Još jedan juriš na šugo-vjetrnjače 3.dio

Pin It

Apsolutno besmisleno bi bilo i pokušati navesti svaki, ili bar veći dio ovakvih nevjerojatnih primjera koji jasno govore sve o mišljenju hrvatskih Srba o Hrvatskoj, a još i više o politici koju i dalje vode njihovi predstavnici, kao i vođe i političari "majčice" Srbije; ali ono što je stvarno nadrealno u čitavoj ovoj priči je odnos i ponašanje hrvatske vlade, koja u nemalom broju slučajeva srpske zločine ne samo da ne sankcionira, već ih i nagrađuje!?

Kao neke od "najmutnijih" primjera ću navesti slučajeve Gligorija Rnjaka , koji je u selu Buković 1992. otvorio proslavu dvogodišnjice "Balvan-revolucije" srdačno pozdravivši "narodnog heroja" Željka Ražnjatovića-Arkana i ostale okupljene četnike, a koji je danas gradski vijećnik Benkovca; te Branka Jovića, u "RSK" predsjednika Šešeljeve srpske radikalne stranke, a danas: pročelnika općine Erdut!

Godine 1998. se, u izdanju "Prosvjete", na tržištu pojavila knjiga četnika Nebojše Devetka, "RAZGRTANJE PEPELA", a koja govori o "ustaškim" zločinima nad Srbima tijekom Domovinskog rata. Nebojša Devetak je bivši djelatnik Informativne Službe Glavnog Štaba vojske "RSK", knjigu je uredio Čedomir Višnjić, danas pomoćnik ministra kulture za knjigu i nakladništvo RH, a na nju se kao izdavač, u ime "Srpskog kulturnog društva Prosveta", potpisao Slobodan Uzelac, državni tajnik ministarstva znanosti RH.

Kad se uz ove primjere doda i činjenica kako gotovo da nema dana da u nesuđenoj im "krajini" ne osvanu četnički grafiti, ne zapali se hrvatska zastava ili oskvrne neki spomenik, slika koja se stvara neodoljivo podsjeća na regrupiranje i mobiliziranje pojedinih elemenata strateški postavljenih u sve segmente vlasti RH, a kojima je dobrobit Hrvatske zasigurno zadnja stvar na pameti.

Policija, svaka čast, brzo nađe počinitelje ovakvih djela, jer oni se time nerijetko i hvale, ali kad jasno treba reći za što će odgovarati, navode se kvalifikacije kao što su "oštećivanje tuđe stvari", a ostalo se samo nagovještava.

Hrvatski su zakoni jasni: Za povredu ugleda RH ide se u zatvor na 3 mjeseca do 3 godine. Proučimo malo i kazneno djelo "veličanja fašističkih, nacističkih i drugih totalitarnih država i ideologija ili promicanja rasizma i ksenofobije"? Taj članak, uperen protiv veličanja NDH četrdesetih, odnosno Hrvata koji su, uz žalostan, ali jedini mogući izbor saveznika, ustali protiv srpske hegemonije, neshvatljivo je manje primjenjiv na ono puno aktualnije: velikosrpsku agresiju i njezin duh koji, vidimo, i dalje živi u nekim, dapače, vrlo mladim glavama.

"Bit će kontraproduktivno budu li kazne simbolične, a kako da preživjeli Vukovarski Heroji mirno prihvate činjenicu kako se u Vukovaru općenito izriču najblaže kazne u državi? A kod suđenja osumnjičenim Srbima posebno će se paziti na "ovo i ono"… napetosti… "pozivanje na red od strane Amerike ili Europe"…

Večernji list, 20. kolovoza 2003., dijelom parafrazirano – g. Hrvoje Dečak

Dana 21. Prosinca, 2004. godine

Skupština Srbije po hitnom postupku donosi zakon po kojemu četnici, uz SS postrojbe za etničko čišćenje najveći zločinci 2. svj. rata, a o Domovinskome ratu da i ne govorimo, dobivaju ista prava kao i partizani; te im se, shodno tome, dodjeljuju sva prava i počasti kao i "borcima protiv nacističkog okupatora i fašizma". Svaki komentar o bolesnoj odluci tih bolesnih ljudi čini mi se besmislen.

ŠTO REĆI ZA KRAJ?

Srbija je do dana današnjega vodila mnogo ratova. U nijednome od njih nije pobijedila, ali za krvoločnost se njenih žitelja zna u svim zemljama propale "Jugoslavije", pa i šire. Kao još jedan od bezbrojnih primjera ću navesti i neviđene zločine koje je počinila i ne tako daleke 1920. godine, kada je okupirala Kosovo i planski pobila oko 130 tisuća "Šiptara"; a iz njenih je koncentracijskih logora, u kojima su tijekom i nakon Drugoga svjetskoga rata držali i mučili stotine tisuća Židova, Albanaca, Makedonaca, Hrvata, Bošnjaka i ostalih nesrba, živu glavu izvuklo tek oko 1 200 osoba. Kod njih nije bilo nijednoga Stepinca, koji bi im pokušao pomoći da izvuku žive glave.

Preostaje mi još samo čestitati "slavnoj" srbočetničkoj vojsci, jer još uvijek ubire žrtve svoga debilnoga i neostvarivoga ideala – velike Srbije. Većinom civilne, jasno. Naposljetku, za njih razlike niti nema, jedini je dobar nesrbin - mrtav nesrbin.

A U MEĐUVREMENU - HRVATSKI SU GENERALI UHIĆENI I BEZ IKAKVOG DOKAZA OSUĐENI NA NEBOLOZNE, DRAKONSKE KAZNE; PREMIJERKA SE ODBIJA SLIKATI ISPOD NJIHOVIH FOTOGRAFIJA, DOK NAM "PRECEDNIK" JEDVA ČEKA ODUZETI IM ODLIČJA I INTERPRETIRATI IH KAO ZLOČINCE, KAJ JE ENGLESKO-ČETNIČKA MAŠINERILA VEĆ UPOLA USPJELA!!

UPITAJMO SE HRVATI? SMIJU LI ŠTRUMPFOVI GOVORITI HRVATSKI NA HRVATSKOJ TELEVIZIJI?

PO SVIM POKAZATELJIMA - NE.

MOŽDA AKO IH OFARBAMO U CRVENO?

KOLIKO NISKO ĆEMO IĆI, I KOLIKO SIROMAŠNI MORAMO POSTATI KAKO BISMO UČINILI IKAJ PROTIV ONIH KOJI NAS UNIŠTAVAJU VEĆ 20 GODINA?

DOBRO VAM JUTRO, HRVATSKA.

--------------------------

ETO, PA ODBLEBEĆIMO ISTINU JOŠ JEDNOM, JER DO DANA SE DANAŠNJEG - NIKAJ PROMINILO NIJE!!!!!!

I još malo o narodnom jeziku.

Iako je staroslavenski bio znatno potisnut, ipak se sačuvao u Lijepoj Našoj, ali samo u crkvi i liturgijskoj upotrebi; u svjetovnoj književnosti vrlo je rano potpuno istisnut. Staroslavenski jezik s brojnim redakcijama i utjecajima narodnih jezika upotrebljavaju u književnosti svi Slaveni lstočne Crkve sve do druge polovice devetnaestog stoljeća.

Dositej Obradović (1739. - 1811.) bio je prvi koji je kod Srba, očito pod utjecajem sličnog rada Lomonosova među Rusima (1711. - 1764.), pokušao uvesti srpski narodni govor u srpsku knjigu.

Vuk Karadžić (1787. - 1864.) morao je svladati velike teškoće da provede svoje reforme. Njegov je rad tek poslije smrti priznat u vlastitoj zemlji, uvođenjem službenog jezika u Srbiji 1868. godine. Vukovim radom ili tek službenom odredbom o srpskom književnom jeziku započinje svoj život srpski standard, koji je dakle star samo 73 godine i koga prije uistinu nije ni bilo, kao ni srpske književnosti na narodnom jeziku.

Zanimljivo je da je Vuka i Vukove učitelje u tom radu neprijeporno nadahnuo ruski reformator Nikolaj Karamzin, nešto stariji Vukov suvremenik (1766. - 1826.), koji je u Rusiji uspio prodrijeti s idejom o potrebi uvođenja narodnog jezika.

Dakle, ni u tome Vuk nije bio samostalan stvaralac.

Sve te tako čvrste i vidljive povijesne činjenice nisu bile nikakva teškoća ni zapreka da svi srpski pisci, a i dobar broj hrvatskih, misle, tvrde i dokazuju da su pojavom i djelom Vuka i Hrvati “dobili” svoj književni jezik, koji tobože do tada uopće nisu imali.

Ta stalna tvrdnja postala je tako općenita, tako sigurna i neoboriva, i na hrvatskoj i na srpskoj strani, da nije bilo čovjeka koji bi se usudio proturječiti.

Veliki hrvatski znanstvenici Jagić i Maretić ne samo da tu lažnu tvrdnju nisu srušili po zakonu istine nego su je upravo s osobitom slašću propovijedali čitav svoj život. Maretić pišući svoju Gramatiku upotrebljava, kako sam navodi, sva Vukova djela, Daničićeva djela, narodne pjesme koje je skupio Vuk, djela još trojice srpskih pisaca i od Hrvata samo Nodilovu Historiju (premda je bitno reći da joj je autor - pogotovo kada je riječ o jeziku i kulturi - prosrpskih stavova, zbog čega su ga prozivali naši intelektualci).

To se dogodilo godine 1931., usred bijela Zagreba, na hrvatskom sveučilištu.

Od novih i starih hrvatskih pisaca i književnika Maretić nije upotrijebio nijednoga. Ama baš nijednoga!

Nijednoga dubrovačkoga klasika (a imao je izbor od renesansnih majstora poput Menčetića i obojice Držića do baroknih virtuoza kao što su Gundulić, Bunić Vučić i Đurđević), ni Šenou, ni Matoša, ni Marula Splićanina, ni Starog (Antu Starčevića)… “

Pri stvaranju svog Rječnika istu su pogrešku načinili dr. Broz i dr. Iveković.

Quod non est in actis, non est in mundo. Čega nema u djelima Vuka Karadžića, toga nema ni u hrvatskom narodu.

To je jedini zaključak koji se može izvući iz cijeloga njihova rada. Štoviše, bilo je Hrvata koji su isticali našu staru crnu nezahvalnost: mi se Hrvati još usuđujemo napadati Vuka, čovjeka koji je nama Hrvatima, eto, velikodušno darovao naš književni jezik - govorili su.

U tom smislu čuli smo beskrajno mnogo prigovora i od Srba. “Vuku da podignete veći spomenik nego što je onaj u Beogradu, jer da ne beše njegova jezika, vi (Hrvati) biste danas govorili narečjem oko Zagreba, i tu bi vam i grob bio”, veli jedan Beograđanin 1940. godine.

Sâm Vuk Stefanović Karadžić u svom čuvenom Kovčežiću piše: “Mnogi stariji spisatelji ove braće naše, zakona rimskoga, pisali su srpski čistije od našijeh ne samo svojega vremena, nego od mnogijeh i današnjeg.” Tu navodi Reljkovićev Satir, Došenovu Aždaju sedmoglavu i Kanižlićevu Rožaliju pa za njih kaže: “Ova su sva tri pomenuta spisatelja Slavonci.” Navodi zatim “dalmatinskog fratra Petra Kneževića iz njegove knjige ‘Pisme duhovne razlike’ koja je tiskana u Mlecima 1765., dakle opet prije prve knjige našega Dositeja.”

Ovdje Vuk nehotice priznaje da su hrvatski pisci - i čakavci i štokavci - bili davno prihvatili i uveli narodni jezik u književnost pa se Srbi mogu na njih samo ugledati. Oprezno izbjegava priznati da su ti pisci bili Hrvati, te ih naziva pokrajinskim imenima, a za njihov jezik veli da je srpski!

I to priznanje, kao i druga iz srpskog pera, dokazuju da je upravo hrvatska književna baština iz prošlih stoljeća mogla voditi Srbe u njihovu mučnom traženju svoga književnog izričaja i književnog jezika; jedino od Hrvata mogli su za sebe crpsti dragocjeno iskustvo i ako se već može govoriti o uzimanju nečijega književnog jezika, Srbi su poprimili hrvatski književni jezik, a ne obrnuto, kako se to uporno tvrdilo već stotinu godina.

Doista je čudna srpska logika!

Ako već 450 godina postoji bogata hrvatska književnost pisana čistim narodnim ikavskim i jekavskim govorom, i ako postoje nekoliko stoljeća prije ostali pisani spomenici, i ako kod Srba, prije Vuka, vlada tabula rasa, što je oboje potpuno jasno, što je onda prirodnije nego da smo mi bili oni koji su dali, da smo mi oni od kojih se uzelo?!

No mi Hrvati ne bolujemo od luđačke megalomanije da nekome nešto “dajemo” i da ističemo nešto što ne postoji. Mi samo katkad podsjetimo zapadni svijet na svoje zasluge u prošlim vremenima turskih ratova i - ništa više.

 

 

Darijo Strehovac - Streh