Nismo vas mogli pobijedit, sad nas vucite

Pin It

Ono kaj danas rade pupavac, pušići i njihovi ostali igrači kaj promiču njihove ideje, je ona "velikim" i "pametnim" ona nevidljiva, "mala" politika; politika koja se obavlja daleko u središtima samih županijica, sela, u zadrugama... ista ona za koju na medijima stoci nikako ne žele dati do znanja.

A znanje veliko, eeee...? - apsolutno SVATKO OD VAS ima pravo prijaviti se za posao u općini, ili na bilo koji drugi posao koji bi vas s vremenom, ako radite pošteno - moglo dovesti u sukob s njima (ako ste toliko inteligentni), jer biste u takvom slučaju, i vi očito imali neku moć za promjene.

Ali ionako bi nas vjerojatno 60%, ako ne i više, prihvatilo njihovu "igru" i zadovoljilo se lovom i mladim prostitutkama.

Al' to opće i ni tema, sam sam zabrijo.

Tema je bila pupavac, pa iza njega ne obitelj, već familija pušić; i njihov amandman na: "čekam dok kazaljka sata sjedne, pa - jovo, donesider onaj natpis: "Nanovo"; pa da možemo krenut. Praćeni tucetom specijalaca: pola srba - pola Hrvata.

Evo jednog mogućeg scenarija za film o tome događaju: "Sljedeća su 3 desetljeća policije, "institucije" i tvrtke po čitavom svijetu tražili naše, kojima više nijedno poniženje nije bilo prihvatljivo. Uspješno su živjeli u Americi, dok se na kraju jedan od njih nalio ko prase i uz kreditnu karticu liku na šalteru reko svoje pravo ime, kojeg se ovaj sjetio s emisije "Wanted for killing 6 serb policemen". Ostatak priče - ajme. Dobri ljudi na lošem mistu, eto.

Al mnogo je srce, i ne znajući zašto, brže zakucalo tih dana; i pitanje je očeva i ostalih žele im li reći kaj je bilo, i kako je bilo?

Fak it. Svatko po svome. Al spika koju pupavac i ostali danas prodaju lelujavoj lady jest: "ako vas nismo mogli pobedit u ratu - pridružićemo vam se u miru".

I lelujava dama izlazi iz te kuće dešpeta i zla, smješkajući se, blaženo nesvjesna činjenice kako je upravo potpeticom zgazila ono najsjajnije i najbitnije u povijesti Hrvatskog naroda 20. stoljeća, govori vozaču nek vozi u mesićevu 3. Tamo je onaj Comedy-Bar u kojega ju je ujak vodio upoznati važne ljude.

Itd... opet ja skreno u P.M. s mislima, kak veli Dajan.

Al kad bumo, ko današnji yugonostalgičari za svojim vremenima mladosti, za nekoliko godina, ili još i ranije; i mi sami zbrajati kaj smo "nekad imali, a kak nam je sad", pa tko ima sreće i voli Petricu K. - živi pošteno, oni drugi - žive; pitam se bi li hrvatski narod i onda bio toliko brz na obnavljanju "bratstva i jedinstva" s koljačima koji nikada ni jedan zločin nisu niti priznali, a kamoli se ispričali.

Ali dobro, na mladima ostaje svijet.

Pa dok se oni voze u finim pilama za koje su toliki mrtvi i živi junaci dali krv, i vesele se slobodi koju ne bi niti poznavali da su Hrvatski branitelji iznevjerili: možda bi drukčije razmišljali o činjenici kako i opet, pod novom tobožnjom ponudom ruke mira, srbija više ne zahtijeva jahati na nama - dovoljno joj je zavezati se za naš rep, i pustit će nas neka je vučemo kamo god i mi idemo.

A kad stignemo na odredište, gdje god bilo: jovo-nanovo.

Darijo Strehovac - Streh