Radost protkana tugom

Detalji

Kategorija: Dragan Hazler

Objavljeno: Četvrtak, 30 Srpanj 2015 16:05

fShare

Tweet

Dan Gospe Karmelske u Glavici nedaleko Slunja; U Dekanatu slunjskom ima mnogo katoličkih crkava i kapelica, među kojima su brojne posvećene Blaženoj Djevici Mariji, a druge imaju jedan Marijin Oltar ili barem sliku Bogorodice.

Tek primjerice kao podsjetnik, u Cetingradu je povijestno poznata Marijina Crkva, koja je vezana uz Hrvatski Cetinski sabor 1527.

U dekanatskom Slunju je glavna crkva posvećena Presvetom Trojstvu i jedan od tri Oltara posvećen je Mariji - Majki Božjoj. U središtu obnovljene starodrevne Crkve, koju su spalili srbski barbari (1991-1995) nalazi se velika slika (uskoro će biti i kip!) Gospe Slunjske, zaštitnice hrvatskih ognjišta, koja se je prema predaji prikazala narodu na slapovima Slunjčice 1267. godine u jeku velikog požara ondašnjeg Slunja.

Kip od Gospe Slunjske, umjetničko djelo neprocjenjive vrijednosti iz 13/14. stoljeća čuva se na središnjem mjestu u Crkvi zavjetnih darova na Trsatu, koja je isto posvećena Isusovoj Majki Mariji - Gospi Trsatskoj.

Ovo je preobširna tema za najavljeni naslov i podnaslov pa se vraćam samo jednom sjećanju na proštenje (u Slunju se kaže zbor) u šumi zvanoj Glavica, gdje se od davnine nalazi Kapelica Gospe Karmelske. Tu se je svake godine uz 16. srpnja na Dan Gospe Karmelske okupljalo po nekoliko tisuća Hrvatica i Hrvata - katoličkih vjernika.

Sada se okuplja mnogo manje vjernika na zboru u Glavici

Sada se okuplja mnogo manje vjenika kod Gospe Karmelske u Glavici jer su Titovi zločinci i ovi srbskočetnički zločinci pod zaštitom Milorada Pupovca (1991-1995) sveli broj Hrvata u Slunjskom dekanatu s oko 50.000 prije spomenutih ratova na manje od 10.000.

Za nagradu za srbska zločinstva nad Hrvatima, država Hrvatska ih je ne samo abolirala i amnestirala, nego im je dala politički status države u državi sa Srbskim narodnim vijećem, s vladjućom SPC, od koje patrijarsi sa sjedištem u Hrvatskoj vladaju Hrvatskom, Slovenijom i vascelom Italijom.

Još je spomena vrijedna Srpska prosvjeta s oko 250 ispostava u Hrvatskoj, dok Matica hrvatska nema niti približno toliki broj ogranaka. Nabrajanje o srbskim privilegijama kao nagrade za zločine nad Hrvatima bi udaljilo pisanje o naslovu pa dodajem još samo da nagrađeni Srbi u Hrvatskoj za svoje izvršene zločine na Hrvatima dobivaju od Hrvatske (od oporezovanih Hrvata) novčane i druge podpore, a oni i sada perfidnije nego u ratu vrše razne oblike genocida nad Hrvatima u miru. U tom mirnodobskom genocidu nad Hrvatima su: srbski i posrbljeni mediji u Hrvatskoj, klevetanje svega hrvatskoga, uvođenje srbske ćirilice, srbskih škola i srbske gimnazije usred Zagreba, posjete četnika svih razina i funkcija iz Srbije u Hrvatsku sa svrhom klevetanja Hrvatske... Ima toga tako mnogo sa srbskim nadpravima u Hrvatskoj, da prema narodnoj poslovici: "Ne bi ni gladan pas namazano s maslom pojeo".

Sjećanje na prvi Zbor u Glavici kod Kapelice Gospe Karmelske

Po sjećanju bilo je to davne 1932. godine. Moj otac Josip Hazler poveo je u zbor trojicu od devet sinova. Stariji od mene Milan i Nikola su trčkarali oko otca, a ja sam mu sjedio na ramenu jer sam još bio nejak za oko četiri kilometra pješačenja pa me je otac nosio. Isto tako sam mu sjedio na ramenu u Kapelici, na misnom slavlju, koje je predvodio Slunjski dekan, vlč. Ivan Mikan. Čitav taj događaj je za mene bio svestrano odkriće i doživljaj, koji se pamti. Ispred Glavice mnogo kola i poneka kočija, šuma vrvi od svijeta svih uzrasta: roditelji s djecom, staro i mlado, došla čeljad pomoliti se Gospi Karmelskoj i ujedno u radosti sprovesti taj dan u lijepoj šumi, zvanoj Glavica prema istoimenom brdašcu, na kojemu je Karmelska kapelica.

Ne znam ni danas, kojom snalažljivošću ili datoj mu privilegiji, kao vrlo uglednom građaninu Slunja, moj otac Josip Hazler s nama troje djece smo se našli u Karmelskoj kapelici, na misnom slavlju, a tisuće ljudi pratile su Misu oko kapelice.

U potankosti iz moje dječje mašte neću ovdje ulaziti jer djeca moga ondašnjeg uzrasta u trećoj životnoj godini imaju svoju sliku svijeta i način poimanja.

Nakon Mise djevojke i mladići su zaigrali kolo

Kolo i pjesme su me jako privukle, što vrijedi i za moju braću i za otca. Ostalo mi je u radostnom i tužnom sjećanju poškropljenom dječjim suzama radostnicama i onima tužnima iz straha. To sjećanje moram ovdje zapisati u najkraćem obliku.

Cure i momci, kako se u Slunju tada nazivalo hrvatsku mladež igrali su kolo u raskrčenoj ravnoj udolini nedaleko kapelice Gospe Karmelske. Sve je bilo vrlo zanimljivo vidjeti i doživjeti. Po staroj slunjskoj izreki: "Lipota je pogledati bilo!"

Najedanput čula se je strašna pucnjava od trojice žandara, među kojima je bio i jedan iz našeg susjedstva - Crnogorac Mileusnić.

Još ću jednu pjesmu zapjevati, zapjevati, zapjevati živjeli Hrvati!

Ovo što dalje slijedi nisam ja kao trogodinji dječak ništa razmio, ali sam istinu doznao kasnije od roditelja i iz drugih izvora, kad sam mogao zrelo rasuđivati.

U kolu je jedna Slunjanka iz Rastoka, zvala se Katica Jareb zapjevala napjev: "Još ću jednu pjesmu zapjevati, zapjevati, zapjevati živjeli Hrvati!" Tu pjesmu prekinula je žandarska pucnjava po djevojkama i mladićimu u kolu. Moj otac s nama tojicom sinova se je sklonio u obližnju uvalu gdje se nalazi zdenac hladne vode. Ništa ja nisam razumio od svega toga, ali se sjećam da me je napao nekakav strah od srbskih žandara i pucnjave, uz jauk ranjenih djevojaka i momaka i počeo sam nezaustavljivo plakati i uzvikivati: Hoću kući... Hoću kući... k mojoj mami, u koju sam onda najviše vjerovao.

Kao odrastao dječak čuo sam o ovoj tragediji nedužne hrvatske mladeži počinjene od okrutnih srbskih žandara.

Sedam hrvatskih djevojaka i momaka je bilo izranjavano od žandarske pucnjave po kolu. Bilo bi ih i više unesrećenih, ali su ondašnji hrabri Hrvati - Slunjani (hodočastnici) skočili na žandare i malne na mrtvo ih isprebijali. Oduzeli su im puške i slomili na žandarskim leđima. Počinitelji su završili u zatvoru, iz kojeg su "nepažnjom" čuvara zatvora Ivana Dubravčića pobjegli i završili među ustašama u Italiji.

Od sedmero izranjavanih mladih Hrvatica i Hrvata iz sela oko Slunja, četiri djevojke i jedan momak podlegli su ranama.

Sjećam se imena spominjanim stradalnicima ranjenih i poginulih mladih Hrvatica i Hrvata, ali iz obzira prema njihovim obiteljima ovdje ih ne navodi.

Završit ću samo jednom kompleksno izraženom mišllju. Ovakovi zločini, kakove je velikosrbska Jugoslavija kroz Srbe iz Srbije i kroz srbske petokolonaše u Hrvatskoj, u bezbroj slučajeva sprovodila nad nedužnim Hrvatskim narodom izazvali su kod Hrvata stvaranje Ustaškog pokreta, kojemu sam i osobno pripadao, pripadam i sada, dok mi živo srce za Hrvatsku bije.

" Hrvat nije, tkoj ustaša nije // Smrt ga vrieba, on se na nju smije!"

Dragan Hazler - hrvatski djelatnik u dijaspori

Basel ( u mislima Slunj), 16. srpnja 2016.