Zagrebački atentat 3

Detalji

Kategorija: Johnny Otočac

Objavljeno: Subota, 25 Svibanj 2013 17:11

fShare

Tweet

UKOR...Ne kad samo djelo, već kad i sama misao odluta, čovjek skrene s pravoga puta. U to sam se i sam uvjerio pri molitvi, kad mi je usred nje misao odlutala na neke odlutale ljude, te me je tako ta ista odlutala misao i sputala u molitvi. Bio sam ukoren. Ukorjenjen na mjestu.

Bio sam prisiljen gledati što se s tim odlutalim ljudima događa. U mah mi je neka odurna glazba preplavila sluh, da sam osjećao kako su mi i uši poplavile od studene boli, dok su istovremeno i neizdrživo gorjele, a nisam si mogao pomoći. Bar sam tako pomislio. Postao sam živi primjer ukorenog vjernika, ulovljenog u nevjeri. Pa i misaonoj.

Bila je to ušasna glazba, a ušasna glazba je za ušesa, a ušesa slušaju i upijaju svaki užas ovoga svijeta, pa tako i glazbu užasa. Bila je to arena pod zemljom, nalik na najveći stadion koji sam ikada vidio. Po podu je bio prostrt crveni sag. Imao sam osjećaj da se pomiče. I bio sam u pravu. Crveni sag se pomicao, jer je bio spravljen od crvenih crva, koji su zapravo bili puzajuće kapi krvi. Čija je to bila krv, ne znam, za sad. U sredini arene bio je postavljen veliki, raštimani, crveni, koncertni klavir koji je plamtio u vatri.

Za klavirom, svoje izvedbe užasa za ušesa izvodio je nitko drugi do sam drug Ivo. Njegovo ispaćeno lice odavalo je svu muku koju je proživljavao u svojim izvedbama. A tek tijelo? Jednostavno nije mogao prestati svirati, dok su mu se prsti već vidljivo raspadali u krvave komadiće ljudskoga mesa, da je već same tipke klavira bolno stiskao sad već vidljivim golim kostima svojih razcopanih prstiju. I nije se predavao, jer nije ni smio. Kad bi samo i pomislio predahnuti, iza leđa bi ga dotaknuo njegov lažni otac, golootočki kerber u ljudskom obliku. On je pak umjesto podlaktica imao ugrađene strujne palice i trpio je neizreciv srbež po cijelomu tijelu. Čim bi se malo htio posrbiti, odmah bi ga ščepala teslica-treslica, odnosno strujna padavica iz njegovih strujno paličnih podlaktica, te bi se valjao po krvavom sagu i odskakivao ležečki od njega, uvijen u razbacane ruke same struje, koja je vidljivo uživala u svojoj centrifugalnoj moći nad svojim plijenom, kao sa svojim šeširom za svestrano bacanje.

Kada bi došao k sebi, digao bi se sav krvav od saga, te bi potražio pomoć od druga Ive koji je svirao svoje bezkrajne simfonije užasa. Kako ga drug Ivo nije mogao čuti od svojih preglasnih simfonija užasa za ušesa, ovaj bi ga pošao dotaknuti i prekinuti da mu pomogne. Međutim to bi se uvijek dogodilo upravo u onaj isti čas, kad bi baš drug Ivo htio predahnuti, tako da bi druga Ivu pri pomisli na predah, žestoko stresla strujna podlaktična palica njegova lažnog oca, da bi pri tom drug Ivo još jače nastavio svirati, te se i dalje raspadati uz pokoju kap suze.

No kada bi i samo jedna kap iz njegovog oka pala na klavir, klavir bi još više planuo kao da mu je dolivena kap kerozina, te bi se njegov plam mahnito proširio i na krvavi sag, te bi zahvatio i njegova lažnog oca i silnu prisilnu publiku u podzemnoj areni. Zavladao bi toliki vrisak, koji bi nakon nekoliko trenutaka upila ušesa svih užasa, čime bi nestalo i vriska i vatre i njihovih sjećanja. Drug Ivo bi opet, kao da se ništa nije dogodilo nastavio svoju intepretaciju užasne glazbe svoga raspadanja, dok bi se njegov lažni otac pridigao s krvavog saga, te bi se krenuo zapitati s rukom na slijepoočnici što činiti. Opet bi ga zviznula struja iz podlaktice i opet bi dodirnuo druga Ivu. I opet suza, vatra, pa vrisak podzemne arene. I tako vječno, jer to oni sami tako žele.

Kako to više nisam mogao slušati uhvatih se za onu: ''I zidovi imaju uši'', te zamolih Boga, da mi u ovom stanju pomogne, kad sam već od Njega i ukoren da to moram gledati, te mi je ubrzo i stigla pomoć po ovoj: ''I uši imaju zidove'', te osluhnuh u ušima i kao da je u njima, pri samom izlazu, pala neka nevidljiva, meka zavjesa, koja nije propuštala te zvukove užasa za ušesa istih. Zahvalih Bogu na vječnoj pomoći, te nastavih gledati događaje u areni. Odmah su mi za oko zapela dva vojnika, naoružana teškim strojnicama postavljenim na postolja ispred samih vrata, koja su ličila na vrata dizala, odnosno nizala. Iza vojnika stajao je njihov zapovjednik s uzdignute dvije sablje, niz koje se cijedila krv, tako da su mu i obje ruke u kojima je držao sablje bile krvave. Sama odora mu je bila toliko natopljena krvlju, da je sam zapovjednik jedva stajao na nogama, ali njegov ponos je bio jači od njegove izdržljivosti.

Međutim bilo je čudno to što ta krv s njegovih ruku nije padala na krvavi sag arene pod zemljom. Hm...

Johnny Otočac