Za koga? Za sve nas!
- Detalji
- Kategorija: Darijo Strehovac Streh
- Kreirano: Utorak, 25 Siječanj 2011 19:10
- Objavljeno: Utorak, 25 Siječanj 2011 19:10
Svakome od nas padne crno na oči i zapitamo se "za kog se vraga više uopće i trudit? Za koga piskarat, zbog čega gubit živce i vrijeme?" Al kad mi prestanemo, ostat će samo statični, zatupljujući šum "hrvatskih" medija, članci o "ustašama" koje crtaju "ustaške" grafite na "ustaškim" školama; pjesme "antifašista" i crvena "zvezda" - i onda je gotovo.
Stoku sitnog zuba ozbiljne teme danas ne zanimaju, jer imaju "većih problema", i padaju sve dublje u živo blato, ne videći granu spasa kaj im je na dohvat ruke. Trebali bi samo shvatiti tko ovoj zemlji i njenome narodu zaista želi dobro, ali poglede im stalno zaklanjaju mesići, josipovići, pušićke i ostale spodobe koje su zainteresirane samo za držati ih u torovima.
A najgora ironija je u tome kaj se ne bune protiv takvih izdajnika i stvarnih im neprijatelja, koji ih drže u tim torovima; već se bune protiv nas, koji im govorimo kako su u torovima, i kako bi trebali izići iz njih, naučiti nešto iz povijesti i napokon preuzeti vlast u svoje - hrvatske ruke.
Bez "gospode" partijaca, i djece jugo ili udba oficira. Sami, na hrvatskoj zemlji i hrvatskim barjakom.
Ali nee, onda bi se trebali pomaknut s mjesta, i maknut se iz topline torova, a to im se ne da. Jer u torovima su jasle, i sve dok su te jasle pune - zabole njih za nekakav tamo Barjak, ili pjesme koje su njihovi očevi ne tako davno u povijesti potajno pjevali, pod budnim okom milicionara koji su ih zbog tog Barjaka i tih pjesama trpali u zatvore i lomili im kosti.
Zabole ih i za nas; za onaj 1% njihove generacije koji im je izborio prava na taj Barjak, na te pjesme, i na slobodan život - izvan torova. Ali dok se jasle u torovima svakodnevno sve više prazne, oni i dalje krive nas, a ne "gospodu" partijce koji im prstom upiru prema nama kao prema najvećem zlu koje im se ikada dogodilo; dok im besramno i otvoreno iz jasala kradu, i grade čeke.
Grade čeke na kojima će poslije sjediti i čekati pored drukčijih jasala - zimskih hranilica. Sličnim onima kakve danas imaju postavljene za branitelje; koji se jedan po jedan - izgladnjeli, izmučeni i prebijeni ovakvim odnosom prema njima, umorno dovlače do tih čeka, kako bi ih dočekao ili metak, ili rešetke u privatnim zoološkim vrtovima aboliranih milicajaca.
Ali kad odstrijele sve nas, ostat će im samo torovi i ovce u njima. A "gospoda" partijci vole lov.
Vole toplu krv nemoćnih koji se ne mogu braniti. I vole duge redove onih kojih su se naoružanih bojali, ali koje žicom svezane opet mogu bez zakona ili odgovornosti ubijati. Baš kao i NJIHOVI očevi u ne tako davnoj prošlosti; koji su pjevali neke drugačije pjesme, Hrvatima strane i mrske.
Onda će stoci iz torova biti žao kaj više nema nikoga tko se nekad dragovoljno žrtvovao za njih. Sjetit će se starih bitaka, i pitat će se "kako im se, do vraga, dogodilo to kaj im se dogodilo"?
I onda će opet šutke sjediti po birtijama, žaleći kaj ne smiju na kuću staviti hrvatski Barjak; a nesvjesni činjenice kako bi u biti trebali žaliti zbog činjenice kako ga nikada nisu niti stavljali.
A oko njih će se opet čuti neke čudne, mrske im pjesme; dok će oni, ako se usude otpjevati kakvu svoju pjesmu - pljuvati krv u kojima su krv pljuvali i njihovi djedovi, i njihovi očevi, i onih 1% koji su ih zadnji Slobodno pjevali.
Možda je to zaista jedini način na koji hrvatska krv može biti zajedno. Ispljuvana pod batinom dušmanina na podu tamnice?
Nadajmo se kako će ovaj put biti drukčije.
Darijo Strehovac - Streh
