Za taj zločin ni se smjelo znati jer su samo ginuli Hrvati …
- Detalji
- Kategorija: Kiki
- Objavljeno: Nedjelja, 13 Srpanj 2014 17:09
Koliko duša mora biti crna, srce kameno a um pomućen da bi netko bio spreman izjaviti pred cijelom hrvatskom nacijom kako su partizani (čitaj komunisti pod krinkom antifašista) ponos Hrvatske, časna skupina ljudi koja je ustala protiv sila zla za slobodnu Hrvatsku i donijela demokraciju. To doba hrvatske prošlosti upisano je zlatnim slovima u hrvatsku povijest, a Tito i partizanski pokret učinili su sve da pobijedi poredak ljudskosti
I koje li drskosti stavljati hrvatske branitelje u Domovinskom ratu i partizane NOB-a u isti kontekst, kao borce za istu stvar čiji je duh uspjeha isti i može biti duh cijele Hrvatske.
Najveća tragedija je što te izjave dolaze iz samog državnog vrha, iz usta onih koji nam vode državu, već godinama, sve drskije, sve žešće, sve slobodnije.
A hrvatski narod? Šuti i trpi, kao i uvijek. Prolomi se koji krik razuma, krik istine, krik pravde, ali nikog da ga prati, bar ne još.
Ne'š ti slobode i demokraciju koju su nam donijeli tzv. partizani, antifašisti. Ma nazovimo ih pravim imenom… komunisti. Jer partizani su bili vojska komunističke partije a sada to prikrivaju nazivom antifašisti zbog sloma i osude komunizma u cijelom svijetu. Samo kod nas se komunistička zločinačka diktatura naziva demokracijom i slavi.
Ali povijesne činjenice se ne mogu prikriti niti izbrisati. Jedino što su oni donijeli vođeni zločinačkom ideologijom bili su demonkracija i uzništvo, patnja, smrt.
Sve što se događalo tada u hrvatskoj povijesti bilo je posljedica demonskih krvoločnih umova opsjednutih težnjom za uništavanjem svega hrvatskog, od života do povijesti.
I koliko god se busali u prsa ''junačka'' nekom borbom protiv njemačkog i talijanskog okupatora, glavno težište borbe je bilo rušenje NDH, uništavanje hrvatskih mjesta i prometnica, te ubijanje hrvatskog i muslimanskog pučanstva.
Tzv. oslobođenje Hrvatske nije bilo ništa drugo nego nastavak terora nad Hrvatima, činjenje masovnih zločina, provođenje antidemokracije i antihrvatstva. Oslobodilo se Hrvate od Hrvatske, od života, slobode i materijalnih dobara.
Stvarala se Jugoslavija a ubijala Hrvatska, i tog načela se i danas drže njihovi potomci i provode ga, istom žestinom samo nekim drugim sredstvima i djelovanjima.
Uzalud je pisana neka druga povijest a zatirana istinita povijest muke hrvatskog naroda.
Pisana riječ, usmena predaja i vapaj mrtvih duša iz grobišta koja se stalno otkrivaju pišu istinsku povijest koju nitko ne može pobiti.
Partizansko-komunistički zločini tijekom i nakon Drugog svjetskog rata bili su genocidnih razmjera. Nakon što su, ne oslobodili nego okupirali Hrvatsku i preuzeli vlast, masovno su ubijani vojnici i civili, uglavnom hrvatski, i svi oni koji su bili nepodobni zbog svog vjerskog, nacionalnog i političkog opredjeljenja.
Jugokomunisti na čelu sa Titom su im oduzeli pravo na život na najokrutniji način i zatim to desetljećima skrivali i zabranjivali javne rasprave i istrage. Radili su sve što su htjeli, bili su gospodari života i smrti, uklanjali sve što im nije bilo po volji, bez suda, u ime naroda, i uzimali sve što im je zapelo za oko.
Brojni zarobljenički i koncentracioni logori, pokolji, bezbroj masovnih grobnica, Križni put, politički logori, zatvori, konfiskacije i nacionalizacija privatne imovine, likvidacije brojnih hrvatskih intelektualaca, pisaca, gospodarstvenika, inženjera, studenata, svećenika, časnih sestara, časnika… sve su to nasljeđa komunističkog titovog režima kojima se mnogi danas ponose.
Tako su krenuli od samog početka kada se totalitarna komunistička vlast obračunala s ''neprijateljem'', narodom koji je bježao pred komunističkim zlom, na Bleiburgu i Križnom putu, a nisu bili pošteđeni niti Folksdojčeri, hrvatski Nijemci koji su uz Hrvate najviše stradali u poraću. Izvršeni su brojni zločini nad njemačkim kolaboracionistima, kako su ih prozvali, nad kapitalističkim poduzetnicima, brojnim uglednicima, intelektualcima i političkim neistomišljenicima. Progonjeni su i hrvatski kulturni djelatnici i institucije, zabranjen katolički tisak. Likvidirana je petina studenata hrvatskih fakulteta, a veliki broj ih je i uhićivan i mučen po zatvorima.
UDBA je bila zadužena za likvidaciju političkih emigranata.
Bilo je zabranjeno misliti hrvatski, djelovati hrvatski, živjeti hrvatski. Jame, zatvori i logori bili su puni hrvatske mladeži, na stotine katoličkih svećenika, redovnika i časnih sestara bilo je ubijano, suđeno u montiranim političkim procesima, izloženo progonima. Velik broj Hrvata je bio prisiljen emigrirati da sačuva goli život.
Izvršena su masovna smaknuća pripadnika oružanih snaga NDH i pristaša, izrečene su tisuće smrtnih usmenih osuda.
Komunistički režim se održavao organiziranim nasiljem i likvidacijom velikog broja ljudi. Po staljinističkoj metodi. Obilježava ga povijest političkih progona i političkog uzništva, političkih procesa sa brojnim smrtnim presudama ili prekovremenskim kaznama (i na desetke tisuća godina?!?) Izmišljali su i stvarali neprijatelje kao izgovor za nove represivne mjere, i u tome su bili nenadmašni.
To je bio komunizam koji je poticao tamnu stranu ljudske duše. Primjenom sile nastojali su promijeniti pojedinca i bilo je prikloniti se ili biti uklonjen. Zločinačkim sredstvima postizali su svoje ciljeve.
I danas, prve asocijacije Hrvata na bivšu mrsku komunističku Jugoslaviju su masovni pokolji, nesloboda, politički zatvorenici, nasilje, glad. A danas neki plaču za tom i takvom…
Kolike su samo žrtve stradale posljedično zbog njihovih diverzija, gerilskog načina ratovanja, kada bi npr. za jednog ubijenog vojnika wehrmachta iz zasjede od ruke komunističkog ilegalca, u Zagrebu ili drugim mjestima, bilo streljano do sto, a za oficira i do dvjesto civila nasumično pokupljenih u racijama. I svjesno su išli u to.
Tijekom svog slavnog ratovanja partizani su uglavnom izbjegavali izravne sukobe sa OS NDH i njemačkom vojskom, a u mjestima gdje nisu imali potporu civilnog stanovništva događali su se zločini.
Jedan od primjera rodno je mjesto Nikole Šubića Zrinskog, Zrin, gdje su partizani od 1941 do 1943 g. ubili oko 300 civila, a još njih 67 ubijeno je na Križnom putu. Ubijena je polovica stanovnika, zatrte su cijele zrinske obitelji na stravične načine, a nakon pokolja i silovanja nastupila je njihova općepoznata pljačka i otimačina, da bi na kraju cijeli gradić Zrin zapaljen gorio dva dana. Ni to im nije bilo dosta pa su 1945. g. suđeni oni koji su nekim čudom uspjeli preživjeti, i ubijeno je njih još 28. Danas u Zrinu ne živi niti jedan Hrvat. Istrijebljeni su ili protjerani bez prava na povrat a Zrin je i dan danas pustoš, s nekoliko srpskih kuća koje su niknule na stoljetnim temeljima hrvatskih kuća.
Niti selo Gvozdansko nije bolje prošlo. Na katolički Božić 1941. g. doživjelo je jezoviti genocidni pokolj od strane srbokomunističkih partizana ''osloboditelja''. Napali su za vrijeme podnevne mise, okrutno ubili pedesetak stanovnika, silovali žene i djevojke, kuće opljačkali a selo i crkvu uništili pa zapalili.
A koliko je samo takvih primjera zločina bilo…
Nedavno sam gledala prijenos mise iz sela Samarica, smještenog na obroncima Moslavačke gore a nekako me u srce dirnula himna tog mjesta koja je bila otpjevana na kraju mise. U njoj se osjeti sva tragedija tog kraja, tragedija Hrvatske u malom, koja potječe iz doba ''slavnog partizanskog ratovanja''.
Krenulo je 1939.g. kada su komunisti ostavili svoj prvi trag u Samarici.
U noći su ušli u župnu crkvu, razbacali po zemlji svete hostije, oskvrnuli oltare, razderali misna ruha i razrezali svete slike te razbili i pokrali sve što su mogli.
Počinitelji tog sramotnog djela na unutrašnjem su zidu crkve ostavili svoj potpis: riječ „komunisti“ stajala je kao ogledalo njihova divljaštva i mržnje sve do obnove unutrašnjosti crkve 80-tih godina prošlog stoljeća. No tu nije bio kraj…
Širenjem partizanskog pokreta tijekom 1943. g. po cijelom području Moslavačke gore, partizani su uspostavili svoju vlast i Komandu moslavačkog područja smjestili u zgradi tzv. štacije u Samarici.
U župnoj kući izabrali su 3 sobe i tu boravili tijekom 8 mjeseci. Partizani su zaposjeli i gotovo sve druge kuće u selu, a narod im je bio primoran davati hranu i novce. Samarica je tih ratnih godina bila odsječena od ostatka svijeta i partizani su tamo radili što su htjeli.
U zgradi osnovne škole nalazio se Vojni sud, a u podrumu škole zloglasni vojni zatvor gdje su sudili na smrt istaknute Hrvate, ugledne i bogate seljake, zarobljene hrvatske vojnike i službenike NDH. Među osuđenima bilo je i mladih žena i majki.
Osuđeni su bili vezani lancima, ušljivi, a hrana im je bila brašno zamućeno u vodi i komad
kruha. U podrumu škole je bilo i do 50 ljudi koji su čekali suđenje ili smrt, a ranim
jutrima partizani su vodili osuđene na smrt u 3 km udaljenu šumu Garjevica, u predio zvan Cipeliševac i tamo ih strijeljali. Narod je mnogo toga čuo i vidio, a u šumi su nailazili na svježe grobove. Međutim, o tome je bilo zabranjeno javno govoriti i posjećivati
mjesto tog okrutnog stratišta. I ljudi su se s pravom bojali, jer mnoge bi „pojela noć“ zbog samo jedne krive riječi.
Nakon završetka rata, mnogi su u potrazi za grobovima svojih najmilijih krišom dolazili na to područje i u kore mladih stabala bukve nožem urezivali križeve. Tek je 1998.g. postavljen pet metara visoki hrastov spomen - križ, nakon što su iskopane ljudske kosti i ponovo pokopane.
Koliko je ljudi ubijeno u Cipeliševcu pouzdano se ne zna jer niti jedna žrtva nema pismenu presudu partizanske vlasti, a ne postoji ni popis ubijenih. Iako je nalaz prijavljen, službeno istraživanje i iskapanje nije pokrenuto ni do danas, te je onemogućeno utvrđivanje broja i identiteta žrtava, kao i odgovornost zločinaca.
Osim ovog stratišta, u blizini sela nalazi se i druga lokacija tzv. Vapljenice, za koju
stariji mještani tvrde da krije možda još i više žrtava no što ih ima na Cipeliševcu.
Tako je djelovala partizanska ''narodna vlast'' gdje god se nalazila, zaposjela, uzimala i ubijala, bez suda i obrane, bez prava na civilizirani pogreb i grobno mjesto s vlastitim imenom i prezimenom na križu. Hrvatski su seljaci diljem Hrvatske stradavali tijekom 2. svjetskog rata, zbog „odbijanja suradnje" s tzv. antifašistima te su bili kažnjavani smrću, a mnoga su sela na taj način posve nestala.
Velikan hrvatske povijesti, Stjepan Radić, rekao je : ''Visoko dignite zastavu hrvatskoga državnoga prava, daleko raširite plamen hrvatske narodne svijesti, duboko usadite u srca vjeru u ujedinjenu i samostalnu Hrvatsku''.
A danas se sigurno bidan okreće u grobu kada se ''antifašistima'' dijele odličja, ordeni sa njegovim imenom, za zasluge u uspostavi, promicanju i obrani hrvatske državotvorne ideje, hrvatske kulture, znanosti i gospodarstva.
To je moguće samo u Hrvatskoj, zemlji čuda i gomile Juda.
I završit ću stihovima himne sela Samarica, koja je bila otpjevana iz srca u spomen svim onim nevinim žrtvama čije kosti još uvijek vape za pravdom i istinom.
'''Samarica, selo od davnina
dičila se tobom Moslavina.
Samarica, Bogu si oteta,
robijaškom mukom si zakleta.
Zakleli te mladi domobrani
po šumama tvojim zakopani.
Za taj zločin ni se smjelo znati
jer su samo ginuli Hrvati.
Majko Božja, mučenoga Sina,
raj otvori svim izgubljenima.
I uz pomoć svete Katarine
daruj mladost naše Moslavine.
Dok nas štiti sveta Katarina,
živjeti će naša Moslavina.
Moslavinom procvale su ruže,
ne kaže se više Zdravo druže.
Sad se pjeva naša najmilija
Hvaljen budi Isus i Marija! ''
Zdravi mi i dobri bili, za dom svoj spremni uvijek ostali.
KIKI
