Dawn Dawns: Stavovi, mišljenja, kritike i isprike naše svagdanje

Detalji

Objavljeno: Četvrtak, 28 Svibanj 2026 13:02

Neki otvoreno kritiziraju, neki otvoreno pljuju. Neki svoje netrpeljivosti zamataju u sjajni papir. Neki pronalaze argumente, drugi izmišljaju izgovore, treći smišljaju  laži, a dobar dio se odlučio za pristup  toplo/hladno, koji bi trebao biti dokaz njihove realnosti u ovim nerealnim vremenima i  jednako takvim  stanjima u društvu.

Pred par dana,  čitam nekakav  tekst ... Red bombona,  red čokolade, a između redova dobro zabiberi, pa onda zalije medom ... i tako redom. 

Sve premaže  slatkom kremom nevinosti  i poštenja, izmiješa, pa krene  iznova... red bombona, red čokolade ... između redova gurne čili papričicu ...  Sve se crveni... Od papričice... valjda.

Već ustaljena praksa glumatanja poštenja i neutralnosti.

Dobro piše, dobro govori, „sve mu bomboni ispadaju iz usta“, kako bi rekao pokojni  Ćiro (legenda) Blažević.  A onda ubaci feferonku! Pa odmah premaže pekmezom. Nekako se bojim ... previše  je  slatkiša. A kad ih progutaš, ostane ti  samo biber i ljuta crvena paprika.

Drastično izraženi dvostruki kriteriji, odavno  vladaju  u politici, pravosuđu i novinarstvu.  S vremnom se još i pojačavaju i tako uzrokuju sve veći revolt i podjele u društvu.Nekako ispada da bi Hrvati morali biti savršeno bezgrešni, ali nisu, pa zato, svi nezadovoljnici, mogu po nama vršiti svoje male i velike nužde,kad god se sjete.

A mi se  trebamo ispričavati do besvijesti, za sve znane i neznane greške.Stvarne ili  fiktivne, svejedno je, a posebice za maestralnu pobjedu u prošlom ratu. To je nekima neoprostivo! Usput  bi trebali  jako mazit i pazit sve ljude i neljude,ali sebe nikako ne.

Današnja, tzv. politička korektnost, zapravo je sasvim lažna i negacija je  bilo kakve korektnosti.Upravo zbog te izmišljene i psihičkom prisilom ustanovjene (ne)korektnosti, sami nad sobom provodimo cenzuru. Izostavljaju se „nezgodne“  teme i stavovi, ako postoji i najmanja sumnja da  bi se takve mogle nesvidjeti „kontroloru misli“, odnosno postavljenom fact checkeru. Najpoznatija je ona napastna društvenoj mreži, zvana Faktograf, a neki su ga „od milja“  preimenovali  u  Fuckoffgraf. Mentalni policajac, nekom svojom čudnom logikom i kriterijima, odlučuje što je istina, što je korektno, a što nije.Ako se, nedajbože, pokušaš obraniti s par riječi, odmah, sa svih strana stiže dreka i optužbe o nekakvom „govoru mržnje“. Tako se danas naziva i proganja neželjena istina.

I dok mnogi muku muče s s cenzurom, oni spretniji, koriste alegorije i metafore, da bi izrekli ono što žele, znajući da će, barem dio pratitelja i čitalačke publike „pohvatiti konce“. 

Čistunci i pokajnici, iskupljuju se pljujući po sebi i svojima ili samo glumeći sebe i svoje. Ostavljaju nam kukavičja jaja u nadi da ih nećemo prepoznati.Kad te takav  i pohvali, to je samo hvatanje zaleta za nadolazeću kritiku i porugu koja slijedi, kako bi  ona  zazvonila još jače i potvrdila da je u nas sve lažno, a  osobito  hrabrost, poštenje, dosljednost, ljubav i domoljublje, uzdanje u Boga  i čovjeka  ...

Tako ispada, da i kad je sve najbolje, opet ništa ne valja. 

Stalno se nešto ugledamo udruge, pa je sve kod Engleza, Njemaca,  Francuza, Švicaraca ...i tko zna koga  još, bašsve, puno bolje. U tuđem dvorištu je trava uvijek zelenija i urednije  pokošena. 

I sve pohvale, između redova, uvijek su prepune prikrivene kritike, koja, kad se ogoli,ostane  samo  pljuckanje. Jednom rukom te gladi po obrazu, a drugom ti zabija nož u leđa. Pored takvih prijatelja, neprijatelj gubi svaki smisao i  svrhu. 

Nerijetko je poruga obučena u tzv. dobronamjernu kritiku. Eto, dobar si, drag si, ali ... ne valja ti ovo, ne valja ti ono, postupio si glupo, primitivno, nekorektno ... osramotio si sebe ... i druge, fine i dobre ... bla ... bla...

Srce uvijek vuče na jednu stranu. Da bi se to prikrilo, treba,barem formalno, nastojati biti  negdje u sredini, što bi Zagorci rekli „ni v'rit, ni mimo“. 

Najčešća  jeu(zlo)poraba objavljivanje  kojekakvih izjava sa sadržajem  velikog moraliziranja o osjećaju  nekog fiktivnog srama, npr.:“ sramim se što sam (netko ili nešto)... što pripadam (nekoj grupi ili većoj grupaciji)... što su moji (okolina, rodbina, prijatelji) glupi, lažljivi, primitivni, loši ...Iznad takvih objava, lebdi i ostaje ono neizgovoreno: „ ...a ja sam sušta suprotnost,  ja sam fin, skroman i dobar istinoljubac“.

„Mo'š si mislit!“ – rekla bi na to, legendarna kolumnistica - Tanja Torbarina.

To pozivanje nasram, a ujedno preuzimanje na sebe i priznavanje neke tuđe  krivnje bez ikakve krivice,glupave su proserancije, a sljedbenici te nakaradne ideje, bit će da su  manje pametni, a više nečiste svjesti. 

Ja se nikad neću, niti mogu sramiti u tuđe ime ili za drugoga. Odgovaram samo za sebe i svoje postupke, nikako za  tuđe. Iznimka je jedino u odnosu na moju djecu, jer ja za njih odgovaram, brigom i odgojem. Njihovo, eventualno loše ponašanje, može biti rezultat nekog moga odgojnog propusta, pa ću u tom slučaju, prihvatiti krivnju za svoj,možebitni propust.Kad god naiđem na  neku  „objavu/izjavu  srama“, samo produžim dalje. Na takve udice se ne love prave ribe, nego tek sitni cvergli i girice.

Gledajući po portalima i raznim tiskovinama (koje odavno ne kupujem), u Hrvatskoj ne valja ništa, ni zemlja, ni ljudi. Najveći kritičari, sve redom  neki  veliki umjetnici i važne osobe, za  koje, običan hrvatski puk, nije nikada  ni  čuo. Toliko su slavni.

Čudesno je samo to,  što ti nevoljnici, ustraju u svom mazohizmu i ostaju ovdje,u našoj, a njima mrskoj zemlji, kritizirajući sve i svašta.

Čudna neka logika, ako ti se ne sviđa, možeš ići dalje, pronaći neko svoje lijepo mjesto pod suncem. Ne znam što čekaju, možda čir na želucu!   Svijet nije tako mali.Jedino nama,koji istinski volimo svoju domovinu Hrvatsku, ona je uvijek bila i ostala Lijepa Naša,  naš cijeli svijet, a sve drugo je bliža ili dalja okolica.

Zato jesmo tu i ostajemo  ZDS!

Dawn Dawns