Sjećanja na svibanj 1945. u Slunju 2.dio

Pin It

Drugi odvojak Križnog puta kroz Slunj. I ovaj odvojak kao i prvi doveden je u Slunj isto preko Primišlja. Bio je manji od jučerašnjega i brojio je oko 500 hrvatskih zarobljenika pretežno domobrana i manji broj ustaša bez civila. Doveli su ih partizanski pratitelji već u petak poslijepodne u Rastoke i smjestili u veliko dvorište jednokatne zgrade od Mile Skukana Tošinoga.

To dvorište se je protezalo do desne obale rijeke Slunjčice. Ja sam na drugoj obali Slunjčice u našoj Luki napašao goveda i gledao sam te jadne zarobljenike preko rijeke na udaljenosti oko 40 metara. Dozvolili su im partizani iz pratnje pristup k rijeci, gdje su se jadni ljudi umivali, prali i gladni napajali vodom.

Ovdje valja reći, što vrijedi za svih pet odvojaka Križnog puta, da njihovi pratitelji nisu bili iz redova poznatih partizanskih zločinaca u Slunju, nego stranci, među kojima je bilo čak Slovenaca, Crnogoraca i Srba iz Srbije. Bili su glavninom stacionirani u Karlovcu i u Duga Resi. Predstavljali su se osim zločinstvima s pjesmom:

"Čije ono mine tresu Karlovac i Duga Resu?! // To su ljute naše zmije Crne Gore i Srbije!"

Osim mene 16-godišnjeg pastira gledali su te jadne zarobljenike na "odmoru" u Rastokama i odrasli ljudi, od kojih se dobro sjećam ovih: mlinari Tone Vučeta i Jana Petrović, kovač Mila Moćan, teta Kate Štefanac, Mare i Milka Štefanac i nekoliko žena i djece iz višečlanih obitelji Moćan. Ima u Slunju/Rastokama još živih ljudi, koji se sjećaju tih zarobljenika i njihove kobne sudbine.

Najednom je predvečer nastao strašan metež i pucnjava. Kasnije smo doznali da je Anka Skukan - udovica dala zarobljenicima jedan kruh i veliku staklenku pekmeza. Ona je za to vrijeme stanovala u toj kuću Mile Skukana Tošinoga, svoga daljnjeg rođaka.

Pucnjava je na čas prestala, ali je do nas dopirao strašan jauk ljudi. Onda se je pucnjava ponovila jer su partizani "iz milosti" poubijali ranjene zarobljenike, koji su se međusobno naguravali oko kruha i pekmeza.

Znade se da je tom prilikom poubijano četrnaest domobrana, koji su nakon odlazka kolone pokopani u Jelviku, u rovovima, koje je prije rata kopala Jugoslavenska vojska. Tu su i danas njihovi posmrtni ostatci. Njih je uz ostale hrvatske žrtve u rovovima, koje su strijeljali partizani evidentirala Saborska komisija za utvrđivanje žrtava Drugog svjetskog rata i poraća, u kojoj je bio i pisatelj ovih redaka. Komisiju je ukinula komunistička - SDP-ova vlada Ivice Račana, da bi se i nadalje skrivalo komunističko-partizanske zločine.

Treći odvojak Križnog puta kroz Slunj

Osobni nisam vidio te jadne ljude - Hrvate, koje su mučili i ubijali komunistički zločinci i srbski četnici preobučeni u partizane jer su zarobljenici zadržani na Stočnom sajmu u Slunju, oko kilometar udaljeno od moje kuće.

O tom odvojku Križnog puta krajem svibnja 1945. govorio je kasnije, preživjeli sudionik Slunjanin Mile Cindrić - Boljko. On je na zamolbu preživjelih slunjskih domobrana održao predavanje u uredu Urv. Hrvatski domobran - Ogranak Slunj o toj tragediji.

Dakako, govrio je Boljko o tom strašnom zločinu prema hrvatskim zarobljenicima i pred drugim Slunjanima, među kojima ima još živih.

Mile Cindrić Boljko je rekao da je taj Križni put obuhvaćao blizu tisuću ljudi i to većim dijelom zarobljenika iz logora na Švarči u Karlovcu, a drugi su bili kindapirani ljudi u gradu. Među ovima je bio od njemu dobro poznatih samo Milan Vratarić, trgovac iz Lađevca, ali se nije našao među nesretnicima u ovom Križnom putu na Stočnom sajmu u Slunju. Kasnije je Mile Cindrić - Boljko doznao da je Milan Vratarić strijeljan već u Karlovcu po nalogu udbaša Josipa Boljkovca i Mile Paulića zvanog Ćiba.

Taj treći odvojak Križnog puta, došao je iz Karlovca u Slunj preko Duga Rese, Generalskog Stola, Tounja i isto preko Primišlja i bio je smješten, kako je već spomenuto na Stočnom sajmu u Slunju.

Mile Cindrić Boljko nije ničim pokazivao da je iz Slunja strahujući da će ga partizanska pratnja predati slunjskim udbašima, napose okrutnome Srbinu Petru - Pepi Zinaiću, koji se je životno nadahnjivao i naslađivao u ubijanju nedužnih Hrvata. Poznat je po svome patentu gušenja ljudi u Kuterevićevoj pećini, pred koju bi dovezao slamu i zapalio je. Od dima su se gušili ljudi i hrvatske majke s malom djecom, koji su se sklanjali u pećinu pred ratnim opasnostima.

Mile Cindrić je za života govorio (umro je 2001. godine) da je partizanska pratnja čak dozvolila Slunjanima donošenje hrane i vode za zarobljenike na Stočnom sajmu. Ali donošenje je bilo nedostatno za blizu tisuću ogladnjenih mučenika.

Na zapovijed za pokret točno 17! ljudi nije moglo ustati i partizanska pratnja ih je poubijala pištoljem u zatiljak.

Znade se u Slunju da su poubijani hrvatski vojnici na Stočnom sajmu oko 30. svibnja 1945. pokopani u masovnoj grobnici ispod brda i istoimene šume Melnice.

Tu masovnu grobnicu je u granicama svojih mogućnosti i dokaze živih svjedoka obradila Saborska komisija za utvrđivanje žrtava Drugog svjetskog rata i poraća.

U toj Saborskoj Komisiji za Karlovačku županiju su bili imenovani (abecedno): Dragan Hazler, Nikola Katić i Mladen Šomek i pridružili su se u istraživačkom radu brojni veterani iz Ogranaka Hrvatski domobran - Duga Resa, Karlovac, Ozalj i Slunj.

Evo još tri važna podatka za ovaj, treći po redu odvojak Križnog puta kroz Slunj oko 30. svibnja 1945.

Prvi se odnosi na Milu Cindrića, koji je svojom spretnošću pobjegao iz četveroreda i spasio si život.

Drugi podatak se odnosi na odvojak vođen birano kroz srbska sela, u kojima su brojno stradavali zarobljenici kroz napade i ubijanja od srbskih seljaka.

Treći, ponajvažniji podatak jest spoznaja iz više izvora, da je taj četverored završio u Čemernici nedaleko Topuskoga.

To sabiralište i mučilište hrvatskih zarobljenika u Čemernici opisuje Ivan Aralica u svome dokumentarnom romanu "Četverored".

Nažalost, Saborska komisija za utvrđivanje žrtava Drugog svjetskog rata i porača nije obradila masovn grobniceu - točnije masovne grobnice u Čemernici.

Pisatelj ovih redaka dolazi često u Topusko - iz zdravstvenih razloga u odlične termalne kupke. Tamošnji ljudi mi govore u povjerenju jer još uvijek žive u strahu, da je u masovnim grobnicama u Čemernici, u obližnjoj Petrovoj gori, u okolnim gajevima i dolinama našlo smrt najmanje dvije do tri tisuće poubijanih hrvatskih vojnika od strane Titovih komunističko-partizanskih terorista.

Dakle Čemernica obvezuje nas žive, da barem označimo masovne grobnice i postavimo spomen križeve, pred kojima ćemo paliti svijeće i moliti se za duše nedužnih hrvatskih žrtava komunističkog žločina.

Četvrti odvojak Križnog puta kroz Slunj početkom lipnja 1545.

Ovaj odvojak Križnog puta je najsloženiji po svima pitanjima. To je bilo sabiralište hrvatskih zarobljenika, među kojima je uz pretežno domobrane, bilo nešto malo ustaša i čak nekoliko Nijemaca.

Koliko je bilo kojih od spomenutih zarobljenika to nismo znali onda pa ne znamo niti danas. Sabiralište je bilo na velikom livadskom i voćarskom predjelu Slunja zvanom Svetice. Tu se je inače svake godine oko Svetog Jurja blagoslivljala zemlja i mi djeca smo se posebice radovala jer smo toga dana mogli početi ići bosonogi.

Prije, nego pristupim opisu logorovanja zarobljenika valja reći da je u svima odvojcima Križnog puta u Slunju osim prvoga bilo vrlo malo ustaša. Kasnije smo doznali da su Titovi partizani poubijali zarobljene ustaše već u Austriji i Sloveniji , tako da ih je vrlo malo došlo u Hrvatsku pa tako i u središnje-hrvatsko mjesto Slunj.

Broj ovih zarobljenika iz četvrtog odvojka Križnog puta ulogorovanih na Sveticama u Slunju nitko ne zna jer su jedni odvođeni, drugi dovođeni. To se može reći i za pravce dovođena i odvođenja zarobljenika.

One skupine, među kojima je bilo i Nijemaca dovedene su iz smjera Rakovice, dakle iz Like i Dalmacije.

Skupine zarobljenika, među kojima je bilo civila, oružnika i domobrana dovedeni su iz Ogulina. Stariji Slunjani su poznavali neke ljude, a ja sam poznavao dvojicu bivših oružnika u Slunju prezimenom Cvitković: Luka Cvitković je čak nekakvom intervencijom bio oslobođen iz logora. U Slunju je živjela njegova 6-člana obitelj: supruga i pet kćeri.

Za tragediju drugoga zarobljenog oružničkog vodnika Milu Cvitkovića iz Drežnika ne znam, ali se znade da nije ostao živ.

Ovi zarobljenici u manjim grupama su nakon "odmora" odvođeni u svima pravcima: prema Bosni kroz Lađevac; prema Cetingradu kroz Kremen; kroz Cvitović prema Veljunu i uobičajenom rutom Karlovačkom cestom prema stratištima oko Budačkoga.

Kako je već spomenuto jedni su odvođeni drugi su dovođeni. O broju živih i poubijanih može se samo nagađati. Govorilo se je onda tijekom lipnja 1945. da je preko slunjskih Svetica

prošlo oko tri tisuće zarobljenika. I o broju poubijanih na Sveticama u Slunju može se samo nagađati. Evo opisnih podataka samo za dva masovna ubijanja zarobljenika na Sveticama, koje sam osobno vidio.

Bila je nedjelja prije podne. Mi slunjska djeca svih dobi nakon rane Mise uglavnom iz okolice škole, iz Ivšić Brda i iz Sminderečeve gase smo se igrali u Školskoj plantaži, koja međaši sa Sveticamma. Gledali smo bezpomoćno i s dubokom tugom te jadne zarobljenike.

Najedanput blizu podneva čuli smo pucnjavu, koja je dulje trajala. Mi odrasliji smo dotrčali na Svetice do kuće Nikole Vučete. On je bio školski podvornik i dobro smo se poznavali i odlično slagali s njim. Nije nam dozvolio da se primičemo bliže tome partizanskom zločinstvu, da i mi ne nastradamo.

Iz blizine nekih 15 metara vidjeli smo da su partizani iz pušaka i pištolja pucali u zatiljak onim zarobljenicima, koji nisu mogli ustati i krenuti u četverored.

Među, kasnije izbrojenim pri pokopu u masovnu grobnicu tom užastnom prilikom bilo je točno 27 poubijanih zarobljenika, hrvatskih domobrana i među njima bila su trojica njemačkih vojnika. Svi su pokopani u masovnu grobnicu u dolini Jose Turkalja. Ta dolina je kasnije zasuta zemljom i poravnata za školsko igralište, što znači da je nemoguća ekshumacija leševa.

Drugi slučaj jedne masovne grobnica s 18 leševa pronađen je oko 1970. pri kopanju temelja za novu zgradu Osnovne škole na Sveticama u Slunju. Šef slunjske udbe Petar - Pepa Zinaić pokušavao je prikazati leševe kao žrtve ustaškog terora. Onda su ga Slunjani pitali, kako su te srbske žrtve ustaškog terora mogle biti u domobranskim odorama. Umjesto odgovora, Udba je zabranila svaki govor o njima radi narušavanja "bratstva i jedinstva", a gdje su leševi pokopani to do danas u Slunju ne zna nitko.

Stariji Slunjani, među kojima je i pisatelj ovih dokumentarnih redaka smatraju da je na Sveticama bilo puno više žrtava hrvatskih zarobljenika, nego u dvije poznate grobnice. Žrtve su odvožene kamionima u masovne grobnice u bazdanama: Močile i Debela Glava. Ukupan broj žrtava toga četvrtog odvojka Križnog puta - trijažnog sabirališta na Sveticama u Slunju je sigurno oko stotinu. Oni pak neretnici, zarobljani hrvatski domobrani koji nisu bili poubijani u Slunju to im se je dogodilo u produžetku Križnog puta.

Napose tragično su završavali hrvatski zarobljenici vođeni kroz Slunj i okolna srbska sela.

Peti odvojak Križnog puta kroz Slunj (pored Slunja)

Ne znam je li ispravan izraz Peti odvojak Križnog puta kroz Slunj, što će se vidjeti iz opisa, koji slijedi.

Jednog popodneva, bilo je to već polovicom lipnja 1945. nekolicina nas slunjskih pastira napašali smo blago (tako mi u Slunju nazivamo goveda, napose krave) daleko u slunjskom Grabarju, malne ispod brda Debele Glave.

Najednom se pojavila kolona ljudi, pretežno žena odjevenih u svakodnevnim narodnim nošnjama iz Ogulinskog kraja. Bilo ih je oko 150 pretežno žena i među njima oko 50 muškaraca.

Mi pastiri (Dragan Hazler, Toma Hazler, Toma Ivšić i Mića Jareb) pitali smo partizane - vodiče, kuda vode te žene i starce . Odgovorili su da ih vode na dobrovoljnu

drvosječu u šumi na Debeloj Glavi. Bilo nam je sumnjivo pa smo pitali: "Gdje su im sjekire i žage (pile)"!? Na odgovor nismo dugo čekali: "Sjekire i sav drugi alat imaju gore u šumi".

Mi smo čak povjerovali jer je to bilo vrijeme početka velikih fošpona (obveznog rada u šumama, u poljodjelstvu, popravljanju cesta, obnovi kuća...).

Kad najednom začula se paljba iz strojnica i čuo se je jauk žena. Sve žene i nešto starijih muškaraca su partizani postrijeljali i pobacali u bezkrajno duboku bezdanu na Debeloj Glavi.

U toj bezdani, koju su patizani punili ubijanjem Hrvata našlo je svoj pokoj najmanje 2.000 hrvatskih žrtava komunističko-partizanskog terora...

U tu bezdanu su komunistički partizani, 15. studenoga 1942. onda još saveznici sa srbskim fašističkim četnicima iz Plaškoga pobacali oko 700-800 ranjenika; neke su poubijali, a neke su bacali žive u bezdanu.

Podatak za poubijane ranjenike (domobrane i ustaše) nalazi se komunističkom Zborniku 18, str. 446, kojeg je objavio Dr. Đuro Zatezalo u HAK-u Karlovac 1988.

 

Dragan Hazler, Basel, mislima u Slunju, svibnja 2015.

Nastavak slijedi!