Rakovički ustanak, 8. do 11. listopada 1871.
- Detalji
- Kategorija: Dragan Hazler
- Objavljeno: Nedjelja, 11 Listopad 2015 15:04
Dokumentarno, literarno i iz usmene predaje...REVOLUCIONAR - USTAŠA - UZOR HRVAT!
Sudbina revolucionarnih prvoboraca razapeta je između one nadljudske težnje za ostvarenjem buntovnih zamisli, i prigušene tragike, koja ih prati na životnim putevima, plamen misli proždire živote i veliki apostoli sagorjevaju kao žrtve paljenice za ideal, koji postaje znamen njihovim sljedbenicima. Na tom veličanstvu tragike razapet je život najvećeg hrvatskog revolucionarca Eugena Kvaternika, najnemirnijeg buntovnika, što ga je Hrvatska ikada imala.
Njegov nemirni životni put sadrži svu tragiku hrvatskog života i čovjeka. Eugen Kvaternik rođen je u Zagrebu godine 1825., njegova mladost pada u vrieme zanosnih ilirskih dana, kad se u Zagrebu stvara ona tipična građanska sredina, koja će odigrati onako značajnu i sudbonosnu ulogu u kasnijem političkom životu Hrvatske. Za vrieme gimnazijskih nauka, Kvaternik se susreće s Antunom Starčevićem, od kojeg je nešto mlađi po godinama i gimnazijskim razredima. Taj susret će biti sudbonosan za razvoj jednoga i drugoga, oni ostaju nerazdruživi prijatelji za čitavi život, predstavljajući cjelinu pravaškog političkog naziranja.
Nakon svršenih gimnazijskih nauka Kvaternik odabira pravnički studij i u najtežim godinama apsolutizma postaje odvjetnik. On je osjetljiviji od Starčevića i jače reagira na sve nepravde onog vremena, apsolutizam djeluje na njega razdražljivo, a osobito, kad pod pritiskom režima ostaje tako reći bez kruha. Ta ga nepravda strahovito pogađa, i Kvaternik odabire najradikainiji izlaz: put u emigraciju. Sudbonosna odluka u nemirnim vremenima nakon 1848.
I u siečnju godine 1858. Kvaternik odlazi u emigraciju i to u Rusiju. U Hrvatskoj je još svježe sjećanje na Gajeva putovanja i on vjeruje, da će tamo naći najviše pomoći i antiaustrijskog duha, tim više, što se već moglo nazrievati obrise političkog razvoja u odnosu između Rusije i Austrije. Iste godine dolazi u Petrograd te uspjeva doći u dodir s vodećim ljudima carske politike, ali već na prvom koraku nailazi na nerazumjevanje, koje ga u početku strahovito zapanjuje, ali tek kasnije uviđa pravu širinu jaza, koji se provalio između njegovih nacionalističkih zahtjeva i pravaca ruske imperijalističke politike. Sa službene strane dobiva mnogo rieči, ali vrlo malo iskrene podpore i nakon dužeg kolebanja ostavlja Rusiju i odlazi u Italiju, koja će u onim lombardijskim ratovima do ujedinjenja biti stjecište svih austrijskih emigranata. Tamo se najjače osjeća strujanje svih europskih političkih potresa i revolucija.
Kvaternik dolazi u Italiju godine 1853. i s dobrim preporukama prodire do samog Cavoura. Već tada je solferinski udarac skoro gotova stvar i Kvaternik je primljen više nego dobro. Oduševljen je tim prvim nastupom, objavljuje u talijanskom novinstvu čitavi niz političkih članaka o Hrvatima i njihovim zahtjevima i u isto vrieme šalje proglase na naše graničarske pukovnije u Lombardiji, da odustanu od borbe. U grozničavom radu vrieme prolazi brzo i tada dolazi solferinski poraz. U Turinu je oduševljenje na vrhuncu i tada Kvaternik ponovno dolazi Cavouri u nadi da će iz tog austrijskog poraza izbiti nešto i za Hrvatsku. Međutim sada je primljen mnogo hladnije i spretni ga Cavour spretno upućuje u Pariz gdje se upravo održavaju mirovni pregovori dajući mu do znanja, da bi tamo mogao nešto isposlovati za svoju stvar.
Kvaternik doista odlazi u Pariz, ali tamo dolazi nepoznat i teško se probija. Međutim ga sklopljeni mir gorko razočara i on zajedno s drugim emigrantima osjeća, da su im razbijene mnoge iluzije. Ta zajednička nesreća ujedinjuje sve austrijske emigrante, koji jače ujedinjuju svoje redove i nastoje pridobiti Napoleona III. za svoje planove.
U Parizu je još svježi trag Solferina, emigranti se približuju Napoleonu, ali je on vrlo oprezan u tim stvarima. Tako i Kvaternik dolazi u dodir s princom Jeromeom Napoleonom nastojeći preko njega prodrieti do cara, ali časoviti uspjeh nije u stvari značio ništa. Napoleonidi se niesu htjeli upuštati u pustolovine, prema njihovom shvaćanju. Politika je išla novim putevima. Francusko-talijanski savez bit će naskoro zamienjen taliansko-pruskim, a dva cara nastoje naći zajedničke političke puteve. Tako Kvaternik ostaje opet napušten.
Položaj je ovog puta za njega gotovo očajan. Razočarao se već u Rusiji, Carouzu i Napoleonu, i gotovo je izgubio nadu u vlastiti uspjeh. Tada nastaje pokret u Hrvatskoj. Apsolutistički sustav konačno je oboren, Hrvatska se vraća svojem ustavnom životu. Kvaternik se nada, da će tada nastupiti nove prilike u kojima može težište borbe prenieti iz emigracije u domovinu, i on se u studenom godine 1860. vraća natrag u domovinu. Sliedeće godine 1861. sastaje se hrvatski sabor u kojeg dolazi i Kvaternik kao zastupnik. Rad saborskog zasjedanja godine 1861. znači temelj pravaške stranke, koju stvaraju Starčević i Kvaternik. Sve nade Beča razbijaju se na složnom odporu tog sabora, i zato je on skoro i raspušten zbog svoje tvrdokornosti.
Već tada se jasno vidi, da su Stari i Kvaternik stupovi opozicije i zato se nastoji onemogućiti svaki njihov rad. Kvaternik je optužen zbog jednog političkog spisa i osuđen. Ali tada iskrsava nešto neočekivano. Dok je Kvaterniik boravio u Rusiji uzeo je rusko državljanstvo, i sada je zbog toga dobio izgon iz Hrvatske. Strahoviti udarac težko ga se dojmio i on satrven opet odlazi u Paris gdje ulazi u krug emigranata medu kojima su prilike sve teže. Svi počinju gubiti nadu u Francusku, koja se približava Austriji, i zato se emigranti opet obraćaju na Italiju, gdje se predosjeća novi rat s Austrijom. U Italiji Kvaternik započinje novim ustrajnim radom i nailazi na prilično razumievanje, jer su prilike i opet povoljne: predosjeća se novi rat s Austrijom.
Dr. Eugen Kvaternik stoji u užoj vezi s domovinom, i nastoji ustrojiti posebnu emigrantsku legiju, koja će u prikladnom času upasti u Hrvatsku. Ali prilike su odviše teške i misao o osnivanju legije propada, jer baš tada Francuska i Italija sklapaju sporazum, prema kojem ni jedna strana ne će podpomagati bilo koju antiaustrijsku djelatnost. To je bio izravni udarac emigrantima, među kojima zavlada novi očaj. Tako je Kvaternik i opet napušten. Međutim se u Hrvatskoj ponovno otvara sabor i Kvaternik vjeruje i nada se, da bi mogao uspjeti kao i godine 1861. i vraća se u domovinu. Međutim ovog puta Beč je požurivao nagodbu i nikako nije želio imati u blizini tog emigranta i on je za kratko vrieme opet istjeran iz Hrvatska. Ponovni izgon iz vlastite domovine još ga se jače kosnuo. Ogorčen je krenuo u treće progonstvo, da opet započne revolucionarnim radom. Krenuo je ovog puta u Italiju, naslućuje, da je novi sukob neizbježiv, i u jeku ratnih priprema on započinje svoju novu djelatnost, u kojoj ga je zatekao i rat, ali u sukobu između Austrije i Italije dolazi do novih momenata, Kvaternik je gotovo razočaran i nakon svršetka rata on tek životari između nade i očaja.
Prilike su teške, vrlo teške i Kvaternik osjeća, da je osamljeniji nego ikada. Držala ga je samo jaka revolucionarna vjera. Prilike u domovini naglo se razvijaju. Austro-pruski rat donosi prvu nagodbu, a zatim drugu, Kvaternik iskorišćuje pomilovanje i nakon desetgodišnjeg lutanja vraća se u domovinu godine 1868. Njegov dolazak u domovinu pada u jedno od najtežih dana hrvatske politike, kad je nagodba ubacila mnogo očaja u hrvatske redove.
Ali u tom mraku krug oko Starčevića biva najširi, razvoj dogođaja dao mu je pravo i sada pravaštvo zauzimlje velike razmjere među mlađima. U taj krug mladih ulazi i Kvaternik nakon svojeg povratka u domovinu, ulazi u uredničtvo "Hervatske" i odgaja novo pravaško pokoljenje. Njegovo jakobinstvo odgovara mlađim elementima, koji oštrije prosuđuju položaj u onim godinama, kad mržnja protiv bečke politike biva sve jača. Nemirni Kvaternikov duh ne miruje ni u Hrvatskoj. Planove revolucije on nije napustio, već čeka pagodan čas, da ih ostvari.
Položaj je zategnutiji i tada, u jeseni godine 1871. dolazi do gibanja u Hrvatskoj vojnoj krajini. Zbog novih upravnih mjera dolazi do pobune među pučanstvom. Kvaternik se nada, da je došao čas njegovog rada. S nekoliko istomišljenika odlazi u Rakovicu i diže rakovički ustanak, čvrsto uvjeren, da je blizu čas ostvarenja nezavisne države Hrvatske, za čime je čeznuo u progonstvu i revolucionarnom radu. Činilo mu se, da je sada najpovoljniji čas za to. I tada je pošao u Rakovicu. I više se nikada nije vratio. A Rakovica je postala zavjet i znamen novog ustaškog pokoljenja.
"Više vrijede deset ustaša, koji su priviknuti stegi, koji su ideološki izgrađeni i koji su disciplinirani ustaše, nego li tisuću neorganiziranih, ideološki neizgrađenih i neizobraženih ljudi iz gomile." Poglavnik
Rakovički ustanak
Spomenik Eugenu Kvaterniku u Rakovici
Ne vidjevši drugog rješenja za oslobođenje Hrvatske od tuđinske vlasti, Dr. Eugen Kvaternik 8. listopada 1871. godine staje na čelo narodnog ustanka u Rakovici, poznatog kao Rakovička buna. U želji da ne kompromitira Stranku prava, kao i dr. Antu Starčevića, dr. Eugen Kvaternik preuzima potpunu odgovornost za taj ustanak, premda mu je cilj bio dovođenje Stranke prava na vlast u nezavisnoj Hrvatskoj. Pri tom su mu aktivno pomogli Ante Rakijaš, Vjekoslav Bach, Petar Vrdoljak, Ante Turkalj, Josef Hasler, braća Požega. Ivo Vrančić... braća Čuić... Uz Hrvate katolike ustanku su pristupili i Hrvati pravoslavci - Vlasi iz zahvaćenog područja Ogulinske i Slunjske pukovnije u Hrvatskoj vojnoj krajini, a proglašeni politički ciljevi ustanka bili su:
- oslobođenje hrvatskog naroda od austrijsko-mađarskog jarma
- proglašenje nezavisne Hrvatske
- jednakost pred zakonom
- općinska samouprava
- ukidanje vojničke uprave u Granici i uvođenje slobodnih županija
- poštovanje obaju vjeroispovijedi hrvatskog naroda u ljubavi i slozi
Rakovička buna nije uspjela i većina je ustanika - ustaša poginula, kao i sam dr. Eugen Kvaternik. Istaknutije preživjele ustaše, kako su se oni međusobno nazivali i pod imenom ustaše piše o njima August Cesarec (Domovine sin) su osuđeni smrtnom kaznom i nekolicina na višegodišnje zatvore. Josef - Pepo Hasler je bez suda ubijen u svojoj kući u Slunju.
O Rakovičkoj buni postoje dokumenti, književna djela i usmena predaja
Od brojnih književnika, koji su pisali o Rakovičkoj buni posebice su značajni Kerubin Šegvić, Milutin Nehajev, August Cesarec, Dubravko Jelčić, Zvonimir Kulundžić...
"Hrvatska vojna krajina je bila - ističe Milutin Nehajev - zaista ona točka s koje je bilo moguće pokrenuti pitanje o samom opstanku Austrije. U njoj je postojala spremna vojska, skladišta robe za višemjesečno ratovanje, a isto tako i silno nezadovoljstvo koje je i zadnjega kolebljivca moglo uvjeriti da je puška jedino sredstvo koje Austrija razumije.
Ali, Kvaternik nije bio Josip Jelačić, nije bio u stanju pokrenuti vojsku u Hrvatskoj vojnoj krajini kao što je to ban Jelačić s lakoćom učinio god. 1848. U tome je tragedija Rakovice."
Godine 1921., o pedesetogodišnjici ustanka, kosti Eugena Kvaternika i njegovih suboraca Rakijaša i Bacha prenesene su u zagrebačku katedralu i pokopane uz Petra Zrinskoga i Franu Krstu Frankopana.
U Rakovici i Slunju živjela je usmena predaja o Rakovičkoj buni
Pisatelj ovih redaka je slušao o Rakovičkoj buni za vrijeme večernjih sjela u svojoj kući od ljudi, koji su 1871. godine bili odrasla djeca, dečki i djevojke, čak i blizu 30-godišnnaci. Takovi su bili Franjo Ivšić - Dida, Josip Jurašin - Jole, Mile Kovačević - Pek rođeni oko 1845. Za vrijeme Rakovičkog ustanka bili su ljudi oko 30 godina stari i njihovo prepričavanje događaja ima dokumentarnu vrijednost
Drugom prilikom ću potanko opisati sjećanja, a ovdje ću iznijeti samo par dokumentarno zasvjedočenih podataka.
Nakon neuspjeha Rakovičke bune nije se samo Sud sedmorice u Ogulinu bavio rakovičkim ustašama i sudio ih na smrt ili pojedince na duge zatvorske kazne, nego je poneke osumnjičene "progutala noć".
Takva kobna sudbina je pogodila uz ostale ove ljude iz Slunja i iz sela Popovac: Josef - Pepo Hasler, Luka Petrović, dvojica braće Požega i Ivo Vrančić iz Popovca... U Rakovici je bilo još više takovih slučajeva, ali mi nisu poznata imena žrtava.
Uzvikom ZA DOM SPREMNI! se je pozdravljalo u Rakovičkom ustanku Eugena Kvaternika!
Upravo je obljetnički dan toga Ustanka 8. listopada 1871. godine kada se je prviput u novije doba spominjalo ustanike u Rakovici nazivom USTAŠE. Vidi "Domovine sin" - scensko djelo komunističkog pisca Augusta Cesarca, u kojemu autor posve normalno, gdje je potrebno i sa simpatijama navodi ustaše u Rakovičkom ustanku.
Pisatelj ovih redaka, jamčim svojim životom, da se je u Rakovičkom ustanku rabio domoljubni pozdrav ZA DOM - SPREMNI. U Slunju su taj pozdrav: ZA DOM! - SPREMNI! pozdravno izgovarali vatrogasci. To mi je više, nego poznato jer su moji djed Luka Hasler/Hazler (od1919.), otac Josip i stric Ivan Hazler bili vatrogasci u Dobrovoljnom Vatrogasnom Društvu SLUNJ. Otac je bio jedan od najistaknutijih vođa u Vatogasnom vrhu i specijalno: Vođa penjača. Istakao se je u gašenju nekoliko požara u Slunju, napose: jednokatnice: Nikole Neralića, Rude Kovačevića i u gašenju požara velikog hotela na Plitvicama 1938. godine.
Znadem sigurno da je vatrogasni pozdrav u Slunju bio - uzvik: ZA DOM! odgovor: SPREMNI!
Dodajem i sukob: Dvojica Srba vatrogasaca (zapravo pravoslavni Vlasi) Dmitar Dragaš - četnik i Nikola Šaša njegov sumišljenik, silom su namatali slunjskim vatrogascima pozdrav: Pomoz Bog uz odzdrav: Bog Ti pomogo!
Ali nisu uspjeli u tom nametanju jer su vatrogasci u Slunju bili skoro 100% Hrvati i pozdravljali su se domoljubno hrvatski: ZA DOM - SPREMNI! Napisat ću ja o ovome prelijepom domoljubnom pozdravu posebice jedan članak.
Moj djed Luka je bio suosnivač DVD-a u Slunju, davne 1892. godine. Šaljem ovaj članak za portal hrvatski DRAGOVOLJAC.
Ako Uredništvo smatra da je članak-rasprava predugačka valjalo bi objaviti u pogodnim dijelovima, skraćeno.
Uz najljepše želje DRAGOVOLJCU pozdravljam: ZA DOM SPREMNI!
Mr.sc. Dragan Hazler - Hrvatski djelatnik u dijaspori
Basel, 9. listopada 2015. - na obljetnički dan Rakovičkog ustanka 8. do 11. listopada 1871.
