Antifašizam ili terorizam?

Pin It

22. lipanj, datum koji se u Hrvatskoj službeno slavi kao dan antifašističke borbe, u stvarnosti je bio dan kad je izvršen prvi udar na samostalnu hrvatsku državu. Partizani, točnije komunisti već nekoliko desetljeća prikazuju to kao akciju pokreta otpora, no sa stvarnim pokretom otpora to baš i nema puno veze. Bio je to klasični teroristički udar na nedužne civile.

Nije mi namjera veličat NDH niti branit Pavelića ali bez obzira na sve kasnije znane i neznane povijesne činjenice, 22. lipnja 1941. godine, NDH je bila samostalna i nezavisna država hrvatskog naroda.

Možemo se upustit u beskonačne rasprave koliko je NDH doista bila nezavisna a koliko u stvarnosti sluganski podređena fašizmu i nacizmu, ali ako gledamo u povijesni kontekst njenog nastanka možemo reći da je tada većina Hrvata ostvarila svoj san o samostalnoj državi. S vremenom je taj san postao noćna mora, čak je i veći dio njenih utemeljitelja ostao vidno razočaran načinom vladanja u novoj državi, ali 22. lipnja 1941. još se nije znalo ono što će se dogoditi kasnije.

Komunisti će danas reći da su se pobunili protiv zločinačke vlasti i Pavelićevog terora nad nedužnim građanima i to je mantra koju ponavljaju već više od pola stoljeća, ali nikad neće odgovorit na pitanje zašto se nisu pobunili odmah nakon 10. travnja, nego im je trebalo dva i pol mjeseca da izvedu svoju prvu akciju.

Odgovor na to pitanje zapravo je vrlo jednostavan. Nisu tadašnji komunisti (a nisu ni nikad poslije) bili nikakvi borci protiv fašizma, nego ljudi zadojeni boljševičkim idejama rođenim u Rusiji. Boljševičku revoluciju, provedenu po krvavim boljševičkim pravilima kasnije su upakirali u antifašizam i spletom sretnih okolnosti priključili se ostatku normalnih država koje su se protiv fašizma doista borile.

U vrijeme dolaska Pavelića na vlast, duhovni i ideološki vođa komunista Staljin još uvijek ima čvrsto potpisan pakt o suradnji s Hitlerom i nikome ne pada ni na kraj pameti buniti se ni protiv Njemačke ni protiv NDH. U to vrijeme cvate tisuću cvjetova ljubavi između komunista i fašista, danas kad znamo kako su vladali i jedni i drugi, jasno nam je i zbog čega. Nikakve razlike među njima nije bilo.

Dakle Pavelić dolazi na vlast, progone se Srbi i Židovi (o tome bi se dalo raspravljat ali neka je i bilo tako), a komunisti ni glasa ne puštaju. Tek kad je pukla ljubav između Moskve i Berlina drugovi naglo postadoše žestoki protivnici fašizma i odlučiše da je vrijeme za ustanak. Ustanak protiv Ustaša.

Brat na brata, Hrvat na Hrvata. Bio je to dan kad je počela najveća tragedija hrvatskog naroda koja nažalost traje sve do danas i pitanje je da li će ikad prestat. Izloženi na vjetrometini dva najveća zla u povijesti čovječanstva podijelili smo se međusobno i klali se na život i smrt. Imale su i druge države Hitlerovu čizmu na kičmi, imale su i pokrete otpora protiv te čizme, ali samo su se Hrvati međusobno ubijali služeći dvjema ideologijama. Ideologijama u koje su i jedni i drugi uvučeni na prijevaru i koje im nisu donijele nikakva dobra.

Komunisti su odlučili pokazat Hitleru zube, ne napadom na njemačku vojsku niti uništavanjem nekog vojnog objekta, nego napadom na vlastiti narod. Ono što oni danas slave kao hrabrost, kukavičluk je bez premca. U današnje vrijeme njihova akcija bila bi proglašena terorizmom najgore vrste, uostalom i danas se to u svijetu najstrože osuđuje.

Drugovi su do neba ponosni na miniranje pruge Sisak-Zagreb i mučku smrt nedužnih ljudi, među kojima su bile i žene iz okolice Siska koje su nosile u Zagreb mlijeko na prodaju. Mljekarice su doista bile neprijatelj najgore vrste i trebalo je spriječiti dostavu friškog mlijeka Ustašama po cijenu života i smrti. I dan danas slave hrabrost i domišljatost u obračunu s friškim mlijekom, sirom i putrom u tolikoj mjeri da se taj dan slavi kao nacionalni praznik.

Nažalost nije to kraj komunističkog ponosa i slave. Još i danas na zgradi pošte u Jurišićevoj ulici u Zagrebu stoji spomen ploča hrabrim drugovima koji su tu istu poštu digli u zrak. Sve to kako bi Ustaše ostale bez telefona na jedno dva tri dana. Teroristi koji su tu akciju izveli u pol bijela dana i od koje je stradalo stotine nedužnih Zagrepčana proglašeni su narodnim herojima.

Mučki napad iz zasjede na kadete (dakle ne na vojsku nego na golobrade dječake) vojne škole u Runjaninovoj isto je herojski pothvat bez premca. Za obračun jedan na jedan s pravim Ustašama nikad nisu imali hrabrosti niti su ih ikad dobili u bitkama. Sve do Bleiburga kad su ih svezane žicom bjesomučno ubijali.

Ubojstva njemačkih i ustaških časnika i dužnosnika, radi kojih su u znak odmazde streljane na tisuće nedužnih ljudi također je ponos i dika naših drugova.

Čega se pametan srami s tim se budala diči.

Jasna