Jama ima svoje počelo u Slunju 1.dio
- Detalji
- Kategorija: Dragan Hazler
- Objavljeno: Srijeda, 23 Rujan 2015 17:05
Pisatelj Dragan Hazler šalje ponovljeno i dokumentarno prošireno ovu stariju raspravu, da čitatelji obnove pamćenje na dijelić istine o komunističkom ubijanju Hrvata jer su bili protivnici ili su potvoreni protivnicima komunističke ideologije. Komunisti u Hrvatskoj su masovno ubijali Hrvate po ideologiji Židova Marxa - ideologijske protivnike za vrijeme Drugog svjetskog rata, u poraću i u doba općeg mira, a mnogo manje političke protivnike.
Komunisti u Hrvatskoj su slali u dijasporu ubijati Hrvate - hrvatske radnike, koji se uopće nisu bavili politikom, ali nisu bili na strani komunističke ideologije.
Ovo je jako važno jer komunisti u SDP-u, pristaju uz njih i komunisti u HDZ-u namjeravaju uvesti u Ustav Republike Hrvatske da ne zastarjevaju politički motivirana ubijstva Hrvata. Ovo je jedna u bezkrajnom nizu komunističkih obmana jer ne unose u Ustav RH nezastarjevanje odgovornosti za ubijstva motivirana komunističkom (antifašističkom) ideologijom. Ta marxističko-titoistička ideologija je bila najgenocidnija i najvandalskija u Hrvatskoj pa glavnina osude svih oblika mora biti u prvom redu usmjerena na Marxove Titovce - najveće zločince u Hrvatskoj i šire tijekom 20. stoljeća.
Ne isključuju se ovdje nezastarjevanja ubijanja ljudi, koja su komunisti vršili i iz političkih motivacija, ali ta ubijstva su po broju neznatna u usporedbi s komunističkim ubijanjima protivnika komunističke ideologije. Unošenjem u Ustav RH političkog, a ne i ideologijskog motiva za ubijanje ljudi, komunisti štite sebe i skrivaju svoju komunističku genocidnu i vandalsku industriju.
Treba nezastarjevnje kazne za ubijanje ljudi unesti u Ustav Republike Hrvatske, ali istaknuto nezastajevanje kazne za ubijanje protivnika komunističke ideologije i politike.
GORANOVA POEMA JAMA. Posebice ovdje ističem da bi se neutralni i pravedni hrvatski psiholozi i srodni stručnjaci trebali pozabaviti pitanjem motivacije Ivana Gorana Kovačića za pisanje poeme Jama. Pisatelj ove dokumentarne rasprave tvrdi, da je Gorana motiviralo i inspiriralo partizanskočetničko mučenje i masovno ubijanje nedužnih Hrvata i oko 500 ranjenika u Slunju, kad su dvojica izgubljenika u sebi i u vremenu (Vladimir Nazor i Ivan Goran Kovačić) došli brojem povećati Titovu genocidnu mašineriju protiv Hrvata i drugih naroda, koji se nisu pokoravali njegovom bezumlju.
Dopunjena rasprava uz Goranov rođendan 2015. koja je prviput u kraćem obsegu objavljena
uz obljetnički dan dolaska Nazora i Gorana u Slunj, 29.12.1942. - 29.12.2010.
Sada se ponovljeno i dokumentarno prošireno objavljuje uz dan tragične smrti Ivana Gorana Kovačića (Lukovdol, Gorski kotar, 21. ožujka 1913. – okolica Foče, kod sela Vrbnice, 12. srpnja 1943.), hrvatski pjesnik, pripovjedač, esejist, ...
Ne obazirući se na obljetničke dane ovu raspravu treba objavljivati u svakome vremenu jer dokumentarno oslikava zločinačko ponašanje Titovih partizanočetnika i to ponašanje se može u takovom i u još strašnijem obliku interpolirati sa Slunja na svaki djelić domovine Hrvatske i šire, dokle je dopirala marksističko-titioistička sadistička i genocidna diktatura.
Mr.sc. Dragan Hazler u službi hrvatskome narodu
Basel, 14. srpnja, na značajni rođendan
Inspiracija za poemu Jama ima svoje počelo u Slunju
(Uz obljetnički dan dolaska Nazora i Gorana u Slunj, 29.12.1942. - 29.12.2010.)
Važne pripomene umjesto uvoda
Ovaj dokumentarni prilog, koji slijedi bavit će se uglavnom predratnim i ratnim zbivanjima u Slunju i u Slunjskome kotaru do dolaska Vladimira Nazora i Ivana Gorana Kovačića na "oslobođeni teritorij". To se je dogodilo 29. prosinca 1942. godine, samo jedan dan iza nasilne smrti, koju su počinili u Slunju "narodni osloboditelji" na hrvatskom vitezu Juri Francetiću i domobranskom zastavniku, zrakoplovnom pilotu Miji Abičiću. Teško izranjavanoga Juru Francetića su četnikopartizani dotukli, a Miju Abičića su živoga, zajedno s mrtvim Francetićem bacili u bezdanu pokraj bunara u selu Močile, nedaleko Slunja.
Taj strašni zločin je zavio u crno ondašnji gradić Slunj, kojeg je već drugog dana potreslo još jedno zlo: dolazak Hrvata Vladimira Nazora i Židova po majki Ivana Gorana Kovačića k četnikopartizanima.
O ratnim i drugim zbivanjima u Slunju, u Slunjskome kraju i u Hrvatskoj s naglaskom na četničkopartizanska zločinstva danima su govorile Vladimiru Nazoru i Ivanu Goranu Kovačiću sestre, umirovljene učiteljice Jelena i Lucija Cindrić za vrijeme stanovanja u njihovoj kući, kad su pjesnici došli na "oslobođeni teritorij".
Po svemu sudeći Nazor nije prihvaćao lekcije o "osloboditeljima", koji su oslobađali ljude od života i imovine ponašajući se poput ljudoždera i vandala. To se ne bi moglo reći za Ivana Gorana Kovačića, koji je iz prvih doživljaja i iz lekcija od učiteljica stvarao sebi sliku o svemu što je vidio, doživio i čuo o raju, kojega su instrumentarijem zločinstava stvarali "osloboditelji" za sebe.
Sve što slijedi o četničkopartizanskim zločinima u ovom dokumentarnom prilogu je iz osobnog pamćenja autora, iz važnih zapisa onoga vremena i brojne pojedinosti potječu upravo od slunjskih učiteljica Jelene Cindrić, udane i obudovljene Hübscher i njene mlađe sestre Lucije Cindrić. U daljnjem pisanju ću obadvije učiteljice spominjati pod neudatim prezimenom Cindrić jer su ih Slunjani takovima nazivali.
Radi jasnije slike o četničkopartizanskim zločinstvima u Slunju i u Slunjskome kotaru predstavit će se u prilogu predratno četništvo, ka kojemu su se početkom i tijekom rata pridruživali komunisti pa su tako nastali četnikopartizani, partizani, NOB, JNA...
Komunistički val bijega iz gradova u šume, uslijedio je nakon 22. lipnja 1941. godine, kad je nacifašist Adolf Hitler ratom napao svoga komunističkog prijatelja Josifa Visarionoviča Staljina.
Gdje bude bilo potrebno tijekom pisanja navodit će se podatci iz odgovarajuće literature.
Četnici u Slunju i Slunjskome kraju
U Slunjskome kraju, točnije označeno u bivšem Slunjskome kotaru uoči Drugog svjetskog rata s oko dvije trećine Hrvata i jedne trećine Srba i posrbljenih Vlaha, četnici imaju svoju dugu povijest, malne sličnu onoj u Srbiji. Najvažnije je za ovu raspravu reći da su četničke organizacije bile za vrijeme Kraljevine SHS i Kraljevine Jugoslavije ne samo legalne, nego ih je država svestrano pomagala: ustrojstveno, izobrazbeno, novčano, materijalno i napose oružjem, strjeljivom i drugim vojnoratnim potrebštinama.
Od 1937. srbski četnici su fašističko civilno i vojno ustrojstvo
Od sporazuma Milana Stojadinovića (1937) s Adolfom Hitlerom i Benitom Mussolinijem Kraljevina Jugoslavija i četnici u njoj postaju fašističko - civilno i vojno ustrojstvo i takovi ostaju - javno ili prema prilikama prikriveno tijekom čitavog Drugog svjetskog rata i u poraću svo do sada. Takovim fašistima su se zajedno s komunistima pokazali u Srbskome agresivnom, genocidnom, pljačkaškom i vandalskom ratu na Hrvatsku (na BiH i Kosovo) od 1991-1995. Slične ambicije po recepturi velikosrbske ideologije njeguju četnici u Hrvatskoj i sada, ali je politika Republike Hrvatske prema tome srbskofašističkome zlu slijepa, nemarna, neodgovorna i čak tolerantna. Svjedoci smo četničkofašističkih i komunističkih jubilarnih derneka u Petrovoj gori, Brezovici, u Veljunu, u Srbu, u Borovu, u Kumrovcu i drugdje...
Ne ulazeći ovdje u četničko brutalno ponašanje prema Hrvatima u Slunjskome kraju, napose od 1935. godine naovamo, o čemu ima dosta podataka u knjizi Vjećeslava Holjevca: "Zapisi iz rodnoga grada, Zagreb 1972." valja reći da su četnici u Slunjskome kraju započeli oružanu borbu protiv Hrvatske već 10. travnja 1941. godine, na Dan proglašenja Nezavisne Države Hrvatske.
Toga dana je četničkofašistički protkana divizija Jugoslavenske vojske pod vodstvom srbskog generala Dragutina Antića krenula na Slunj, da se ušanči u ratne fortifikacije, koje je na lijevoj obali rijeke Korane izgrađivala Jugoslavenska vojska u predratnim godinama.
Slunjani su taktikom Davida protiv Golijata razoružali čitavu diviziju Jugoslacenske fašističkočetničke vojske.
U tome veledjelu su veliku pomoć Slunjanima pružili Hrvati iz Jugoslavenske vojske, koji su prešli k Slunjanima i zadržali se dragovoljno u Slunju nekoliko dana, a ostali vojnici - Srbi i Slovenci su bili razoružani i odmah pošiljani u njihove zavičaje. Zarobljene srbske oficire su Slunjani predali nadležnim službama u Karlovcu. O ovome, prvom ratnom događaju u Slunju postoje podatici u sačuvanome Dnevniku vlč. Ivana Nikšića, dakana Dekanata slunjskoga. Ovaj podatak je važan jer doktor falsifikata Đuro Zatezalo u svome Zborniku 18 laže da su Slunjani postrijeljali generale Jugoslavenske vojske u Blagaju. Već je laž u Zatezalovom izražavanju o generalima u množini, a znade se da je bio samo jedan i to Dragutin Antić. Ovaj je čitav rat proveo kao zarobljenik u Njemačkoj. O tome je govorio slunjski zet, kapetan jugoslavenske vojske Milan Matić, koji je čitav rat proveo zajedno s generalom Antićem u Njemačkoj i zajedno su se 1945. vratili u Beograd. Tko misli da je laž Đure Zatezala o strijeljanju generala Jugoslavenske vojske 11. travnja 1941. u Hrvatskom Blagaju bezazlena taj ne pozna srbsku taktiku, kojom oni okrivljuju Hrvate kao prve za sve napade na "miroljubive" Srbe. Ovo je notorna laž, ali hrvatska historiografija (ako se tako može nazvati kroz historičare Goldsteina, Ivina, Jakovinu, Zatezala...) su slijepi za srbska ubijanja Hrvata počev od 1918. do 1941. Tek primjerice, strijeljanje domobrana u Zagrebu, strijeljenje zatorenika, ubojstvo hrvatskih zastupnika u beogradskoj "Narodnoj" skupštini, masovno ubijanje hrvatskih seljaka po Slavoniji, atentat na znanstvenika Milana Šuflaya, ubojstvo maloljetnih gospićkih gimnazijalaca na hodoćašću u Senju, učestala ubijanja i mučenja Hrvata u Slunju... Ovo je tek djelić ubijanja Hrvata od strane Srba prije Drugog svjetskog rata pa se ustaškom ponašanju (1941), iako neopravdano može pripisati osveta za srbska zločinstva prema nedužnim Hrvatima...
Četnički napad na Slunj, 12. travnja 1941.
Dana 12. travnja je oko 700 četnika iz Srbije i Crne Gore s pridruženim četnicima iz srbskih i vlaških sela Slunjskog kraja (Primišlje, Raletina, Tobolić, Tržić i Veljun) naoružanih do zuba su napali hrvatsko mjesto Slunj, koji se je jedva obranio. Taj dan bi četnici trebali slaviti kao dan svoga ustanka, a ne onaj komunistički u Petrovoj gori 22. lipnja i fašističkočetnički u Srbu 27. srpnja 1941. godine.
Uz moje osobno sjećanje toga strahovitog četničkog napada na Slunj, nalaze se opisani detalji u dokumentarnoj knjizi Ivana Strižića: "Žrtvoslov Slunjskoga kotara, Slunj - Zagreb, 2005". Iz osobnog pamćenja, čak iz očevida znadem da je bilo mrtvih i ranjenih na obadvije strane. S mojim vršnjacima bio sam na svoj način sudionik u obrani Slunja protiv srbskih fašističkih četnika.
Prvo, do zaklonjenog mjesta nosio sam zajedno sa slunjskim dečkima strjeljivo hrvatskim braniteljima.
Drugo, nakon pobjede Slunjana, kojima su uz spomenute hrvatske vojnike iz Antićeve divizije došli u pomoć i hrvatski vojnici, povratnici iz ličkih vojarna, srbskofašistički četnici su se razbježali u okolne šume i ostavili svoje mrtve.
Obzirom da sam znao dobro ćirilicu, čitao sam za starije Slunjane i predstavnike nove vlasti pisma, pronađena kod šestorice poginulih četnika.
Petorica su bila iz Srbije, a šesti iz Crne Gore, iz Pljevlja. Zvao se je Vojo Vujadinović. Svi su sahranjeni u slunjskome Pravoslavnom groblju, što dokazuje korektan odnos pripadnika Nezavisne Države Hrvatske prema mrtvima s neprijateljske strane.
Poraženi četnici su se zadržali po šumama oko Slunja i u srbskim selima te nastavili s raznim zločinstvima na prometnicama, sječom telefonskih stupova, pljačkom svima načinima, mučenjem i ubijanjem prolaznika, putnika i pastira na pašnjacima.
Fašistički srbski četnici i k njima pridošli komunisti bili su isti
Već na početku ovoga dokumentarnog priloga, koji slijedi treba reći da su u Slunjskome kraju do kapitulacije Italije, 8. rujna 1943. godine srbski fašistički četnici i k njima pridošli komunisti (pretežno Hrvati!) bili udružena šumska banda. Doduše znali su se ponekad međusobno svaditi kao i sve srodne terorističke bande, ali ponekad i oružano sukobljavati. Njihovo odmetanje i opredjeljenje u četnike i partizane kao i međusobni sukobi započinju kasnije (u drugoj polovici 1943) i nastavljaju se napose na relaciji Slunjski kraj i Plaščanska udolina od kapitulacije Italije 8. rujna 1943. nadalje. Tada su plaščanski četnici, kojima je vrhovni komandant bio slunjski Srbin Đuro Vujnović do nogu potukli, dotada sestrinsku 3. brigadu kordunaških četnikopartizana.
Radi zajedništva obadviju šumskih terorističkih, pljačkaških i vandalskih banda u ovome prilogu ću ih nazivati zajedničkim nazivom: četnikopartizani. Točnost toga naziva potvrđen je i u naše vrijeme od 1991. do 1995. kad su srbski komunisti i srbski fašistički četnici zajednički vodili okupacijski, genocidni, silovateljski, pljačkaški i vandalski rat protiv Hrvatske, protiv BiH i protiv Kosova.
Srbsko fašističko četništvo u hrvatskome mjestu Slunju
Za naprijed spominjano srbsko fašističko četništvo u Slunju i Slunjskome kraju moram navesti barem jedan kompleksni primjer, kako slijedi:
Uoči i početkom Drugog svjetskog rata u kotarskome mjestu Slunju s jedva oko 1.500 žitelja, bilo je šest domorodačkih obitelji, koje su sebe smatrale Srbima (osim dvije obitelji: Đaković i Kosanović svi drugi Srbi su bili četnici), a ostali domoraodački žitelji su bili Hrvati. Ovdje ne ću ulaziti u pitanje većeg broja koloniziranih Srba iz Srbije i tzv. Solunaša, koje je Karađorđevićeva SHS i Jugoslavija naseljavala u Slunjski kraj i uvodila u sve službe, napose u žandarmeriju (čak 1951. bilo je u Slunjskome kotaru 40 žandara - srbskih četnika), financijske službe, na čelna mjesta malne svih institucija uključujući nastavnike i ravnatelja Građanske škole, izrazitog velikosrbskog četnika Dušana Vitasa. Svi srbski petokolonaši, solunaši, invalidi i po režimu namješteni Srbi su napustili Slunj samovoljno već tijekom travnja/svibnja jer su znali da tu ne pripadaju.
I na tom polju je falsifikator hrvatske povijesti ibilato lagao. Neizbrojivi su svi primjeri pa ću spomenuti samo nekoliko, za koje Zatezalo laže da su ih ustaše postrijeljali, a svi su otišli iz Slunja kao četnici ili režimski Srbi čak u Srbiju: Stojan Borojević (žandarmerijski narednik), Pavao Nećak (zloglasni žandarmerijski kapetan u Slunju), Milan Popović(odvjetnik), Milan Popović (financ), Mile i Stevo Šaša(vratili se u Slunj 1945), Milan Vujnović (stari četnik - živi za vrijema rata (1941-1945) na relaciji Slunj- Plaški u savezu s Talijanima i sinom Đurom Vujnovićem, četničkim komandantom u Paškome - umro kao emigrant u Parisu oko 1970.
Četnički vođe u Slunju su bili Dmitar Dragaš, Dušan Vitas i Đuro Vujnović
Kako sam najavio, ostajem samo kod domorodačkih Slunjskih Srba, posebice kod slunjskog Srbina, imenom Dmitar Dragaš. Kod njega je bila srbskofašistička četnička središnjica za čitav Slunjski kotar, golemo skladište oružja, strjeljiva i drugog ratnog materijala, iz kojeg su se snabdijevale četničke podružnice u srbskim i vlaškim selima i održavala četinička sastajališta, nedjeljom i četvrtkom (sajmeni dan u Slunju).
Čuvar i zbrinjavatelj oružja u tom srbskofašističkom četničkom skladištu u samom središtu Slunja bio je jedan plaćeni Hrvat, Pero Potnar. Prema mojim učestalim razgovorima s Perom Potnarom dolazim do važnih podataka poput: "Iz toga skladišta su se snabdijevale oružjem i strjeljivom sve srbskofašističke četničke organizacije i vojne postrojbe na prostoru Slunjskog kotara. Razaslano oružje i strjeljivo četnicima po srbskim selima odmah je nadoknađeno novim pošiljkama i tako je to išlo godinama. Srbski četnici u Slunjskome kotaru bili su naoružani do zuba." (Toliko od Pere Potnara, što su doznali Svi Slunjani. D.H.).
Spomenuti oružar u srbskočetničkom skladištu Pero Potnar je umro 2000. godine i za života sproveo sam brojne sate u razgovoru s njime. Iz svega posebice izdvajam samo ovo:
"Za vrijeme mira oružje, strjeljivo i druge ratne potrebštine su stizale u četničko skladište kod Dmitra Dragaša iz Srbije, a za vrijema rata oružje i strjeljivo dopremali su Talijani u to četničkofašističko skladište..."
Iz ovoga je kristalno jasno da su talijanski fašisti i četnikopartizani bili saveznici. O tome ima obilje dokumentarnih dokaza, napose iz savezništva talijanskih fašista s četnicima Draže Mihailovića, popa Momčila Đujića i plaščanskih fašistočetnika.
Opće je poznato, da se četnikopartizani nisu borili (ili vrlo rijetko) protiv talijanskih fašista, nego su zajednički rušili Nezavisnu Državu Hrvatsku, progonili i ubijali Hrvate. To je bila velikosrbska ideologija u sprovedbi sa svima oblicima zločinstava protiv Hrvata, koju je uvijek pomagala talijanska politika i vojska.
Pokolj 8-člane hrvatske obitelji Mravunac 5. svibnja 1941.
Zajedničkim zločinstvom, srbskofašistički četnici i komunisti su izvršili pokolj 8-člane hrvatske obitelji Jose Mravunca, mlinara na Korani u Hrvatskome Blagaju, 5. svibnja 1941. godine. Četničko-komunistički zločin je izvršen samo 25 (dvadesetipet) dana nakon proglašenja Nezavisne države Hrvatske, kad još nitko nije dirao ni Srbe ni komuniste.
Jedina preživjela, tada 13-godišnja Milka Mravunac, nekoliko svjedoka i istražitelji iz Prijekog suda NDH su identificirali počinitelje zločina, njihove pomagače i pljačkaše imovine od poubijane obitelji Mravunac. Identificiran je i glavni organizator toga zločina, pop Srpske pravoslavne crkve u Veljunu Branko Dobrosavljević.
Njih 27 (dvadesetisedam) je Pokretni prijeki sud NDH iz Zagreba osudio na smrt, a osmoricu na zatvor.
Smaknuće ovih sudski osuđenih zločinaca je izvršio 9. svibnja 1941. strjeljački vod Maksa Luburića i to u selu Hrvatskome Blagaju. Iz te grobnice su iza rata (1946/47) prenešeni u Veljun.
Ovi srbskofašistički - četnički i komunistički zločinci imaju Spomenkosturnicu u Veljunu, uz glavnu prometnicu s izmišljenim brojem od 528 žrtava ustaškog terora, a nedužne hrvatske žrtve četničkofašističkog i komunističkog terora, poklana hrvatska obitelj Mravunac nemaju javni spomenik. "Na čast ministru kulture Boži Biškupiću i ostalim dužnostnicima Republike Hrvatske!"
Rat je najveće zločinstvo, koje sprovode ljudi
Ovdje ću samo spomenuti da su zajednička zločinstva jugoslavensko-srbskih žandara i lokalnih četnika na hrvatskim seljacima u Slunjskome kraju započela već 1935. godine naovamo. O tome znademo mi, još živi stariji ljudi. Ta zajednička zlodjela žandara i četnika u selima Slunjskog kotara prije Drugog svjetskog rata spominje i opisuje Vjećeslav Holjevac u svojoj knjizi "Zapisi iz rodnog grada", Nakladni zavod MH, Zagreb 1972.
Zatim slijede četnička i pridružena im partizanska zločinstva nastavljena tijekom čitavog Drugog svjetskog rata i u poraću.
Ne treba tajiti niti osvetnička zločinstva druge strane u ratu i bit će navedena u drugoj raspravi, a ovdje, koliko to iziskuje istina usporedbe i osvete dviju zaraćenih strana.
Radi povijesne istine, a ne radi umanjivanja zločinstava od svih vojnih ustrojstava mora se reći, da su zločinstva četnikopartizana u Slunjskome kraju neizbrojiva i malne u svima zločinstvima prvi zločin su počinili srbskofašistički četnici i četnikopartizani, a onda je uslijedila osveta od strane oružanih pripadnika Nezavisne Države Hrvatske, poglavito od ustaša tako zvanih majara. Inače redovita Ustaška vojnica je vodila obranbeni rat na prostoru Nezavisne Države Hrvatske i ponašala se je (uz malo iznimaka!) po Međunarodnim ratnim konvencijama.
Srbskofašistički četnici i pridruženi im komunistički partizani su planski ubijali Hrvate radi ostvarenja Velike Srbije na hrvatskome prostoru. To je bilo programirano u svima četničkim planovima, a napose u onima od srbskofašističkog četničkog stratega Stevana Moljevića i Draže Mihailovića.
Komunistički partizani pod vodstvom samozvanog šumskog maršala Tita ubijali su Hrvate po Marxovoj doktrini, da se sve Hrvate mora poubijati jer su nepodobni i po Lenjinovoj doktrini, koju su preuzeli Staljin i Tito: "Tko nije s nama taj je protiv nas! Jednostavnije je ubijati nego istraživati!" Titovi četnikopartizani su na toj Lenjinovoj (dodajem i još starijoj Marxovoj doktrini o totalnoj likvidaciju Hrvatskog naroda) skladali svoju zločinačku pjesmu: "Narod s nama// Koj' je prot nama // S njim ćemo pod pete..." O masovnom ubijanju Hrvata od strane komunističkih četnikopartizana još jasnije od spomenute pjesme govori pozdrav: "Smrt fašizmu!", a fašist je bio svaki Hrvat, oji nije bio komunist.
Talijani su u Slunju s prekidima od 17. travnja 1941. do 6. travnja 1942.
Razne talijanske postrojbe navraćale su se u Slunj tijekom 1941. godine. Zapovjedništvo od (redom) ovih vojnih postrojba: Cavaleria, Biciklisti, Berselieri i Fašisti je bilo u velikoj jednokatnoj zgradi srbskofašističkog četničkog vođe Dmitra Dragaša.
Dobro je poznato da su Talijani plijenili oružje od Hrvata, ali nisu Srbima oduzimali četničko oružje iz skladišta, nego su ga još obogaćivali strojnicama, lakim minobacačima, strjeljivom, odorama i hranom. To smo sve vidjeli onda živući slunjski Hrvati jer nije bila tajna. Naprotiv, Talijani su paradirali s pomaganjem srbskih četnika i time zastrašivali Hrvate.
Glavni četnički poglavica u Slunju Dmitar Dragaš, njegove kćeri, inače priležnice talijanskih oficira i ostali domorodački slunjski Srbi, malne svi četnici su paradno stajali pri jutarnjem dizanju talijanske zastave na jarbol i pjevali fašističku himnu: "Per Duce, per Patria per Re..."
U tome i u drugim talijanskim ceremonijalima nisu sudjelovali slunjski Hrvati.
Za razliku od svestrano dobrog odnosa Talijana prema Srbima u Slunju, nijedna od spomenutih talijanskih postrojba nije uspostavljala prijateljske odnose s Hrvatima niti Hrvati s njima. U detalje se ovdje ne može ulaziti jer je to polje pisanja za podeblju knjigu.
Spomenuti srbskofašistički četnički vođa Dmitar Dragaš, vrijedi i za druge slunjske Srbe napose za Milana i Đuru Vujnovića su malne svakog dana (obično pred večer) odlazili u srbsko-vlaško selo Zbjeg na sastanke s tamošnjim četnicima. Za ove susrete mogu tvrditi jer ih je put vodio kroz naše polje pa smo ih vidjeli. Ponekad je moj otac Joso Hazler pitao Dmitra Dragaša: "Kuda ideš u noć?" Dmitar je obično odgovarao, da ide ubirati dugove od seljaka, koji su četvrtkom (sajmeni dan u Slunju) pili na veresiju u njegovoj gostionici. Razlog je dakako bio četnikovanje u srbskim selima: Zbjegu, Mrzlome Polju, Toboliću i suradnički sastanci s četnicima iz Plaškoga...
Dokumentarno se znade, da je tijekom čitavog Drugog svjetskog rata Đuro Vujnović iz Slunja bio glavni četnički komandant u Plaškome, a poslije rata je sve do smrti četnikovao kao emigrant u Parisu.
Mr sc Dragan Hazler
