Dawn Dawns: Kad jedan hrvatomrzac ispjeva odu vlastitoj kloaki

  • Ispis

Odavno smo naviknuti na svakakva pisanja od onih kojima je realnost postojanja Hrvatske, kao samostalne i neovisne države, jednako dnevna kao  i noćna mora, koja ne prestaje nikad.

U tome svakako prednjače, ustaškim kunama, obilno financirane  Pupovčeve  -Novosti-, ali nije rijetkost naići i na kakvog „slobodnog umjetnika“, koji će u trenutcima emocionalnog opuštanja  svog analnog sfinktera, pokrenuti fekalnu inkontinenciju, a ona će rezultirati rađanjem isto takve poezije.

To se dogodilo  i nekom bosanskom samozvanom pjesniku, nakon što se valjda dobro najeo i napio  u hrvatskoj zemlji, na račun širokogrudnih hrvatskih ljudi, pa puna trbuha i s gađenjem, kreće u analno-fekalnu pjesnički avanturu.

Ovaj put, inspiracija je bila stara hrvatska domoljubna pjesma Vila Velebita. 

Prvi put je  zabilježena prije 126 godina,  u "Hrvatskoj pjesmarici" Vjekoslava Klaića  iz 1893.g, a vjerojatno je starija barem desetak godina od tog prvog pojavljivanja. Njezin autor  je do danas ostao nepoznat. Zbog svog domoljubnog sadržaja, bila je označena kao nacionalistička,  stavljena  na spisak  zabranjenih pjesama u komunističkoj  Jugoslaviji. Za njeno izvođenje, dosuđivane su zatvorske kazne, pa je, sve do 1991.g, pjevana krišom, kao i ostale hrvatske domoljubne pjesme. 

Prije nekoliko dana, pojavio se na društvenim mrežama „prepjevani„  tekst ove naše stare domoljubne pjesme u autorskoj obradi izvjesnog analnog pjesnika, kojem neću spominjati ime, kako ovaj ne bi dobivao na važnost, makar ovih dana  kruži njegov uradak  na raznim portalima i privatnim stranicama.

Tekst Vile Velebite, gdje se ona spominje kao naša dika, zamijenio je, očito njemu bližim i dražim spominjanjem crijeva, crijevnog sadržaja i njegova konačna produkta. Namjesto „živila, premila“, on spominje, njemu premilo pražnjenje crijeva. 

Koje li inspiracije za prepjev poznate pjesme i hvalospjev, valjda vlastitom dreku i svom smrdljivom ispuhu!

Bit će da se tom Index-ovom novinaru (ime nije vrijedno spomena) , smisao života vrti oko vlastite kloake, pa niti ne može imati veće inspiracije od svog  završnog otvora.

Ta mitska, lijepa djevojka, Vila Velebita, ne predstavlja neku određenu povijesnu osobu, već je pjesnički simbol našeg hrvatskog domoljublja i nacionalnog ponosa. 

Oj, ti Vilo, Vilo Velebita,

Ti našeg roda diko,

Tvoja slava jeste nama sveta,

Tebi Hrvat viko.

Upravo je zbog toga bila i ostala opasna za sve crvene, jugo –antife i njihovu  komunističku vlast.

Za nas je Vila Velebita, bila i ostala „našeg roda dika“, a analni pjesnik neka se i dalje guši u mržnji  svojim fekalijama.

Čovjek s imalo kulture,  dostatne inteligencije i samokontrole, može biti gorljivi protivnik bilo koga i bilo čega, pa u skladu sa svojim stavom, nastupati i braniti svoje mišljenje argumentirano i rječnikom, koji je na civilizacijskom nivou.

Vidimo da  spomenutom  liku, dok  „prepjevava“ njemu mrsku, a nama dragu  pjesmu, u svom guzičarskom opterećenju,  sve mu  impresije dolaze iz analnog otvora. Očito je da mu baš iz tog mjesta dolazi najveća  inspiracija i da je to centralno polazište  njegove kreativnosti .  Zato  je sve svoje  prepjevane stihove, obilato začinio produktima debelog crijeva.

Oduvijek se zna da je umjetniku  za stvaranje, potrebno nadahnuće. Ono  je u grčkoj mitologiji imalo svoju  personifikaciju  u obliku lijepih djevojaka – muza, koje su, po legendi, bile kćeri boga bogova, Zeusa.  Bilo ih je devet ljepotica. 

Muza zvana Erato (grč.=ljupka) zaštitnica ljubavnog i himničkog  pjesništva,  s lirom u ruci, nikako nije mogla biti nadahnuće ovom „poeti“. Više je vjerojatno da je njegova muza (ili muzan), zapravo  Anus, koji gospodari aktom pražnjenja, pa je upravo uz njegovu pomoć izvršio ovu „pjesničku“ defekaciju. 

Kakve li inspiracije, kakvog li umjetnika!

Što je umjetniku milo i što mu je preokupacija, jasno je  vidljivo. Iz svakog njegovog stiha izviruje ta smeđa hrpica njegovog  analnog postignuća. 

Ovaj „umjetnički izričaj“ crvenog očajnika, može zaista korisno poslužiti svakom našem domaćem čovjeku. Kad god se zatekne u nekom vrlo ljutitom stanju, neka se odmah  prisjeti ovog debelocrijevnog  pjesnika i ružnoće njegova  fekalnog uratka. To će biti dovoljno da se, iako nervozan i ljut, potrudi odabrati pristojne prikladne riječi, kojima će izraziti svoje negodovanje. Neka te riječi ljutnje,  izlaze iz bistre glave, jer iz donjeg otvora izlazi  samo otpad.

Veličina je  čovjeka, između ostalog, i u tome da samog  sebe uspijeva  kontrolirati. Pristojan čovjek će uvijek znati  naći snage,  i znati kako svoje negodovanje i revolt izraziti u potpunosti, a  bez prostačenja i ovakvog jadnog  „fekalnog pjesništva“. 

Svoje neprijatelje trebamo odmaknuti od sebe i  kulturnom nadmoćnošću.  Hrvatski jezik je dovoljno bogat, da i bez ikakvih vulgarizama, možemo sebe izraziti,  neprijatelja posramiti, a svojim odmjerenim izborom pristojnih riječi,  i sasvim poniziti.  

Zanimljivo je  i korisno  spomenuti da je, još polovicom srpnja 1941. g., tadašnji ministar unutarnjih poslova NDH,  dr. Andrija Artuković, bio prisiljen donijeti Naredbu, kojom se nastoji „ sramotni običaj psovanja i prostote temeljito izkorjeniti iz hrvatskog naroda“, a sve, jer je  zbog razloga , nastalog „ kao posljedica nastojanja, da se hrvatski narod pobalkanči“, nastao običaj  kletve i prostačina svake vrsti“.

Naredba je glasila „ Da se taj ružni i sramotni običaj iz hrvatskog naroda posve izkorijeni, dužne su sve javne oblasti bditi i nastojati, da svaki takav psovač bude prijavljen upravno-redarstvenoj oblasti, koja će ga kazniti zatvorom do 30 dana, a u slučaju opetovanja do 2 mjeseca.“

Koliko smo kulturno nazadovali od  srpnja 1941., svjedoči nam i  ova novonastala  „poezija“  od spomenutog  lika i njemu sličnih, kakve smo u ono teško,ratno  vrijeme spašavali, umjesto da smo ih prepustili njihovim analnim idealima.

Tko nam je kriv!?

General legenda Glasnović, već je nekoliko puta upozoravao na bolest od koje pate mrzitelji svega hrvatskog, nazivajući je  analno-kranijalnom  inverzijom, odnosno takvim stanjem, kad je nekome  glava u guzici. Sad svjedočimo da ima i obrnuta varijanta  poremećaja, kad je nekima  guzica u glavi.  

Nakon što vidjesmo da su i ovom  pjesnik u  na pameti sve sami  analni  sadržaji i proizvodi, pa se ne može drukčije izraziti, nego onim  smeđim hrpicama, čini se da je generalova  „dijagnoza“, odlično postavljena i sasvim ispravna. 

Za Dom, i Vilu Velebitu, bez yugo fekalija, spremni!!

Dawn Dawns