, sve je ovo već i tako ošl'o Bogu na ispovijed - isto k'o i ovi papiri"!! - zrakom se prolomio gromoglasan cerek dok su svijetu pokazivali ostatke svojih dentalnih instrumenata; i još se nekoliko flaša zavitlalo prema vitrajima prozora katoličke crkvice - objektu koji je nnjima reprezentirao još jednu Nemezu, koja se nikako nije uklapala u njihove "nebeskog naroda na zemlji" mitove.

Jer među svima su se njima i opet, kao i tijekom klaonice Drugog Svjetskog rata, mitovi širili kao šumski požar.

Jest, smijeh je bio jedna od konstanti te noći. Ta kakofonija ratnih urlika i razularenog urlikanja, urlanja, zapovjedi, zbunjenog vikanja, lajanja, mukanja, cvičanja, pucnjave, detonacija; i najgore od svega - vriskovi boli i očaja koji su zvučali svakako osim ljudski - ali ipak zvukova za koje se znalo kako ih na ovome svijetu počiniti nije moglo ništa doli osoba poput mene i vas - čitatelja - to su bili zvuci svih koji su ih čuli i proizvodili te noći.

Preživjelih.

Ali ne radite slučajno grešku kako je itko od koljača do danas izgubio i sekundu sna zbog svega toga; uključujući i to urlikanje koje je u njihovim unutarnjim organima provociralo prave, fizičke reakcije.

Za većinu je njih to u sjećanju ostalo samo kao jako pijanstvo; ono zbog kojega ujutro osjećate nešto krivnje, ali kaj se zaboravi toliko brzo koliko vam treba za doručak i otriježnjenje - a to je način na koji se oni i danas nose sa onime kaj su počinili te noći, i tako će ostati sve dok se i sami ne budu suočili sa vlastitom smrću. I pitanja: kako ću odgovarati na svoja djela?

Tada će i smrtni strah za njih biti premala i preslaba riječ, ali dok su još vitalni, to ostaje tek naznaka u podsvijesti; naznaka koju svakodnevica bez većih problema gurne natrag u pijani zaborav. Na određeno vrijeme.

I vi ćete jednoga dana, ako vas život odvede tim putem, možda biti bolničar ili bolničarka nekome od takovih; i tijekom vaše brige za njih će vas njihove širom otvorene, uplašene i molećive oči, sa trzajima u kutevima usana, suzama i nemoći sigurno podsjetiti na nekoga iz vaše obitelji; možda na didu, ujaka, oca...

Kaj učiniti? Budite ljudi. Ni manje ni više.

Samo nemojte napraviti jednu grešku. Slučajno ili namjerno - nemojte saznati TKO su oni. I ne dopustite si zamisliti tu, i sve takve noći u kakvima su uživali, dok su sa svojim "legama" usred noći razbijali vrata "komšijama", koji su jednako tako mogli biti i vaši očevi, djedovi, bake..

Jer ćete tek tada ZAISTA osjetiti pravo značenje izreke: "Biti čovjek". Vjerujte mi, ne želite to.

Ali natrag na priču:

Te su noći, 1991. godine, u tom malom hrvatskome naselju, "komšija" Jovo i ostali sumještani "svete" srbijanske nacionalnosti ili pravoslavlnog podrijetla, po već ranijem dogovoru - činili jedan od najodvratnijih zločina nad svojim žrtvama: "ugovarali su cijenu".

Za ostanak na životu dvogodišnjeg djeteta - 100 tisuća, petogodišnjeg - 150 tisuća, i tako sve do staraca od 80-ak ili više godina, koje će, jovo se posebno zlobno smješkao - "ubaciti u dogovor besplatno - "zbog njihovog dugogodišnjeg prijateljstva".

- Evo, "Ustaša" mali, kad već nema starijeg - smijao se i dok je dvogodišnjeg Ivana istrgao iz majčinog zagrljaja i na silu mu ulijevao srbijansku rakiju u usta, uživajući u vriskovima njegove već nekoliko puta silovane i pretučene majke i očajnim jecajima slomljenog oca.

Ali usprkos svemu se u srcima Jože i njegove obitelji ipak provlačila tanka zraka sunca, jer ste im vi, njihov najstariji sin - bili u Zagrebu.

Lagali ste im o nekakvome poslu u gradu, dok ste se u biti zajedno sa nekolicinom prijatelja iz naselja išli prijaviti u novoosnovani Zbor Narodne Garde, koji se u Hrvatskoj gradio polako i mučno, ali sigurno i neminovno.

Mladi i širom otvorenih očiju, već ste unaprijed shvatili kako srbijanski tenkovi, zrakoplovi i četnički pokolji neće zaustaviti sami od sebe, jer najezda je tek počinjala. Dalj ili Nuštar, te sva ostala sela, naselja i mjesta koja su srbijanci već "očistili" od Hrvata, znali ste - doći će i do vašega praga, i htjeli ste barem priliku za obranu. Vi te noći još niste niti znali kako ste zakasnili, ali Netko ili Nekaj odredilo je da vi i vaših nekoliko prijatelja budete jedini preživjeli iz vašega naselja - a najezda sa istoka je tek počinjala.

Najezda na koju su vaš otac i svi u vašemu mjestu sve do te noći stalno sa smiješkom odmahivali rukom, govoreći: "pa sine, 'ko bi im'o šta protiv nas? Kome smo se mi ikad zamjerili? Kome nismo pomogli kad je trebalo? Ajde okani se ćorava posla, proć' e to ludilo za tjedan dana i sve će jope' bit' normalno..."

Smijeha više nije bilo.

Samo strah. I nada. Nada kako će novcem uspjeti kupiti živote. Kako će ujutro, kad se u obližnjem gradu banke otvore, nekolicina mještana zajedno sa četnicima odvesti u grad, podići svote koje su "komšije" tražili, i kako će ih protjerati iz sela koje je od tada bilo dio - "krajine republike srbske" - nazivali su je.

Sutradan prijepodne - noć je već odavno prošla.

Bankovni računi većine mještana Hrvata bili su ispražnjeni; svaki njihov traktor ili auto - sve njihovo iole vrijedno "komšije nebeskog naroda" razvlačili su i vozili svojim kućama - ratni plijen - vječna "plaća" srbijanskog četnika; običaj koji im kola venama još otkako su ih Turci držali kao sluge 500 godina; običaj koji kod srbijanaca nestati neće niti kad bi planet poživio još milijun godina, a svi drugi Narodi komunicirali telepatijom.

Njihove su žene također kopale po ormarima dojučerašnjih "komšija", odvlačeći svojim kućama odjeću i nakit, te obilježavajući komade namještaja koje su željele za sebe.

I među muškarcima i ženama je dan poslije nastalo bezbroj svađa i tuča, u kojima su mnogi ozlijeđeni ili ranjeni, a nekolicina poginula. Oko štednjaka, ormara ili kuhinjskog stola - nije bilo bitno - rakija se još slijevala grlima i tekla venama, a ludilo od krvi učinilo je sve stvorenjima koja kao da su došla ravno iz samoga pakla.

Krvi - jer trupla "komšija" Hrvata ležala su posvuda. Neki su se još dimili nabijeni na kolčeve i živi pečeni iznad vatre, nekima su glave odsječene na panjevima, nekima su dijelove tijela psi raznosili posvuda okolo...

Bila je to - PRAVA četnička akcija. "Četvrti četnički samostalni odred" bi bio ponosan.

Rasječena i prije smrti izmučena trupla Jože i čitave obitelji - od dvije do 86 godina - bili su hladni, i razbacani posvuda.

To je tvoje naslijeđe, sinko - ono što se dogodilo tvome ocu, majci, bratu i sestri, baki i didu, ujacima i njihovoj djeci - svima osim tebi - to je tvoje naslijeđe, koje nosiš, i za njega plaćaš do kraja života.

A ja?

Ja sam završio. Još se uvijek sjećam kao da je prije sat vremena bilo - tog podneva 1991, tog mrzlog listopada - na dan kada sam "slavio" 19 rođendan u blatnome rovu pored rijeke Kupa. Sjećam se i osjećam to blato, granje, koru drveća, fijuke metaka, vode i minobacačkih mina koje su detonirale svuda oko mene; gelera koji su kao djetlići udarali u stabla iznad mene i moja dva prijatelja iz djetinjstva. Lino - 17 godina; Ćosić - 16 godina.

I sav se taj film, kao i toliki ostali odvrću u mojoj glavi bez ijednoga trzaja ili štete; točno onako kako su se i odigrali.

Isto kao i film u kojemu posrćem pod težinom jednog od prijatelja kojega smo, nakon kaj mu je mina otkinula nogu do koljena, pod paljbom strpali na šatorsko krilo i njega i još trojicu takvih ranjenika pješice ga nosili kilometrima, nasumice jer je vodič pobjegao, pod paljbom i svjesni kako nas srbijanci gone.

Prije dvije minute se događalo to posrtanje po blatu, dok sam gledao Branka kako mu lice mijenja boje, i kako se trza u bolovima, jer nam se nitko iz zapovjedništva nije sjetio dati ništa za suzbijanje boli kod ranjenika...

Neki je lik imao aspirine, i zahvaljivali smo Bogu na njegovom pokvarenom zubu zbog kojega ih je nosio; i davali smo ih ranjenima uvjeravajući ih kako je to jak analgetik...

Da Branko nije bio mlad...? Bi li preživio? Ne pitajte mene.

Ne želim ulaziti preduboko, i previše mljeti o "MOJIM" pričama, jer znam kako većina današnje djece "nema i ne želi s tim imati nikakve veze".

Oh, kako bih volio da sam na tom šatorskom krilu nosio vas, a ne mog Branka...

Ali vi ste se izvukli, i danas nemate nikaj protiv nikoga, pa niti protiv jove, niti protiv posada na topovima i bacačima tijekom dugih 5 godina Agresije na Hrvatsku...

Gledam današnji naraštaj s "procesorima puževe brzine"... pffff... kako ćete se iznenaditi na kraju...

- "Vidil' sam čitav život kako mi se odmotava pred očima..." - začepi gubicu, seronjo, vidio si moj racku, i p***u tvoje matere dok te tiskala van, i to je sve!

Ali poznajem ih puno... 15, 16,17,18,19-godišnjih Ljudi. Odraslih ljudi.

Šesnaest danas - Šezdeset i šest sutra.

Naočigled. Pred vlastitim očima. Psihički i fizički.

Onaj kojega najmanje poznajem - upravo piše ovaj posrani, nikome bitan traktat. Bože, već sam mog'o napisat' knjigu.

Ili 3?

Al' nastavimo, pogledajmo kaj će ispast iz ovoga?

Sve u svemu, u glavnom dijelu VELIKE priče koja se sastoji od crtića/sudbna malog čovjeka, vojnika - NEKOMUNJARE i dojučerašnjeg UDBAŠA i PARTIJSKOG FUNKCIONERA; pušićke, čačićke, yusipovićke. mesićke i ostalih gnjida nametnika - sve je to bio samo početak početaka.

Bila je tek 1991.

 

Darijo Strehovac - Streh