Godine 1867. je u Zagrebu osnovana Jugoslavenska akademija znanosti, čiji se tajnik Đuro Daničić odmah bacio na posao zatiranja hrvatskog jezika.

Prvim izdanjem "Rječnika Hrvatskog ili srpskog jezika" već je bilo potpuno jasno kako je u Hrvatskoj za hrvatsko književno stvaralaštvo ostalo jako malo, ili nimalo mjesta; Vuk i duh "njegovog" jezika preuzeo je i taj dio baštine naroda koji je postojao još dok se za Srbiju, a kamoli ikakvu "Jugoslaviju", nije niti čulo.

Godine 1882. izlazi Brozov "Pravopis", propisan za škole, lingvistički potpuno stran izvornom hrvatskom jeziku.

Godine 1889. Maretić objavljuje svoju gramatiku posve u Vukovu duhu. Na nju reagira gotovo isključivo Ante Radić. Za njega znamo što mu se dogodilo.

Godine 1901. izlazi Broz-Ivekovićev "Rječnik hrvatskog jezika" u kojemu je 80% riječi uzetih iz štokavske narodne pjesme, a gotovo svi primjeri za potvrdu tih riječi uzimani su od Vuka. Hrvatske književnosti tu gotovo i nema. Čitav čakavski i kajkavski vokabular, ako istodobno nije i štokavski, izbačen je. Ukratko, iz "Rječnika Hrvatskog jezika" izbačen je hrvatski jezik.

Kada se srpskom hegemonizmu nakon 2. Svjetskog Rata pridružio i komunizam, Srbi su računali kako je školstvo i jezikoslovlje u Hrvata prošla svršena stvar, te kako su obavili vražje dobar posao, a i nisu bili daleko od istine. Duže od stoljeća je hrvatski jezik u kaosu.

Danas, A.D. 2005., nije se promijenilo gotovo ništa. Standardi i ključevi "JAZU" nekima i dalje kroje pravila pisanja, ali još i gore, djeca su nam svakodnevno maltretirana od strane HTV-a i ostalih televizija, koje se ne žele odreći riječi kao što su "zdravo", "drug" i svih ostalih "srpsko-hrvatskih" i "Vukokarađevskih" izmislica. Zaista, tko su ti "drugovi" koji "zdravljaju" ignoriranje riječi "suborac" ili "pozdrav"? Jesu li falsifikati doista toliko bolji od originala, i je li našu djecu zaista toliko teško izvući iz kandži raznoraznih "Jugoslavija"?

U mjesecima rujnu i listopadu 2005. digla se, za svakog normalnog čovjeka neshvatljiva, bura zbog najave u kojoj g. Primorac, ministar znanosti, obrazovanja i športa RH predstavlja program kojim će školstvo u Hrvata pokušati izvući iz "Status Quo" situacije. Negdašnji ministar obrazovanja Primorac, naime, u Sve Hrvatske škole namjerava uvesti jedinstven nastavni program povijesti, te u njih Napokon uvesti predmet, odnosno sat "Hrvatskog Domovinskog Rata". Iz svima su se razumljivih razloga na stražnje noge digli srpski intelektualci i "prosvetni delatnici", ali što je na takav postupak natjeralo i hrvatske!? Njihova su objašnjenja za to štura i malo kome shvatljiva, ali još su čudniji i ciljevi njihovog nezadovoljstva jer, osim tvrdnji o "nepodobnosti" dotične teme, najsnažnije je negodovanje u njihovim krugovima izazvalo to što će se kao predavači na tome satu zapošljavati i – Hrvatski Branitelji!?

Dotični "drugovi" i ostali borci za zadržavanje sadašnjeg jugokaosa tu "strašnu" ideju žele sasjeći u korijenu iako Ministar Primorac objašnjava kako će se od sveg nastavničkog osoblja tražiti dugogodišnje pedagoško iskustvo, te kako će nastavnici raditi VOLONTERSKI!

Meni se osobno bijednom čini i sama činjenica kako se ovakvi ustupci (bez presedana u ijednoj državi koja je bila prisiljena voditi oslobodilački rat) moraju raditi samo da bi se tema Domovinski Rat uopće i pojavila u Hrvatskim školama, ali divljenja je vrijedno to što su neki Hrvatski Branitelji i dalje spremni bez ikakve se plaće boriti za svoju zemlju. Ovaj put perom, a ne mačem. Je li im za to netko udijelio kakvo odličje, ili Lentu? Istima okićen predsjednik, možda?

Kada će, po mišljenjima osoba kojima Hrvatski Branitelji smetaju, ako ikada, tema Domovinskog Rata biti podobna za uvrštenje u program povijesti? I kako će onda izgledati? Tko će biti podobni predavači? Djelatnici KOS-a ili UDB-e, koji po mišljenju moje malenkosti i dalje imaju velike uloge u Hrvatskoj, pogotovu svim aspektima hrvatskih problema? I najveća pitanja: Kada će istina u Hrvatskoj prestati biti državni neprijatelj!?Kada će se za obrazovanje u Hrvatskoj iz državnog proračuna početi izdvajati više novca nego za obnovu i povrat imovine dojučerašnjih, ali po uvjerenjima i današnjih četnika? Kada će za hrvatsku vladu mozak mladog Hrvata predstavljati veći problem od Pupovčeve ucjenjivačke i terorističke politike, ili Stanimirovićevog i Džakulinog kategoričkog odbijanja slanja "srpske dece" u Hrvatske (čitaj ustaške) škole? Kosti stotina tisuća žrtava Titove tamnice Hrvata leže razasute diljem teritorija bivših "Jugoslavija", te Srbije i njezinih, manje-više silom joj pripojenih nakaradnih satelitskih "država", ali i Italije i Austrije.

Hoće li se u Hrvatskim školama Napokon učiti Prava istina o Bleiburgu, Jazovki, Tuškancu i ostalim tisućama stratišta na kojima su partizani i Srbi ubijali djedove i obitelji djece koja tu povijest imaju svako pravo čuti? Hrvatski mučenici ne traže puno. Oni traže samo istinu. NJIHOVE KOSTI IZ SVOJIH NEOBILJEŽENIH GROBOVA VAPE ZA ISTINOM. Hoće li se bajka o milijunima pobijenih Srba u Jasenovcu napokon svesti na svoju mjeru?

Nije li vrijeme da naša djeca napokon saznaju pravu istinu o 2. Svjetskom Ratu, te o činjenici kako je na Međunarodnom vojnom sudu u Nürnbergu u trećem poglavlju o ratnim zločinima u točki tri isti naveden tek na trećem mjestu, IZA DVAJU KONCENTRACIJSKIH LOGORA U SRBIJI - BANJICI I SAJMIŠTU KOD BEOGRADA!? Nije li vrijeme da na vidjelo izađe istina o poklanim Židovima, Hrvatima, Rusima, Ukrajincima, Grcima, Albancima i pripadnicima ostalih naroda koje je tijekom toga rata u svojim koncentracijskim logorima Srpska vlast masovno ubijala, o čemu se i dan danas šuti? Hoće li se napokon otkriti broj tih mučenika, čija su ubojstva kasnije pripisana Hrvatima, ili će se i dalje kriti kao što zmija noge krije? Nije li već zaista krajnje vrijeme za razbijanje romantičarskog mita zaluđenih Ljudevita Gaja, Frana Supila i ostalih Hrvata koji su počinili najstrašniju grešku kada su, usprkos upozorenjima i riječima zdravog razuma jednog od najrazumnijih Hrvata - vizionara u povijesti - Ante Starčevića, dragovoljno ušli u tor SHS-a?

Meni je, kao piskaralu, tragično u svim hrvatskim medijima svakodnevno čitati i slušati nakaradni spoj štokavštine i ekavice sa zatrtim i još jedva živim hrvatskim jezikom i njegovim narječjima i dijalektima. Odavno su od strane jugokreatora "sveslavenstva i bratstva i jedinstva" čakavština i kajkavština, jedini legitimni hrvatski jezici, proglašeni primitivnim i separatističkim, ali moraju li i naša djeca učiti srpsko-hrvatski? "Tvrd je orah voćka čudnovata…" – tim je pjesničkim riječima srpski koljač Arkan započeo govor na četničkom skupu u Bukovićima 1992., a govor je nastavio uzdizanjem "još jednoga od velikih Srba" – Petra Petrovića Njegoša. Taj ratni zločinac i masovni ubojica možda niti nije shvaćao kako govori o čovjeku koji je u lijes jedne od prvih Europskih Kraljevina zabio i posljednje čavle, ali siguran sam kako mnogi od "hrvatskih" intelektualaca znaju o čemu je zapravo govorio.

Postavit ću još samo jedno pitanje, s nadom da ovo moje piskaranje ikome išta znači:

- Ima li koga tamo vani?"

Streh