Miscellanea croatica - Svaštice hrvatske

Pin It

Mi Hrvati smo po nekim pitanjima izuzetan narod jer se ponašamo drugčije od očekivanja. Tako primjerice govorimo i pjevamo s mnogo ljubavi o svojoj domovini, a napuštamo je olako kao malo koji narod u svijetu. Hrvati iz dijaspore omiljeni su Hrvatima u domovini Hrvatskoj samo dok daju, čak su omiljeniji dok šalju nego kad sami darove donose.

Mišljenje Ferde Šišića

Po napuštanju domovine izgleda da su Hrvati najdublje sačuvali svoje slavenstvo(?).

Ferdo Šišić navodi na stranici 204/25 svoje Povijesti Hrvata za vrijeme narodnih vladara, Zagreb 1925. :"Kad bi neprijatelj navalio jačom silom, Južni se Slaveni povukoše u šume i bare, ili sasvim ostaviše svoje kolibe, pa se nastaniše u drugom kojem kraju. Stoga je domovina tada bilo pleme, a ne zemlja." Bez obzira na to, u kojim durovima i molovima prelijevamo mi svoje srce u himnu "Lijepa naša domovina", sigurno je jedno, da mi Hrvati nju vrlo olako napuštamo i iz tuđine joj još zanosnije pjevamo i čak suze za njom ronimo, ali se manje u nju vraćamo, od broja, u kojem ju napuštamo.

Hrvati u dijaspori - točnije diaspori, ALI, Vuk je tu ostavio svoje "j"

Ima još jedna zanimljivost, kojom bi se trebalo studiozno pozabaviti. Naime, Hrvati su se kao dijaspora zadržali samo u onim državama Europe, gdje su bili sustavno naseljeni: Kosovo, Molise, Gradišće, Mađarska, Rumunjska, Slovačka i Moravska. U svima drugim dijelovima Europe i svijeta identitet Hrvata u dijaspori brže ili sporije izčezava.

Primjerice, židovske i hrvatske obitelji, koje su u istom brodu doselile u Ameriku imaju dvojaku sudbinu. Od židovskih obitelji razvila su se čitava plemena Židova, a hrvatskih obitelji je posve nestalo - asimilirale su se u tuđine. Naime, Židovi su bili "diaspora", a Hrvati "iseljenici". Tko ne zna razliku neka uči, a tko neće učiti "Sretan mu put u tuđince!" To se događa s Hrvatima i danas. Jedan od navažnijih razloga denacionalizacije i asimilacije Hrvata u druge nacije jest u tome, što nismo imali svoju državu i što smo "iseljenici" - masa za asimilaciju, a ne "diaspora" - državljani pod svojim imenom u rasijanosti...

Sada imamo svoju državu Republiku Hrvatsku, a ova mari čak manje za svoje sunarodnjake u dijaspori, nego su to marile hrvatske "države" u brojnim zajednicama od Pacte convente 1102. do raspada titovine 1991.

Do 2000. godine "pod Franjom" smo imali barem ministarstvo, iako pod nazivom Ministarstvo za iseljeništvo, a ovi crveni Račanaši su ga ukinuli i vraćaju kolo povijesti u titovinu...

Zakoni hrvatski - stari i novi

Hrvatska je povijesno poznata po vrlo starim zakonima, statutima, ustavima i drugim regulama, koji su nekada odlično funkcionirali, a danas u Hrvatskoj najslabije štima baš na onim područjuma, gdje ima puno zakona. Za doći do nekih rješenja kroz zakone treba u Hrvatskoj kucati na mnoga vrata danima, mjesecima pa ponegdje i godinama, dok za takova rješenja treba čovjek u sređenim europskim državama od par minuta do najviše desetak dana.

Marljivost Hrvata u tuđini

Hrvati rade u tuđini neuporedivo više nego u domovini i dakako to se osjeća na gospodarskoj moći i blagostanju obitelji. Zanimljivo je pripomenuti, da će Hrvat iz domovine prodati svoju imovinu, da bi mogao platiti put u Australiju, a kad dođe tamo čeka ga sječa šume, krčenje šikara i privođenje zemljišta u poljodjelske svrhe, što čini da bi mogao započeti živjeti. Za to mu treba najmanje tri godine mukotrpnog rada da dostigne stanje, kakovo je u domovini ostavio ili ga je prodao. Eto, taj domoljubni Hrvat je u domovini ostavio imanje, na kojem je mogao nastaviti i biti svoj na svome, čak s više svih ljudskih prava, nego kao tuđinac - doseljenik u prvom pokoljenju, u Australiji i drugdje u tuđini.

Kako razumjeti ovu psihologiju, kad se znade, da je došljak Hrvat ostavio iza sebe bolju i plodniju zemlju u Hrvatskoj ili ju je onaj s hrvatskog asfalta mogao dobiti na udaljenosti 50-100 kilometara od asfaltiranih centara i nije trebao radi zemlje dolaziti u Australiju ili u Novi Zeland.

Pogrješna nada u Europsku Uniju!

Hrvati u domovini plaču da nemaju posla, a bardaju se na posao, kud god krenu u kući i izvan kuće. Ako im to kažeš, naljute se i svaki ima već spreman odgovor: To se ne isplati. Nisam ja za to išao u školu. Ja sam borac Domovinskog rata. Moja kvalifikacija je previsoka za taj posao...

Svi žive u nekakvim ilizijama ulaska Hrvatske u europske asocijacije i nadaju se da će onda u Hrvatskoj poteći med i mlijeko i jedino oni će morati raditi, koji će se baviti podjelom toga "meda i mlijeka" kao što su to činili pri podjeli humanitarne pomoću u ratnim i prvim poratnim godinama, koju su slali hrvatski iseljenici - Hrvati iz dijaspore.

Takav rad će rado prihvatiti jer tko s medom barata taj prste liže. Eto, molimo se Bogu, da nam pomogne, što prije ući u Europu, u Europsku Uniju "pa će onda svi naši problemi biti riješeni".

Hrvatska narodna poslovica kaže: Obećanje ludom radovanje!

Ja ostajem pri svome kroatofilnom, ujedno eurofobnom stavu pa kako kažu naši Horvatski Zagorci: "Bumo videli!

U takvoj filozofiji za EU je je velika hrvatska zabluda. Prema Preradoviću "Europa ima svoje, ne poznaje jade tvoje." Europska industrija je u opadanju. Rudarstvo i teška metalurgija gotovo i ne postoje više, a bile su donedavna temeljnica europskog industrijskog potencijala i kruna kvalitete europskih proizvoda, na pr. "Solingen" i švicarski satovi. Europske ljevaonice i čeličane su već davno pokojnice i slijede ih sve one grane industrije vezane na njih. Proizvodima lake industrije obskrbljava Europu dobrim dijelom uvoz iz zemalja jeftine proizvodnje ili iz zemalje, gdje je to regulirano međunarodnim trgovinskim sporazumima. Elektronika iz cijelog svijeta se bori za svoje mjesto i ulogu na europskom tržištu. Industrijalizacijom poljodjelstva tržišta su prezasićena prehranbenim proizvodima. Prema primanju dohodaka ljude se može svrstati u 1) one koji rade - proizvode, 2) u zaposlene - birokracija i zabava i 3) one koji čekaju ili pristižu u kolonu sretnika za statističku rubriku pod 1) ili 2). Broj ovih pod 3) danomice raste. U točno brojno stanje nije potrebno, a nije ni moguće ulaziti jer je ono vrlo promjenjivo i na njega utječe svrstavanje ili nesvrstavanje kolone raznih ovisnika: narkomana, alkoholičara i drugih socijalnih skupina ljudi.

Zataja važnih istina

Ovakav mozaik iz prednjeg pisanja prekriva idilu Europe, ka kojoj Hrvatska dušom i tijelom čezne.

Jedna u nizu kontoverznih karakteristika Hrvatske je u zataji važnih istina. Ne bi se to moglo nazvati laž, nego zatvaranje očiju pred stvarnošću pa narodu ostaje omama u iluzijama, umjesto da se prikaže i shvati stanje takvim kakovo ono jest i krene u život tražeći i prihvaćajući svaki rad, koji bilo čime urađa.

Nakon ovoga, valja reći i nešto optimistički. Kad bismo mi Hrvati u optimizam unijeli volju za rad i stvaranje, onda bismo mogli ne samo stvoriti kod sebe mnogo bolji život, nego bismo mogli postati svojevrsni uzor Europi. Za to ne treba biti jako mudar, nego praktičan i marljiv. Treba raditi sve, što o radu ovisi i krenut će se naprijed. Rad stvara rad. Ne postoji rad, koji se ne isplati. Postoji samo rentabilniji i manje rantabilan rad, a najnerentabilniji rad je nerad. Na primjer, zašto ne obrađujemo zemlju svatko za sebe? Zašto ne organiziramo kućni turizam s ponudama iz svoje vlastite proizvodnje. Zašto ne pozivamo umirovljenike iz dijaspore na doživotnu skrb, s njihovom naplatom. Zašto se ne bavimo raznim obrtima i sitnim uslugama, za koje i ne treba posebni nauk: prodaja vlastitih kulinarskih pripravaka, izradaka kućne radinosti, suvenira rodnog kraja... Zašto ne uzgajamo voće svih vrsta, koje uspijevaju u dotičnom kraju... Zašto ne poduzimamo protumraznu zaštitu voća, na primjer šljiva u šljivorodnim krajevima, nego sve prepuštamo stihiji!?

Zašto se premalo bavimo na pr. pčelarstvom, a previše lovom i ribolovom? Zašto smo zanemarili povrtlarstvo i svi kupujemo povrće kod trgovaca, umjesto da barem za sebe u većem dijelu godine imamo svoje vlastito povrće...

Zašto smo zanemarili zemlju, kao najveće radilište u Hrvatskoj?

Iza mnogih zašto, postoje radna mjesta, ali se malo ljudi u Hrvatskoj upušta u bavljenje odgovorima RADOM na pitanja zašto?!

Nemam posla

Najlakše je reći: Nemam posla! i ići ga tražiti u Ured za nazaposlene i eventualno se upisati na listu za primanje socijalne pomoći.

Dok se tako budemo ponašali, ne će u Hrvatskoj krenuti na bolje i nema te politike, koja bez rada svih ljudi može podići gospodarske potencijale i blagostanje u Hrvatskoj.

Odnos države Hrvatske, napose ove sada izabrane vlasti prema Hrvatima u dijapori je vrlo upitan. Ona nas se odriče. Takova je bila u svojim formiranjima šestorke, dvojke i četvorke, tako se je ponijela u izbornoj promičbi i tako nastvalja sada kao ustrojena vlast.

Čovjek, Hrvat sa zdravim razumom to ne može shvatiti. Nije bila ni HDZ-ovska vlast ispravna prema Hrvatima u dijaspori, osim laskavih riječi iz usta nekih čelnika i zahvalnih glorija u govorima predsjednika RH Dr. Franje Tuđmana.

Kritiku ću podkrijepiti samo jednim primjerom divergentne naravi. Republika Hrvatska nije uopće objavila Zakon o Hrvatima u dijaspori, ali je izdala više raznih propisa o Srbskoj nacionalnoj manjini za oko 10 godina, nego su joj obadvije Jugoslavije posvetile u 70 godina.

U ovim "miscallanea-ma" je nabačeno mnogo tema, koje će trebati svaku za sebe posebno razraditi, što sada nisam u stanju jer me muše selidbeni problemi.

Zaboravih napisati, da je danas Valentinovo - svečani dan u Cvitoviću, a bezljubavna i hladna Europa pretvara sve više taj dan u trgovinski dan poklona.

Pročitavši ovaj stariji članak, pisan "s brda s dola" odlučio sam ne slati ga nikuda i zadržati kao podsjetnik za buduće rasprave.

Sada vidim da u članku ima opisa stanja i ponašanja nas Hrvata, kritike i ukazivanje potrebe na prilagodbu (ne-) prilikama, prihvaćanje rada koji se nađe, davanje plodne neobrađene zemlje ljudima, koji će je radije obrađivati, nego ići u socijalnu kuhinju, prijedlog za Zakon o Hrvatima u dijapori, mogućnost profitabilnog udomljenja hrvatskih umirovljenika iz dijaspore, potvrda u razočaranje Hrvata u Europsku Uniju...

Naime, uz razne propise EU, koji nama škode (na primjer stanovnik uz more ne smije si uloviti ribe za večeru, odricanje Hrvatskog Zerpa, razne zabrane kumicama na tržnici..., EU najavljuje i obećava svašta, a od svi obećanja izvršava malo ili od potrebnoga ništa.

Zašto, na primjer Europska Unija ne sprovodi svoju Rezoluciju 1481 za lustraciju komunista u Hrvatskoj? Niti je EU sprovodi niti nadzire sprovedbu. Zašto obznanjuje takvu rezoluciju?

Zašto EU govori vrlo glasno protiv korupcije, a upravo EU stvara i omogućava korupciju u Hrvatskoj prekomjernim izvozom/uvozom svojih roba, koje Hrvatska može sama proizvoditi. Zašto Europska Unija ne zaduži svaku od najnaprednijih i najbogatijih država, da one preuzmu opću brigu za napredak zaostalih država, kao što su Rumunjska, Bugarska, Grčka, Hrvatska...? Ova EU u mnogočemu sliči na neokolonijalizam i stvaranje razlike između bogatih i siromašnih zemalja, umjesto strategije da se države EU izjednače u proizvodnji i u potrošnji. Ovo je stariji nešto dopunjen i osuvremenjen članak za objavu.

 

Mr.sc. Dragan Hazler