Mladi anti…

Pin It

Skupina koja sebe naziva mladim antifašistima ostavila je na Zdencu života poruku kojom žele reći što misle o nama koji Domovinu nosimo u srcu. Ono što ja mislim o takvim ljudima u najmanju ruku nije pristojno javno napisat, ali bez obzira koliko me ljutili njihovi stavovi ipak ih žalim.

Žalim ih kao što žalim svaku hedikepiranu osobu, posebno kad se radi o mentalnom ili još gore emocionalnom hendikepu.

Kad bi ta skupina emocionalnih invalida bila svjesna što uopće domoljublje znači ne bi se nabacivali ovakvim parolama, no čini se da im osim temeljnog kućnog odgoja i nedostatka roditeljske ljubavi, nedostaje i temeljnog znanja. Nazvali su se antifašistima iako po svemu sudeći ne znaju ni osnovno značenje te riječi ni što je antifašizam uopće bio.

Antifašistički pokret u svijetu nastao je upravo iz čistog domoljublja odnsno prijeke potrebe za obranom domovine svih naroda koji su imali nesreću biti žrtve fašističke i nacističke okupacije. Englezi i Francuzi najprije su mirno promatrali Hitlerovo komadanje manjih zemalja Europe a ustali su protiv njega tek kad je dirnuo u njihovu domovinu. Rusi su čak bili u savezu s Hitlerom sve dok nije krenuo na Rusiju. Amerikanci ista priča, nije ih bilo briga sve do Pearl Harbora.

Združena braća u združenom pothvatu brane domovinu od zla. To je anitfašizam.

U Hrvatskoj i susjednim zemljama antifašizam se samo tako zvao i bio je krinka za boljševičku revoluciju, no čak i iz tog kuta gledanja, bila je to borba za domovinu. Izmišljenu i umjetno stvorenu, ali ipak domovinu, koju su voljeli tada i vole ju još i sada oni koji su donijeli na svijet one koji nam danas poručuju da je domoljublje govno.

Bojim se da to ne shvaćaju pisci ove umobolne poruke, jer da shvaćaju ne bi ju napisali. Ako je to bila poruka nama Hrvatima, a najvjerojatnije je, onda je umjesto domovina trebalo pisat Hrvatska. No pameti čovjeku treba čak i kad želi uvrijedit nekoga.

S druge strane, možda si mi previše umišljamo, možda ta poruka uopće nije krivo napisana i uopće nije upućena nama. Možda se mladi antifašisti zapravo obraćaju svojim roditeljima i djedovima i poručuju im što misle o njima i njihovom pričama na kojima su odrastali. Jedina domovina koja je postojala u njihovim glavama bila je jugoslavija, za njom žale, za njom tuguju i mrze sve one koji su im ju srušili. Odrastati slušajući priče o nečemu čega nema i što nikad zapravo nije ni postojalo može biti prilično frustrirajuće .

Jer jednog dana mali anitfašit odraste i shvati da je sve to bila laž i da su mu prodavali šuplje priče. Pogleda svud oko sebe a te famozne države bratsva i jedinstva nema.Uza sav trud i muku, uza sva obećanja i nade da će se jugoslavija vratit vidi da ipak živi u Hrvatskoj. Osnuje nekakvu udrugu sebi sličnih nesretnika i čeka, godinu, dvije, pet.. Čeka druga tita da uskrsne, čak i vjeruje u uskrsnuće iako je ateist ali Hrvatska je još uvijek tu. Piše parole po fasadama, sprema se u velike akcije ali nedostaje mu hrabrosti. Ubija vrijeme drogom i alkoholom ali ni to ne pomaže. Ne daju se Hrvati ma kako im teško bilo. Čita revolucionarne knjige, gleda partizanske filmove, zamišlja da je Boško Buha, sanja kako na bijelom konju ulazi u Zagreb…

I probudi se jedno jutro kad mu je dosta svega. Shvati da ga nitko ne voli i da on ne voli nikoga, da ne zna što je sreća i da nikad neće ni znati jer ga nitko nije naučio što su čovjekove prave vrijednosti. Shvati da od svega što je mislio da ima, ima jedino g… u glavi.

Strogi dida, stara partizančina mrkog brka i još stroži otac, ražalovani oficir propale armije, nemaju baš razumijevanja za njegovo prosvijetljenje, nemaju odgovor na njegova pitanja niti ga žele slušat.

I što mu drugo preostaje nego napisati im poruku na Zdencu života.

Jasna