Najmanje nacionalne brige o sebi i o Hrvatima vodi Hrvatska
- Detalji
- Kategorija: Dragan Hazler
- Objavljeno: Srijeda, 08 Srpanj 2015 17:07
Hrvatski model za nacionalne manjine je najbolji u svijetu. Umjesto stvaranja Hrvata u Hrvatskoj, Hrvatska stvara manjinca
U Hrvatskoj je bolje biti manjinac, nego Hrvat
Po državnim, političkim, medijskim, društvenim... pa i vjerskim kriterijima u Hrvatskoj je poželjnije biti sve drugo, nego Hrvat. To je jedinstven model državnog i nacionalnog ponašanja u svijetu. Jeli taj model dobar ili nije prepuštam odgovor stručnijima od sebe.
Zabrinjavajuće je, da suvremena hrvatska politika isto kao i sve bivše politike u Hrvatskoj je posve nemarna za formiranje i jačanje hrvatskog nacionalnog korpusa kao najvažnijeg činbenika i jamstva održanja, razvoja i napretka suverene države Hrvatske.
Jasnije rečeno, sve države u svijetu, svaka svojim načinom ili podjednakim načinima stvaraju jedinstven narod/naciju bilo od manjih iskonskih plemena na prostoru imenovanom od državotvorne nacije bilo integracijom, asimilacijom i podržavljenjem useljenika. Suprot tome Hrvatska sprovodi dezintegraciju vlastitog naroda u druge nacije i nacionalne manjine
Hrvatska je na putu preimenovanja u Državu nacionalnih manjina i Hrvata
Nastavi li Hrvatska s njegovanjem i čak plaćanjem postojećih nacionalnih manjina i stvaranjem dodatnih od novih useljenika, moglo bi se dogoditi, a već smo na tom putu, da Hrvatska postane Regija nacionalnih manjina i Hrvata u Regiji Zapadnom Balkanu.
Zanimljivo je pripomenuti, da taj model u Hrvatskoj podržava i čak promiče Europska Unija, štoviše prisiljava Hrvatsku na Ustavne promjene, kojima se jamči status svestranih prava i nadprava za nacionalne manjine, a velike države Europske Unije imaju svoje zakonske propise, kojima prevode nacionalne manjine i useljenike u svoju naciju i državu toga imena.
Zašto Europska Unija ne zahtijeva od Hrvatske isti model za nacionalne manjine, kakav primjenjuje većina država članica Europske Unije?! Ovo pitanje je utoliko umjesnije, kad se vidi, da je u ideologiji i politici Europske unije naglasak na integraciji i "unijaćenju", a u Hrvatskoj zahtijeva dezintegraciju kroz kult nacionalnih manjina.
Hrvatska je povijesno navikla na odnarodnjavanja Hrvata
Povijesno gledano, od Hrvatskog narodnog korpusa nastali su drugi narodi, što je malne jedinstveno u Svijetu: od Karantanskih Hrvata Slovenci, od Hrvata Crvene Hrvatske Crnogorci, od Središnje Hrvatske Bošnjaci, od Hrvata iz okolice rijeke Bune Bunjevci...
Hrvate Bunjevce u tzv. Vojvodini, bivšem dijelu Hrvatsko-Ugarske države Srbi udaljuju iz matičnog korpusa Hrvata i stvaraju posebnu nacionalnu manjinu Bunjevce. Država Hrvatska pritome ne štiti Hrvate Bunjevce, nego "žmiri", isto kao što je žmirila, kad je Srpska pravoslavna crkva pretvorila malne sve pravoslavne Vlase u Hrvatskoj u Srbe. Od nekada najbrojnije nacionalne manjine Vlasa, danas ih nema ni u spisku nacionalnih manjina u Hrvatskoj. Nemarna Hrvatska dozvolila je političkoj Srpskoj pravoslavnoj crkvi denacionalizaciju Vlasa u Srbe u državi Hrvatskoj i do danas nije proglasila ništavnom tu denacionalizaciju.
Polazeći od ove istine ne treba se čuditi da i sada imamo u Hrvatskoj tendenciju otvoreno najavljivane dezintegracije s izdvajanjem iz Hrvatske, slučaj Istra ili i nametanja tuđinskih naziva, primjerice francusko-vlaški uljez Kordun od Cordon, koji je posve istisnuo i bacio u zaborav stare nazive: Slovinje i Slunjsku Ploču. Uostalom, u nijednoj državi Europe ne ističu se s tolikom učestalošću pokrajinski nazivi kao u Hrvatskoj. Neki od njih počesto zasjenjuju nacionalno-državni naziv Hrvatska, koja se prečesto substituira sa "zemlja".
U staroj ili Srednjoj Hrvatskoj, koja se je po rijeci Bosni istim modelom dezintegracije prozvala državna posebnost Bosna i Hercegovina, doživljava se u naše vrijeme najekstremnija dezintegracija. Hrvati pravoslavne vjere postali su instrumentarijem Srpske pravoslavne crkve veći Srbi od Srbijanaca u Srbiji i uspostavili su svoju državu u državi Republiku srpsku.
Hrvati u Bosni od Poturica preko brojnih preimenovanja do Bošnjaka
Hrvati muslimanske vjere mijenjali su se nacionalnim obilježavanjima, tko zna koliko puta, da bi se danas nazvali Bošnjaci. Od toga jedinstvenog nacionalnog korpusa, raznim utjecajima, a napose vjerskim, od genetičkog naroda Hrvata nastali su u Hrvatskoj Bosni i Hercegovini: Bošnjaci, Srbi i zadržali su se kao ostatak ostataka Hrvati i održali se kao najmanje brojan narod. Iliri i Vlasi nestali su u Bosni i to najviše kroz vjerske utjecaje: Kristjani ili Bogumili, krščani obadvije sljedbe i muslimani europskog svjetonazora s pojavama uveženog novijeg Islama.
Useljenici u skoro sve države svijeta postaju stanovnici imenom te države
Svi znademo pa ne treba puno pisati, nego samo primjerice spomenuti: Svaki useljenik u države Sjeverne i Južne Amerike postaje imenom stanovnik te države, useljenik u Australiju ili Gvineju postaje Australac ili Gvinejac.
Isto tako je u većini europskih država samo što je postupak integracije, asimilacije i denacionalizacije useljenika sporiji i kompliciraniji, nego u Amerikama i Australiji...
U povijesti su poznate i metode prisilne denacionalizacije, na što se ovdje podsjeća nazivima bez ikakvih ružnih pomisli, uglavnom na one prisile, koje su pogađale Hrvate: poturčivanje, posrbljivanje, germanizacija, talijanizacija, mađarizacija, poslovenjivanje, a pripomenimo i denacionalizaciju hrvatske nacionalne manjine u Češkoj i u Slovačkoj... U Češkoj su denacionalizirani Moravski Hrvati metodom raseljavanja, nakon Drugog svjetskog rata.
Hrvatski model nacionalnih manjina je najbolji u svijetu
Jest, hrvatski model nacionalnih manjina je najbolji u svijetu za sve nacionalne manjine u Hrvatskoj, ali Hrvatska ne brine da druge države primjenjuju bar sličan model za hrvatsku nacionalnu manjinu u tim državama. Dobre izmimke za hrvatsku nacionalnu manjinu su na primjer u Austriji, u Mađarskoj u Rumunjskoj i donekle u Italiji.
Ne će se ovdje raspravljati o tome, jeli hrvatski model održavanja, njegovanja i plaćanja nacionalnih manjina usklađen s modelima u državama Europske Unije, nego valja podsjetiti na samo dva pitanja vezana za nacionalne manjine u Hrvatskoj i hrvatsku nacionalnu manjinu u drugim državama:
Prvo: Usklađivanja modela nacionalnih manjina na osnovi reciprociteta
Zašto država Hrvatska ne uskladi sve odnose prema nacionalnim manjinama u Hrvatskoj na recipročnoj osnovi za hrvatsku nacionalnu manjinu u dotičnim državama. Recimo jasno i otvoreno na nekim primjerima, bez zamjerke ili (Nedaj Bože neke mržnje!):
Slovenci u Hrvatskoj uživaju sva prava i nadprava nacionalne manjine, a Hrvati u Sloveniji nemaju niti status nacionalne manjine. Što tek reći o povijesnoj denacionalizaciji Hrvata u Sloveniji i suvremenim slovenskim pohlepama na hrvatsko kopno i more?!
Vrlo vrijedni i dragi Česi i Slovaci imaju u Hrvatskoj, oduvijek i sada sva prava, koja si zažele, a država Češka je raseljavanjem (čak i drugim metodama) uništila Moravske Hrvate, dok su se u Slovačkoj zadržali tek simbolično. Ovu istinu ne treba skrivati, nego osuditi.
Srbi u Hrvatskoj su u svemu najglasnija nacionalna manjina, a Hrvati u Srbiji i u takozvanoj Vojvodini, gdje su starosjeditelji iz bivše Hrvatsko-Ugarske države, proganjani su, ugnjetavani su i zabranjivani su, da se boje čak izjasniti Hrvatima. Gdje je zaostao reciprocitet u Srbiji? Zašto ovi Hrvati nemaju potrebnu zaštitu od države Hrvatske?!
Po pitanju Srba ovdje valja podsjetiti, da se Europska Unija, država Srbija i ponajviše država Hrvatska jako brinu za povratak pobjeglih Srba iz Hrvatske, što je pohvalno, a za povratak protjeranih Hrvata iz Bačke, Srijema i Srbije te ponajviše iz BiH ne brine se nitko: Ni EU, ni Hrvatska niti Srbija niti BiH.
Zašto država Hrvatska ne sredi s državom Srbijom sva pitanja obadviju nacionalnih manjina na posve ravnopravnoj recipročnoj osnovi?! "Koliko ti meni, toliko ja tebi!"
Dok na primjer Milorad Pupovac pravi od srpske nacionalne manjine u Hrvatskoj malne državu u državi s pravima i nadpravima za Srbe u Hrvatskoj i pretvara taj dio hrvatskog naroda u Petu kolonu velikosrpske ideologije, Hrvati starosjeditelji u tzv. Vojvodini, u bivšem Hrvatskome Srijemu i hrvatska nacionalna manjina u Srbiji nema ni približno ista ili slična prava. Naprotiv Hrvati na svima prostorima države Srbije su ugrožen narod. Zašto?!
Zašto po pitanju povratka i prava progonjenih Hrvata iz svoje iskonske postojbine u dijelovima Srbije, Boke Kotorske i iz svoje države Bosne i Hercegovine svi šute ili jedva šapuću, a po pitanju povratka pobjeglih Srba iz straha jer su ratovali protiv Hrvatske zvone velika zvona Europske Unije, Srbije i ponajveće povratničko zvono iz Hrvatske. Nije to samo radi instrukcija Europske Unije, nego je to odraz tradicionalnog hrvatskog srboljublja, koje jako sliči hrvatskom mazohizmu. Što nas Srbi više muče, progone i ubijaju, to je u Hrvata veća ljubav za njih. Ovo je pitanje za nacionalnu psihologiju pa i za psihijatriju.
Uostalom, Hrvati su stvorili obadvije Jugoslavije i predali kormilo u njima Srbima pa i ovu, in statu nascendi, pod nazivom Zapadni Balkan, po zapovjedi Europske Unije stvorili su Hrvati. Suze političara u Hrvatskoj još nise presušile od žalosti, što im velikosrbski političar, predsjednik Srbije Boris Tadić nije došao na ustoličenje hrvatskom kolegi iz kriptokomunistčkog i srboljubivog miljea Ivi Josipoviću. Ovaj je već naučio napamet uglazbljenu pokajnicu i darovat će je Borisu Tadiću pri prvome susretu, a Tadić će mu odgovoriti, da je on i svi srpski političari spremni preuzeti vodeću ulogu i vlast u "Regionu".
Drugo: Zašto EU i Hrvatska ne zabrane ideju Velike Srbije?!
Suluda ideja stvaranja Velike Srbije na prostorima susjednih naroda prouzročila je četiri strašna rata u 20. stoljeću: Baklanski ratovi, Prvi svjetski rat, Drugi Svjetski rat kao produžetak Prvoga i Srbski okupacijski rat na Hrvatsku i na BiH 1991-1995.
Ratni žižak ideje Velike Srbije nije ugašen, nego je razbuktan Daytonskim sporazumom i stvaranjem političke Regije Zapadnog Balkana. Daytonski sporazum je nagradio agresorsku Srbiju stvaranjem Republike srpske nastale zločinima na prostoru države Bosne i Hercegovine i oslobodio agresorsku Srbiju svih kazna za taj strašni okupacijski rat i genocide poput onih u Vukovaru i u Srebrnici.
Europska Unija, stvaranjem političke Regije Zapadni Balkan i to u Zagrebu, u kojem je odzvonilo posmrtno zvono komunističkoj Jugoslaviji, udarila je temelje ne samo četvrtoj velikosrbskoj Jugoslaviji (kraljevini, titovini, miloševićevini i "regionu") nego ostvarenju Velike Srbije. Tadić i svi srbski političari izjavljuju pred posjetiteljima iz EU u Beogradu ili pri susretima kod njih u Brüsselu i drugdje, da je Srbija spremna preuzeti vodeću ulogu vlade u Regionu. Poznata je stara latinska pouka: "Čija vlast od toga je i zemlja!" Srbi to kažu još jednostavnije: "Ko u vladi tome u paradi!" Dakle: "Radujmo se ulasku u EU!"
Poilitička regija ili kako Srbi kažu Region (Zapadni Balkan) je ostvarenje Velike Srbije političkim metodama. To osjećaju i slijepci, ali ne vide hrvatski političari.
Odkad postoji ideja Velike Srbije, od pećkog patrijarha Makarija (16. stoljeće) do danas, ideja Velike Srbije nije imala tako jaku idejno-političku trojku kao što je ima sada:
Boris Tadić (predsjednik u zasada maloj Srbiji),
Milorad Pupovac (u Hrvatskoj) i
Milorad Dodik (u Bosni i Hercegovini).
Za razliku od Srbije, Hrvatska nije imala nikada slabiju nacionalnu politiku, nego je ima danas u kriptokomunistima napajanim yugomlijekom velikosrbske marke.
Srbi su opet u ofenzivi, po običaju. Spremaju se na vodeću ulogu u "Regionu", pripremaju sljedeću Srboslavijuju, koja će zaživjeti, kada skupa s Hrvatima ili brzo jedni iza drugih skončamo u EU.
Za razliku od Hrvata, Srbi imaju nacionalne ciljeve, ostvaruju ih ako ne ovako, onda onako; ako ne danas, onda sutra. Srbi imaju strategiju i taktiku. Srbi su državotvorni. Srbi vode politiku, znadu što je ona.
Hrvati pak, s ovim nacionalno nezrelim političarima kakvi su danas, smušeni, strašljivi, samozatajni, svadljivi, koropcionirani, sebični i blesavi – nisu dorasli perfidnim Srbima.
Mi Hrvati nemamo nacionalni odgoj, nacionalno ponašanje, nacionalno domoljublje, nacionalni ponos, nacionalne medije ni nacionalnu ideologiju niti nacionalnu politiku.
Sve je to kod nas u genitivu i u skrivenome ili zamjenskom subjektu. Govori se zemlja, umjesto Hrvatska i građani umjesto Hrvati.
Nas Hrvate drži još stihija bivšeg seoskog, zdravog nacionalnog odgoja u obiteljima, i inercija iz nacionalno-odgojne ere Ante Starčevića i Stjepana Radića.
Pojašnjenje prednjeg naslova u obliku hrvatskih uvjeta i zahtjeva
Hrvatska ne treba klečati, nego u uspravnom stavu postaviti uvjete Europskoj Uniji, koji se moraju ispuniti ili Hrvatska odustaje od ulaska u Europsku Uniju. Ti uvjeti su:
Prvo: Međunarodnim aktom ukinuti i za sva vremena zabraniti Ideju Velike Srbije.
Drugo: Međunarodnim aktom proglasiti Srbiju i Crnu Goru agresorima u agresijskom i genocidnom ratu protiv Hrvatske i protiv BiH.
Treće: Taj rat mora ući u historiografski imenik kao Srbski agresijski rat na Hrvatsku i BiH, a ne štediti agresijsku Srbiju lijepim, ali naispravnim nazivima: Domovinski rat i Građanski rat.
Četvrto: Prisiliti Srbiju na povrat popljačkane imovine, nadoknadu Hrvatskoj za počinjene štete u Srbskom agresijskom i genocidnom ratu na Hrvatsku i plaćenje deminiranja srbskih mina u Hrvatskoj. Isto i za BiH!
Peto: Ukinuti političku tvorevinu Zapadni Balkan sa svima inačicama "Regija", "Region", "Prostor Jugoslavije"...
Šesto: Ukinuti na zločinu stvorenu Republiku srpsku i službeno, međunarodnim aktom proglasiti cjelovitu državu Bosnu i Hercegovinu s tri ravnopravna naroda: Bošnjaci, Hrvati i Srbi, koji imaju jednaka prava živjeti u svakom dijelu BiH.
Sedmo: Nekažnjeno pustiti na slobodu hrvatske generale iz ICTY-a u Den Haagu jer su oni vodili obranbeni rat i nisu krvi ni za vojničke protivničke žrtve niti za kolateralne civilne žrtve, nehotične u ratnim okršajima ili počinjene u strašnoj ratnoj psihozi.
Osmo: Europska Unija mora prisiliti i nadzirati Lustraciju komunista na prostoru Hrvatske, a poželjnno je i na prostoru bivše Jugoslavije.
Tek nakon ispunjenja ovih uvjeta i zahtjeva, Hrvatska treba pristati na ulazak u članstvo Europske Unije, inače NE! Više EU treba Hrvatsku, nego Hrvatska EU!
Mr.sci. Dragan Hazler, osobno i ispred Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti u Dijaspori
Basel, 3. ožujka 2010.
Post scriptum:
Predosjećam skori odlazak pa šaljem neke starije članke, u kojima ima povijestnih i drugih podataka. To činim poučen iskustvom smrti Žarka Dolinara, iza kojega je veliki dio vrijednog kulturnog i drugom blaga završilo u odpadu.
Zadnje dvije godine tražim u Hrvatskoj instituciju, koja bi preuzela arhiv i ostatak knjižnice HAZUD-a, ali do sada sve je ostalo bez ozbiljnog odjeka. Na neozbiljne i neprihvatljive prijedloge se ne osvrćem. Takvi smo mi Hrvati, a za sve propuste volimo orivljavati druge. Dopisao Dragan Hazler, 7. srpnja 2015.
