Čemu toliki strah od stranke 'U ime obitelji – projekt Domovina' ?

Pin It

Iako je partija počela voditi predizbornu kampanju na račun svih nas još daleko prije nego je predsjednica objavila datum izbora, što se izbori više približavaju, polako se stvari sve više prikazuju onakvima kakve doista jesu. Besprjekorno odradjena kupovina čak i većine ono malo medija koji nisu bili na prodaju, uz one najveće koje partija drži u rukama, danonoćno ispire mozak glasačima.

Oni manji mediji koji se nisu pristali prodati, rade što mogu al su čak i oni izloženi nevidjenim teškoćama i podmetanjima.

Kako se meni čini, najveću medijsku cenzuru svakako ima stranka 'U ime obitelji – projekt Domovina'. Ti ljudi kao da ne postoje za 'hrvatske' medije, izuzev u situaciji kada im se nešto treba podmetnuti, oklevetati ih ili lažno optužiti.

UIO je besprijekorno odradila prvi referendum, dignuvši na noge cijelu Hrvatsku, te je pokazala Hrvatima kako se neke stvari mogu postići čak i kada je vladajuća garnitura protiv njih.

Njihov je drugi referendum, iako nikada nije održan, takodjer golemi uspjeh. Zvuči proturječno, no evo zašto:

Prilikom potpisivanja za održavanje drugog referenduma UIO je protiv sebe imala dvije najjače stranke u državi, hrpu njihovih satelita, te cjelokupne medije koje čvrsto drži u svojim rukama neokomunistička partija.

Putem radmanovizije i raznoraznih glasila danonoćno se narodu ispirao mozak, a nije se oklijevalo ni oblatiti na sve načine voditelje te organizacije. Nagledali smo se i naslušali tako ogavnih tračeva i laži kakvih se ne bi postidio ni Milanović, ne bi li ljude odvratili od toga da glasaju za svoje bolje sutra.

Političarima se nije ispuštala moć iz ruku niti su ju htjeli djeliti s narodom.

I unatoč toj silnoj mašineriji, UIO je uspjela prikupiti preko 380 000 potpisa. Da živimo u normalnoj, pravnoj državi, taj bi referendum bio održan. Ovako, Ustavni sud i Bauk su jednostavno falsificirali broj stvarnih birača u Hrvatskoj i proglasili premalo potpisa za održavanje referenduma. To što je sam Bauk kasnije dao broj birača prema kojemu je UIO imala dovoljno potpisa, više se nikoga nije ticalo.

Referendum nije održan.

No onih se 380 000 glasove nipošto ne smije zanemariti. Znam ljude koji se ne slažu sa svjetonazorom koje UIO zagovara, pa su svejedno potpisali za drugi referendum, jer su spoznali njegovu važnost.

Tu je važnost očito spoznala i vladajuća partija.

Pa tako ni na radmanoviziji ni u drugim medijima nemamo prilike pročitati ništa o UIO. Kao da ne postoje. Partijska cenzura radi punim kapacitetom, a čovjek se mora zapitati zašto, kada imamo neke kvazidesne stranke i političare koje objavljuju bez problema.

Mediji su puni Ruže Tomašić nakon njene izjave kako bi mogla pomoći crvenima da formiraju vladu, iako su ju prije te izjave progonili kao desno orijentiranu, po meni posve netočno. Milan Kujundžić gostuje na radmanoviziji a mediji se prosto natječu tko će prenijeti njegove izjave, naročito tipa kako mu se svidja 'novi' Milanović te kako Hrvatima nije potrebno domoljublje. Rijetko prodje dan a da ne pročitamo nešto o Mostu, poglavito od kako im se pridružio titoljubac Petrina, no i Drago Prgromet vas napada svako malo sa naslovnica, retorikom koja mene neodoljivo podsjeća na onu Mesićevu: 'Ko nas bre zavadi' . Ima takvih primjera još podosta.

To me navodi na pomisao kako će bez problema objaviti one, koliko god ih desnima proglašavali, koji su se u stanju prodati i izmijeniti u potpunosti ono što su još do skora zastupali. No, neće objaviti one za koje su sigurni da nikada neće baciti u smeće svoje domoljublje, osjećaj časti i ono za čega se bore. Vjerujem kako je to jedan od razloga cenzure stranke UIO. I meni osobno sasvim dovoljan razlog da im dam svoj glas.

Nadalje, moć UIO izvire iz naroda. Ne iz tajnih dogovora, djeljenja fotelja i dobrih namještenja, ne iz političarskih zakulisnih igara, nego samo i isključivo iz naroda. A nitko ne želi u igri one koji će se oslanjati na narod, koji će se zalagati za narod, a ne za sebe osobno. Jer, takve ne možeš kupiti.

Udruga U ime obitelji vjerojatno nikada ne bi postala politička stranka da je mogla dalje djelovati kao udruga. Koliko sam imala prilike vidjeti, nitko od tih ljudi nije previše oduševljen politikom i vjerujem da bi bili daleko sretniji da su mogli nastaviti dalje kao udruga.

No, nakon što im je u potpunosti opstruiran drugi referendum, postalo je jasno kako će im i svako daljnje djelovanje biti opstruirano.

Kada se protiv tebe udruže najjače političke struje i još budu potpomognute Ustavnim sudom, a sve to samo zato da narod ne dodje u situaciju iz koje bi mogao birati one koji će ga zastupati, pa ih i pozvati na odgovornost, onda je jasno kako nema toga što se neće učiniti kako bi ti onemogućili rad.

I postaje jasno kako je jedini glas koji se čuje onaj iz Sabora.

Iskreno se nadam kako će nakon izbora ti glasovi iz Sabora biti i glasovi udruge/stranke U ime obitelji.

Oni su nužno potrebni Hrvatskoj, čija se demografska slika opasno približava nuli, u kojoj su sve vrijednosti okrenute naopačke, od kojih su one za nas najveće, Bog, Domovina i obitelj postale predmet rugla. Hrvatskoj u kojoj se oni koji su ju stvorili vrijedjaju i ponižavaju, maloljetnim dragovoljcima abolirani četnici u uniformama hrvatske policije razbijaju glave, a djecu nam pokušavaju pretvoriti u svoje buduće glasače, preko svojih nakaradnih programa koje pokušavaju utrpati u hrvatske škole.

To je ono protiv čega se bori UIO. Njihov program nije pisan za jednokratnu uporabu pri nadolazećim izborima, nego kao nešto dugoročno, kao kamen temeljac na kojemu možemo dalje graditi Hrvatsku. Do sada se bezbroj puta pokazalo kako ne možemo stalno samo krpati rupe u odnarodjenom tkivu nadajući se kako će rezultat potrajati. UIO je izgleda rješio konačno početi od temelja. To je proces koji će potrajati, ali će zato biti stabilan i stalan, kada ga se jednom dovrši. To je gledanje unaprijed, ne samo za našu, nego za budućnost generacija Hrvata koji tek dolaze.

Jer, ovaj čas im doista nemamo skoro ništa za ostaviti.

Ovo danas sigurno nije naša Hrvatska. Ona za koju se borilo i umiralo.

Ali jeste, bar na papiru, država Hrvata.

Koju možemo svojim zalaganjem pretvoriti u ono smo nekada sanjali.

Uz puno truda i puno odricanja, ali još postoji nada.

Ja osobno, tu nadu vidim u 'U ime obitelji – projekt Domovina'.

Pa ću konačno, nakon dosta godina, glasati ponosno, bez da biram manje zlo.

I ne mogu vam opisati koliko je to dobar osjećaj.

 

Diana Majhen