I. Grijeh oholosti
- Detalji
- Kategorija: Darijo Strehovac Streh
- Kreirano: Ponedjeljak, 26 Travanj 2010 11:29
- Objavljeno: Ponedjeljak, 26 Travanj 2010 11:29
Stoko sitnozuba, dok se tijekom posjeta obitelji poznanika ili susjeda pitaš kako, dovraga, oni i njihova djeca uopće mogu živjeti u "toj kutiji šibica" od 30 do 40-ak četvornih metara, naspram tvojih 100 i više; znaj kako su zidovi takvih "kutija šibica" većinom ispunjeni spomenicama i zahvalnicama Domovinskoga Rata, a ladice "suvenirima" u obliku odličja, gelera, ili streljiva izvađenih iz njihovih tijela, i usput se opet upitaj - zakaj te oni toliko iritiraju?
Dok se žališ na užasnu politiku koja vodi zemlju u propast, sjeti se žrtava koje su ljudi dok si ti na toplome sjedio ili još sisu dudlao, bez pitanja prinosili samo kako bi ti u toj istoj državi mogao živjeti i svojom je zvati; a usput potraži i ime Željka Gašparovića, i provjeri tko je on, na primjer.
Dok u svojim toplim stanovima, kućama i vikendicama, svakodnevno blaguješ uz vino, konjak i svu silu hrane koja se još donedavno mogla spravljati tek možda jednom na mjesec, ili na Uskrs ili slično blagovanje; zaista promisli prije no što otvoriš gubicu i progovoriš o tome kako ti je teško, i kako se nekaj mora promijeniti, jer će ti se želja možda i ispuniti, pa ćeš se zaista imati na kaj žaliti. A usput pokušaj saznati i tko je jedan Dražen Nikolić, na primjer; i zapitaj se zakaj ga pokušavaš potisnuti još i niže no što si ga već ugazio?
Stoko sitnozuba, dok ti stariji nasljednik ili nasljednica već ulicama divljaju u drugom ili trećem automobilu koje posjeduješ u obitelji, razmisli malo prije no što u birtiji, restoranu ili mehaničaru pri popravku vlastite "ljute pile" počneš o lošem životu balegariti - jer taj je radnik najvjerojatnije bivši branitelj zemlje koja te hrani, ali po kojoj ti ne znaš ništa doli pljuvati. A pokušaj usput saznati i tko je, recimo, Andrija Palfi, i upitaj se zakaj je za tebe njegova žrtva toliko manja i bezvrjednija od tvoje taštine?
Dok sjediš na poslu kojega ti je stric priskrbio, ili spavaš na fakultetu na kojemu ti profesori sa crvenim zvijezdama na majici svu "mudrost bratstva i jedinstva" među narodima objašnjavaju, pomisli kako se osjećao jedan Hrvat - Vukovarac kome su pred očima oca klali, ostavivši ga na životu ne iz milosti, već iz pakosti zbog toga kaj su znali kako će se toga čitav život morati sjećati; i pokušaj pronaći nešto o sudbini Tomice Kovačevića, na primjer.
Stoko sitnozuba, dok sa ogromnim simpatijama slušaš o tragičnoj sudbini "familije" Kir, recimo, padne li ti na pamet i druga strana priče koju ti u tu sprdnju od mozga ćelavi i krezubi udbaši sa TV ekrana lansiraju; i upitaš li se kada kakav je to osjećaj bio ispred četničkih cijevi pored rupetine na Ovčari stajati?
Znam kako ti je teško, jer teško je prihvatiti istinu o sebi. Onu istinu koja je na vidjelo izlazila na početku devedesetih - imam li hrabrosti ili ne? Jesam li spreman za živote svojih susjeda, svoje obitelji, svoje Domovine, na kocku vlastiti život staviti?
Kod tebe je taj odgovor bio ne, a iako ti možda kakav tjedan mobilizacije kojeg se niti ne sjećaš doli kroz neku maglu, (jer tijekom čitavog tog vremena nisi mislio ni o čemu doli izvlačenju svoje stražnjice van iz pakla) vjeruješ kako imaš prava o svemu suditi - nije li možda ipak stvar u onoj nemogućnosti objektivnog sagledavanja svojih postupaka i instinkta?
Nije li možda ipak istina kako bi danas volio biti jedan od onih koji su "imali muda", ali vlak je prošao; i sve kaj ti ostaje je priznati istinu, ili raditi to kaj radiš - pljuvati, obezvrijeđivati, nipodaštavati, iskrivljavati, svjesno prihvaćati laž, i sve ono kaj radiš kako bi se na kraju ipak TI osjećao kao pobjednik? Jer si bio ne kukavica - već "pametniji"?
Znam kako nikad o tome nisi ni razmišljao, jer istina je teška stvar. Boli, oči su joj gadne, a i ljudi je nikad ne opraštaju. Ali vrijedi li to toga?
STREH
