Sjećanja na svibanj 1945. u Slunju 3.dio
- Detalji
- Kategorija: Dragan Hazler
- Objavljeno: Nedjelja, 28 Lipanj 2015 16:03
Komunističko-udbaško masovno i pojedinačno mirnodobsko ubijanje. "Sjećanje na svibanj 1945..." nastavlja se na tragičan način prema Hrvatima u lipnju i čitavoj 1945. godini s produžetkom promjenjivog intenziteta zlostavljanja, raznih mučenja i ubijanja Hrvata do 1954. godine. Dakako bilo je ubijanja Hrvata i nadalje (napose od 1991. do 1995.), a ima ih i danas.
Pripomena: Prije pisanja ovog trećeg nastavka moram se dvostruko ispričati i nešto pripomenuti:
1. Osobno radije pišem o suvremenosti i problemima u njoj, nego o prošlosti kao ovdje i dosta često.
2. O tragediji Hrvata u Slunju ne piše nitko, A SLUNJ JE U SREDIŠTU SREDIŠTA SVIH HRVATSKIH STADANJA U II SVJETSKOM RATU pa osjećam svojom dužnošću napisati za povijest bar dio onoga, što znadem.
Slunjanin biskup Mile Bogović, uz sve obveze je i povjesničar, koji je nedavo istaknuo da najveću poteškoću za suvremene povjesničare predstavlja pronalaženje vjerodostojnih dokumenata tog vremena. »Naši su arhivi puni građe koju je pisala UDBA, a uništeni su dokumenti koji bi dali pravu sliku«, rekao je. Poimence je spomenuo 13 svećenika s područja današnje Riječke nadbiskupije i 19 iz Gospićko-senjske biskupije koji su ubijeni. Velika većina stradala je po direktivama komunističke ideologije. »Potrebno je zapravo spasiti povijest jer mnogo je toga bilo iskrivljeno. Na našem je naraštaju taj veliki zadatak spašavanja«, rekao je biskup Bogović.
Analogno biskupu Bogoviću doživljavam prazninu i ja kao umirovljeni farmaceutski znanstvenik i istraživač, koji sam stavio farmaciju u treći plan pa radi nedostataka pravih povijestnih izvora - baš zato pišem za povijest ono što znadem.
Pripominjem, da sam svjestan o nečitanju ovakvih dokumentarnih izvješća jer današnja generacija je generacija kukanja, nerada, socijalnih kuhinja... i "kruha i igara", ali pišem, možda će trebati nekom pravom hrvatskom povjestničaru jer nam je židovska, četnička, komunistička i prokomunistička povijest od raznih Goldsteina, Ivina, Zatezala, Jakovina i srodnih titića/titolubića zatajila prave istine o Hrvatima, nametnula laži i svoje kriterije, čak spomenički ih potvrdila i u dokumentarnost pretvorila.
Primjerice spomenuti titolubići ne pišu o inicijativama i sprovedbi genocida svojih zločinaca, primjerice od najvećeg ideologa zločinstava 20. stoljeća, Židova Karla Marxa, Lenjina i Trockoga i njihovih zločinačkih sljedbenika raznih Staljina, Berija, Tita, Maoa, Pol Pota... pa ako ćemo istini za volju Mussolini i Hitler su također učenici i sljedbenici Židova Karla Marxa... Titoljubići pišu o svemu sa svojom abecedom, koja ne drži vodu istine, ali pravi POPLAVE...
Mali Hrvatski narod je bio poimence osuđen na genocid od Židova Karla Marxa pa je manje ili više zločinstva Hrvata u Drugom svjetskom ratu, koja nitko normalan ne poriče većim dijelom bilo obranbene naravi u borbi za očuvanje vlastitih života i obrane jedva ostvarene svoje, u ratu stvorene Nezavisne Države Hrvatske. Kao ratna država nije ona bila idealna pa ni dobra, ali je Hrvatski narod htjeo od nje nakon rata stvoriti uzornu državu Hrvatsku. Komunisti i srbski fašistički četnici su sa svojim genocidom na Hrvatima i vandalizmom na Hrvatskoj srušili sve ideale...
Relativno najskuplje smo platili jer smo želili najbolje!
Taj svoj čin borbe za svoju državu onakvu kakva je u ratu bila smo skupo platiti od genocidnih Marx-Titovih komunista i od fašističkih srbskih četnika. Jedni i drugi u savezu: komunisti i fašisti su se borili protiv Hrvatske, protiv svake Hrvatske pa makar ona bila božanski čista i na njenom tlu su stvarali tamnicu za Hrvate - Jugoslaviju.
Ako je ta njihova komunistička tvorevina Jugoslavija bila dobra, zašto su je još za vrijeme mira upravo komunisti počeli rušiti: Golootočani, Hebrang, Holjevac, Komarica, Đodan, Tuđman pa i crnogorski komunist Đilas...
Zašto je 1990/91. veća polovica hrvatskih komunista ustala protiv Jugoslavije, ako je bila dobra?! Rušio ju je čak i okorjeli komunist "antifašist" Stjepan Mesić, koji se počesto predstalja ustašom, da bi pred narodom skrivao svoje komunističke zločine.
Hrvatske komuniste protiv Jugoslavije slijedio je dio slovenskih, makedonskih, bosansko-hercegovačkih, crnogorskih i kosovskih komunista. Bilo je ranije, a i sada je čak dio vojvođanskih Srba protiv komunističke i velikosrbske fašističke Jugoslavije.
Ako je u Drugom svjetskom ratu stvorena komunistička i velikosrbska Jugoslavija rušila samu sebe, zaštosu do danas zadržane na snazi klevete, laži i gnjusne osude Nezavisne Države Hrvatske, a ta država je jedina u Drugom svjetskom ratu vodila borbu protiv Jugoslavije i za državu Hrvatsku
Ne opravdavajući ničije zločine niti hrvatski udio u njima postavlja se pitanje, kako to da je Hrvatski narod radi želje i borbe za svoju državu i protiv zločinačke Jugoslavije platio tu ideju s više od milijunipol poubijanih i prognanih Hrvata, gubitkom trećine do polovice svoga nacionalnog prostora, pljačkom i uništavanjem nacionalne imovine svih oblika, a od zločinačke komunističke Jugoslavije nije osuđen NITKO, BAŠ NITKO. Gdje je tu i najmanje "p" od pravde i pravosuđa?!
Nakon ovog uvoda vraćam se na Slunj.
Umjesto Križnog puta u Slunj su dovođeni zarobljenici Hrvatske domovinske vojske
"Sjećanje na svibanj 1945..." nastavlja se na tragičan način prema Hrvatima u lipnju i čitavoj 1945. godini s produžetkom promjenjivog intenziteta zlostavljanja, raznih mučenja i ubijanja Hrvata do 1954. godine. Dakako bilo je ubijanja Hrvata i nadalje (napose od 1991. do 1995.), a ima ih i danas.
Mnogo hrvatskih tragedija u Slunju i vezanih za Slunj sam vidio vlastitim očima, doživio na razne načine ili doznao iz sigurnih izvora pa pisanje ima dokumentarnu vrijednost.
Svrha zapisa jest znati istinu o zločinima Titovih komunističkih patrizana na Hrvatima zavičajcima i na Hrvatima dovedenim u Slunj na prisilni rad, mučenje i ubijanje. Neka mi se oprosti što opisujem neke detalje pa to proširuje i onako obširan sadržaj, ali je ponegdje potrebno radi jačeg i uvjerljivijeg isticanja istine. Pišem pretežno u prvome licu.
Hrvatski zarobljenici na prisilnom radu
U Slunju se je od kraja svibnja 1945. nadalje posvuda vidjelo mlade hrvatske zarobljenike, koje su komunistički partizano-četnici dovodili iz raznih logora, pretežno iz Karlovca radi obavljanja svih poslova, primjerice u Udbi, u Vojnoj komandi, u Autočeti 8. kordunaške divizije, u Vojnom odsjeku, u brojnim partizansko-četničkim kuhinjama, u "Narodnom sudu", u Drugom kordunaškom području, u Kotaru, Općini, Gradskom poglavarstvu, zatim kao posluga u Partizanskoj gimnaziji, na čišćenju ulica, donošenju vode u kantama sa Slunjčice jer je vodovod bio u ratu uništen itd...usw...etc...
Veći broj mladih hrvatskih zarobljenika je radio na istovaru i pretovaru građevinskog materijala, koji je dovažan u golemim teretnjacima iz smjera Karlovca i Ogulina za obnovu kuća.
Ništa je neobično u tome, što su zarobljenici u prisilnom radu obavljali sve poslove, gdje je bila potrebna radna snaga.
Neobičnost je u tragediji tim mladih Hrvata
Nobičnost je u tome, da su hrvatski zarobljenici radili gladni. Jedva su dobili za pojesti neke ostatke iz partizanskih kuhinja, a mještanima Slunja je bilo najstrože zabranjeno davati hranu zarobljenicima, iako su i sami bili u hrani vrlo oskudni.
Još veća neobičnost s hrvatskim zaobljenicima bila je u tome, što su danomice pristizali novi zarobljenici, a nestajalo je onih koje smo viđavali, poneke čak upoznali.
Stariji ljudi su pomišljali na svašta i imali su pravo. Iscrpljene prisilnim radom hrvatske zarobljenike su komunistički zločinci, tada već odlično funkcionirajuća OZNA-UDB-a Petra Zinaića odvodili u tako zvano Prvo kordunaško područje u Budački i u Petrovu goru i tamo ih masovno strijeljali.
O tome zločinu doznao sam već tada iz "prve ruke" ili jasnije izraženo iz tri izvora. Evo ih redom:
1. Kao odrastao dječak u 16-oj godini morao sam s našom vučnom spremom sudjelovati u "fošponu" u prisilnom radu. Utovar i istovar svega što sam prevozio obavljali su zarobljenici.
Potajice nosio sam im kruha i ponešto mesnatoga, što im je uvijek slala moja majka, vrlo istaknuta Hrvatica, od koje sam i ja mlijekom posisao hrvatstvo.
Ti nesretni mladići govorili su mi o odvedenim na strijeljanje nekih od zarobljenika, izcrpljenih prisilnim radom.
2. Sudjelovao sam u našem polju na okapanju kukuruza s još petero težaka i trojica poznatih udbinih ubojica (Dragan Rakinić, Mile Banda i treći Bogunović - ime?) oduzeli su od nas motike, s kojima su trojica dovedenih mladih hrvatskih zarobljenika morali sami sebi iskopati jame.
Svu trojicu mladića strijeljali su u pristraku iznad drage od Jure Sminderovca - kolara. Tu su im i sada strunuti posmrtni ostatci.
3. Jednog zarobljenika nisu ubili niti koristili za teške poslove, nego su ga stručno koristili. Bio je postolar i radio je nove ili popravljao stare cipele za partizanske oficire u postolarskoj radioni Drugog kordunaškog područja u Slunju.
Čak se je taj zarobljenik početkom 1946. pomalo slobodno kretao po Slunju i dolazio je kao postolar k mojem otcu postolaru Josipu Hazleru. Zvao se je Franjo (prezime nisam znao onda niti danas!), ali sam znao da je bio iz Virovitice. On je rekao mojim roditeljima, što sam čuo i ja, da su svi pogubljeni domobrani - mladići (njih oko 160) bili iz Virovitičkog kraja i nekoliko Međimuraca.
Iznemogle za rad, udbini đelati su ih strijeljali po grmovima i šikarama oko Slunja. Nama Slunjanima poznati su brojni masovni grobovi po grmovima Jose Cindrića, Milana Jurašina, Milke Neralić..., u Slunjskom jelviku i u šumi Melnici.
Prema procjenama Saborske komisije za utvrđivanj žrtava Drugong svjetskog rata i poraća za Karlovačku županiju, u kojoj sam sudjelovao i ja (Dragan Hazler uz Nikolu Katića i Mladena Šomeka...) i prema izvorima iz komunističke literature (Zbornici Đure Zatezala HAK, Karlovac) u Slunju i Slunjskom kotaru, poginulo je ili poubijano oko 3.000 Hrvatskih vojnika i civila iz raznih krajeva Hrvatske i iz BiH . Samo 15. studenoga 1942. su Titovi partizanočetnici poubijali u Slunju oko 750 ranjenika i oko 200 zarobljenika pretežno ne Slunjana.
Slunjske žrtve Titovog genocida su 8.458 među kojima je bilo dosta djece!
Poubijani i poginuli Slunjani, hrvatske žrtve komunističko-partizanskog terora su dokumentarno potvrđene brojem 8.458 (osamtisućačetiristopedesetiosam).
Ovaj broj nije konačan jer je komunistička vlast SDP-a Ivice Račana zabranila istraživanje hrvatskih žrtava komunističko-partizanskog ubijanja za vrijeme rata i OZNA-UDA-inog trerora iza rata.
Srbske žrtve u Slunjskom kraju svih oblika uključujući i umrle od tifusa su oko 1.500, ali ih je Zatezalova i Pupovčeva statistika udeseterostručila i postavila im je oko 200 lažnih spomenika.
Nastavit četvrti slijedi!
Dragan Hazler
Basel, početkom lipnja 2015.
