Među ponosnih 33%

Detalji

Kategorija: Jasna

Objavljeno: Ponedjeljak, 23 Siječanj 2012 18:18

fShare

Tweet

Gluho je doba noći, svud oko mene grobna je tišina. Molim te Bože daj mi samo malo sna da odspavam posljednju noć u slobodnoj zemlji. Od sutra nemam više Domovinu, od sutra nemam više naroda. Treba mi snage za sutra. Ali san ne dolazi.

Bože molim te, ne mogu više, umorna sam od borbe s vjetrenjačama. U dvije godine treći šamar od vlastitog naroda previše je čak i za mene.

Kad već ne mogu spavat pokušavam plakat. Bože, daj mi bar suze da se isplačem onako pošteno i ženski iskreno, bit će mi lakše. Barem sam to uvijek mogla, plakati zbog neke pjesme, filma, priče, bilo čega. Ali ni suza nemam. Prebirem po glavi sjećanja, slike, pjesme, i od svih mogućih i nemogućih koje znam padaju mi na um samo ovi stihovi:

Heroji ne plaču, i kad gube pobjeđuju.

Heroji ne mole, zube stisnu i prebole.

Dakle to je to, pa kako se samo nisam ranije sjetila onoga što uvijek govorim svima: Kad više nemaš odgovora u glavi onda poslušaj srce. Zapravo uvijek slušaj srce jer ono nikad ne griješi, iako je često puta na potpuno suprotnoj strani od pameti.

Pamet mi i ovaj put govori da sam izgubila bitku i odigrala utakmicu za gubitničku momčad, ali srce mi govori nešto drugo. Srce mi govori, ma što govori, pjeva o ponosu.

Iako sebe osobno baš ne smatram herojem, ponosna sam jer sam imala čast i privilegiju istrčati na teren sa stvarnim herojima. Ne mislim samo na ratne heroje i branitelje, nego na sve one koji su ostali heroji do danas. Mislim na ljude koji se nisu prodali nikome i nisu odustali od svojih ideala čak ni po cijenu bacanja na marginu društva, gubitka posla i karijere i života na rubu siromaštva. Puno se ljudi klelo na Domovinu, puno se njih kune i danas, ali samo je mali broj njih spremno odreći se ponovo svega zbog Domovine.

Znali smo unaprijed da je utakmica namještena, znali smo da nemamo šanse protiv izdajnika koji godinama provode sustavnu medijsku manipulaciju, ucjene, zastrašivanja i podmetanja. Znali smo i da su ljudi politički (neki nažalost i općenito) nepismeni, neinformirani i u svakodnevnoj borbi za golu egzistenciju nezainteresirani za bilo što a pogotovo za politiku. Znali smo da nemamo nikakvih sredstava, čak ni za pozivnice, ali smo ipak istrčali na teren. Ne zbog sebe, nego zbog publike. Zbog onih za koje nema mjesta u svečanoj loži, zbog onih koji su na lošijim sjedalima i onih koji su ostali van stadiona jer nemaju ni za ulaznicu. Zbog onih o kojima više nitko ne brine i kojima su svi okrenuli leđa.

Za gubitak ove utakmice i sami smo djelomično krivi jer smo godinama napucavali loptu svatko u svom dvorištu i možda smo malo kasno sastavili klub. Kasno možda za ovu sezonu, ali tek smo krenuli s igrom, još je puno sezona ispred nas. S punim pravom možemo biti ponosni na sebe, jer kad smo krenuli u natjecanje, skupljeni onako stihijski sa svih strana, nismo imali ništa. Ni igralište, ni loptu, ni dresove ni kopačke, čak ni kapetana momčadi. Danas, nakon samo godinu dana, hvala Bogu, imamo i kapetana momčadi i izbornika u jednom čovjeku. I on ima nas, igrače kojima ne treba zagrijavanje ni motivacijske pripreme, ni maseri ni oružari. Mi smo uvijek spremni i to je ono što je neprocjenjivo.

Krenuli su s nama na treninge mnogi ali su odustali, što zbog loše kondicije što zbog vlastitog ega. Mi smo ostali i ne predajemo se sve dok nam i zadnji čovjek stoji na tribinama i navija za nas. Na svu sreću polako nam se priključuju i ostali mali klubovi koji već godinama igraju svaki za sebe bez da im itko dolazi na utakmicu. Nadam se da su konačno shvatili da moramo odigrat zajednički turnir ako mislimo napunit stadion. Kad nas publika prepozna kao ozbiljne i kvalitetne i njih će biti više. 25% ljudi koji uvijek idu na utakmice nikad neće navijati za nas, s tim se moramo pomirit, ali idemo se zajednički izborit za onih 53% navijača koji nemaju više ni vjere ni nade niti žele navijat.

Evo dočekah i zoru pišući ovaj tekst, zvijezda više odavno nema. Stara narodna poslovica kaže „nijedna zvijezda ne sjaji do zore“. Ja bih samo još dodala, ugasila se crvena ugasit će se i ove žute.

Svima onima koji su nas izdali ili ostali po strani, želim sretan put u obećanu zemlju, ali kad vas tamo ponize i pljunu, kad vam uzmu dušu za šaku eura, nama nemojte dolazit plakat. Upozorili smo vas na vrijeme, niste nas slušali, ubuduće svoje bitke vodite sami. Tko će vas onda izvest na teren to je vaš problem, ovi koji vas sad vode prodat će se prvom klubu koji ponudi više.

Dragi moji prijatelji, stranačke i koalicijske kolege i svi oni koji su imali vjere i snage zaokružiti protiv, hvala Vam.

Budite ponosni na sebe. Pokazali smo da nismo ovce, da se ne predajemo i da nas ima.

Ponosna sam što sam među Vama.

P.S.

Ipak sam na kraju pustila suzu. Zbog Čovjeka. Javio nam se na forum Paul, Mali Englez velikog srca, koji je 91. došao iz daleke Engleske braniti Hrvatsku s puškom u ruci, dok su Veliki Hrvati bježali u Europu i Ameriku. Jutros je opet s nama, zajedno tugujemo.

Hvala Ti Paul što si opet s nama kad nam je najteže.

Jasna