Zagrebački atentat 2

Detalji

Kategorija: Johnny Otočac

Objavljeno: Petak, 17 Svibanj 2013 17:11

fShare

Tweet

ZEMUNIČKI KLAN...Lijepi snovi kratko traju i privode se silom k raju. Tako je i moj lijepi san završio silom zvona moje vikarice (tako ja od milja zovem svoju vekericu). Nisam još ni otvorio oči, a već sam vidio nove vijesti o jučerašnjem događaju, sad već proglašenim zagrebačkim, odnosno hrvatskim atentatom sretne nam budućnosti u vječnosti.

Kad sam otvorio oči, nisam vidio, niti čuo baš ništa, pa sam odmah zažmirio kako bih pratio daljnje vijesti. Odmah sam shvatio kako je od danas na snazi nova dalekovidna tehnologija, koja omogućava čovjeku gledanje dalekovidnice žmireći, bez otvaranja očiju, a kamoli mukotrpno gledanje tamo nekog, sad već zaboravljenog TV uređaja pod fiškalnim nadzorom. Tim činom, nestale su laži, a za njima i svo zlo koje su one donosile i nanosile građanima, seljacima i bezkućnicima, odnosno obitelji Hrvatske.

Prva vijest je bila o jučerašnjem samoevakuiranju zgrade na Mars, u kojoj se i odigrao zagrebački atentat, skupa sa svim uzvanicima, od čijeg zla je i sam Mars eksplodirao u pišljivu crvenu prašinu. Druga vijest je bila ta, da je Ruža nakon samog pucnja, s leđa skočila na Marka, te su zajedno pali u otvoreni šaht u sredini svečane dvorane, iz koje im je ruku spasa pružio Predrag, glavom i bradom šef zemuničkoga klana. Kad su se svi troje našli u sigurnosti velike zemunice, velika masa članova zemuničkog klana radosno je klicala: ''Pre-drag! Pre-drag!'' A Predrag, stari zemunički lisac, odmah je podigao ruke s stisnutim šakama i nekoliko ih puta protresao, kao u znak pobjede uz: ''Zna se! Zemuničari!'' Na te njegove riječi zemunicom je odjeknulo gromoglasno oduševljenje, ali oduševljenje koje je kratko trajalo, jer je nekolicina panično uzviknula: ''Dragovoljci!''

Na to upozorenje, svi članovi zemuničkoga klana su se kao jedan pretvorili u štakore i kliznuli kroz svoje rupe u ciglenim zidovima zemunice. Ruža i Marko još nisu ni došli k sebi poradi brzine događanja od samog čina atentata do spasa u zemuničkom klanu, a već su ostali sasvim sami kad je pred njih stigla Crna marica s dva dragovoljca. Zadnja vrata uhidbenog vozila su se sama otvorila, a s prednje strane vozila na krovu je bio ekran na kojemu je bljesnulo: ''Ulazite! Sami! Da mi ne dolazimo po vas!'' Ruža i Marko su brže bolje, ona preko njega, pa on preko nje i tako nekoliko puta, uskočili unutra. Vrata su se zatvorila, a vozač je dobacio suvozaču: ''Da ih malo protresemo?'' Suvozač je odgovorio: ''Nego što, pa nećemo im dozvoliti da budu u miru u svojim rupama, ali prvo stavimo slušalice'', te je uzeo nešto slično daljinskom upravljaču i uperio prema zidu. Stavili su slušalice i uključili CD uređaj, iz kojega je krenula Thompsonova pjesma ''Geni kameni''.

Suvozač je zadovoljno podignuo glavu i pogledom upitao vozača: ''Može?''. Vozač mu je potvrdno kimnuo glavom, okrenuo vozilo u natrag, te stao, spreman za polazak. Suvozač je uključio uređaj uperen prema zidovima i zidovi su se počeli drmati, kao da cigla grize ciglu u zidu, pri tom stvarajući veliku, snažnu buku sličnu drobljenju. Iz zidova se prolomio snažan, masovan cijuk štakora, koji su izletili iz zidova van u zemunicu i opet se pretvorili u ljude, članove zemuničkoga klana. Crna marica je već bila daleko, dok je iza nje još dugo, po zemuničare sablasno i jezovito ječio veseli smijeh dragovoljaca. Predrag je glasno uzviknuo: ''Jesmo li svi?'' Ubrzo je došlo nekoliko odgovora: ''Nismo! Neki su još unutra! Nema ovog. Nema onog.'' Na to stari zemunički lisac Predrag odvrati: ''Koga nema, bez njega se može.'' S tim se nije složio Fumy, još stariji zemunički lisac, te upozori Predraga: ''Moramo ih sami istjerati, jer ako ih ne istjeramo zidovi se neće prestati gristi, pa drugi puta nećemo moći umaći Ustašama'', kako je od milja nazivao dragovoljce

Međutim, nisu bili svjesni da je na vlast sjela viša sila, te je iz zidova sa svih strana i s njih, počela isticati voda, izbacujući tako preostale štakore iz rupa zidova u zemunicu, u kojoj su se nanovo pretvorili u ljude. Opet su bili svi na broju. ''Super! Opet se imamo gdje sakriti!'' – uzviknuo je Predrag. Fumy mu prepotentno dobaci: ''Jesam li ti ja rekao, da će se zidovi prestati tresti kad svi izađu'', i zagrli Predraga, a Predrag zagrli njega i započnu poj: ''Nas dva brata, oba ratujemo....'', ali cijela zemunica se naglo prodrmala i počela je mijenjati oblik. Stropovi su zasjali, a zidovi su se odozgora prema dolje obložili ogledalima.

Svi su stali u mjestu kao iznenađeni kipovi koji dišu, dakako osim Predraga, koji se suprotno od ostalih odmah snašao, te će nonšalantno: ''Ima li tko šešir? Ako ima neka mi ga dobaci.'' Na te riječi odmah mu se stvorio šešir na glavi, te se Predrag veselo pogleda u ogledalo i osvrne se natrag i upita zemunički klan: ''Ha, ha, na koga vam ličim? A?'' Veseli pogledi zemuničara naglo su iskolačili prestravljene oči, što je osupnulo i Predraga, naročito kada je čuo odgovor iz ogledala: ''Na mene!'' Predrag se sad već uplašeno do kosti i kroz kosti okrene prema ogledalu i ugleda nikog drugog do samog Freddy Krugera, koji ga jednom rukom zgrabi za košulju nad grudnim košem, a drugu ruku punu noževa mu prisloni na lice i počne ga njima pažljivo maziti uz riječi: ''Ja sam ubijao djecu i njihove roditelje u snu, ali to je bio samo film. A ti.... Ti si u stvarnosti ubijao snove roditelja, njihove djece i budućih im naraštaja o sretnoj im budućnosti. Da, ti imaš srce, ali........'' – Kruger zamahne noževima u natrag te nadoda: ''.....kako ga ne koristiš.....ono ti ni ne treba!!!!!!!'' I zarije mu noževe u prsa i počne ih genocidno probijati, pokušavajući doći do srca kako bi ga uzeo, što je izazvalo strahovit i neizdržljivi, prebolan vrisak kod prisutnih, jer svima se događalo isto, kao da je Kruger imao na tisuće ruku.

Još strahovitiji i još neizdržljiviji i prebolniji vrisak kod zemuničara, u tom istom času čupanja srca izazvala je pojava Jasona, kojega su s prednje strane ogledala zapazili s leđa s mačetom u ruci, koja je već bila u zamahu. Redom im je odrezao glave, kao da i on ima na tisuće ruku. Kad bi ih zgrabio za glavu i odsjekao je, još bi vidjeli u ogledalu kako im je oduzima od tijela i vraća natrag, nanovo namještajući na njihova ramena. Otvorili bi oči i čim bi došli k sebi, opet bi im se ponavljalo isto. Prvo Kruger, pa Jason; srce, pa glava. I tako u vječnost, jer sami tako žele.

Nisam to više mogao gledati, ali kako je na snagu stupila nova dalekovidna tehnologija, unaprijed mi je pročitala misli, koja očito zna koliko čovjek može istrpiti takove vijesti, te se slika prebacila u uhidbeno vozilo koje je veselo grabilo ka vrhovnom sudu, u kojemu su Ruža i Marko mirno spavali. Nije mi se to dalo gledati, jer se te vijesti ponavljaju i sljedeći tjedan, pa ću ih tada pogledati, a možda i zapisati. Dosta dalekovidnice za danas, treba što i delati. Hvala Bogu sada će biti posla u izobilju, stoga jedva čekam izići van i otići obavijestiti socijanu službu, kako mi napokon više nije potrebna njihova skrb. Ionako će je ukinuti, jer nema nikakve potrebe za njom sada kada smo slobodni i siti, ruku punih posla: ''Oče naš.....''

Johnny Otočac