Antifašisti prisutni, a tko su fašisti?

Pin It

Subota, 22. lipnja godine Gospodnje 2013, dan obilježen sa dva događanja. Na jednoj strani spomen pohod na jamu Jazovku , kod Sošica na Žumberku radi odavanja počasti hrvatskim civilima i pripadnicima vojnih postrojba NDH koje su jugoslavenski partizani mučki ubili tijekom Drugoga svjetskog rata i neposredno po završetku rata te ih bacili u tu masovnu grobnicu otkrivenu 1990....

dok se na drugoj strani čitava vladajuća garnitura sa svojim privjescima uputila u šumu Brezovica kod Siska kako bi obilježila dan antifašističke borbe i osnivanje prvog partizanskog odreda na taj dan prije 72 godine, te slavila one koji su vršili zločine u koje se ubraja i ovaj na Žumberku.

Odzvanjala je šuma Brezovica hvalospjevima antifašistima, istim onima koji su 1945.g. pokupili ranjenike, medicinsko osoblje i časne sestre iz zagrebačkih bolnica, odveli ih do jame Jazovka i jednog po jednog ubijali i bacali u jamu. U istu jamu u koju su već pobacali tijela pripadnika postrojba NDH ubijenih nakon bitke kod Krašića u siječnju 1943., te u svibnju i lipnju 1945. Dosad je na prvoj razini, na 40-ak metara, otkriveno oko 470 kostura na ovom stratištu, a iz zagrebačkih bolnica je te krvave 1945.g. odvedeno oko 4800 ranjenika koje više nitko nije vidio.

Sve je arhivirano, svaki ranjenik imenom i prezimenom i s naznakom bolnice iz koje je odveden, ali zločin ni dan danas nije kažnjen, kao niti jedan drugi iz tog razdoblja hrvatske povijesti kada je glava hrvatskog čovjeka, kao i svakog neistomišljenika totalitarnog komunističkog režima koji je zavladao, bila na panju spremna na odsijecanje bez ikakve zakonske zapreke, kako su rekli, u ime naroda, koji je očito sam sebi potpisivao smrtne presude.

Kakva Ženevska konvencija, zaštita ranjenika i zarobljenika…imali su antifašisti svoje zakone, ili bolje rečeno, svoje bezakonje. Svaki razlog je bio dobar za ubijanje. Kriv si ako si bio pripadnik vojske NDH jer si branio svoju slobodu i svoju državu, kriv si ako si Hrvat jer si automatikom Ustaša, kriv si ako imaš nešto na što su oni bacili oko, kriv si ako si rekao riječ protiv komunističkog režima, kriv si ako si zapjevao hrvatsku pismu…ma kriv si jer oni kažu da si kriv, razlog nije ni bitan.

Partizansko-komunistički zločini tijekom i nakon Drugog svjetskog rata bili su genocidnih razmjera. Nakon što su, ne oslobodili nego okupirali Hrvatsku i preuzeli vlast, masovno su ubijani vojnici i civili, uglavnom hrvatski, i svi oni koji su bili nepodobni zbog svog vjerskog, nacionalnog i političkog opredjeljenja.

Jugokomunisti na čelu sa Titom su im oduzeli pravo na život na najokrutniji način i zatim to desetljećima skrivali i zabranjivali javne rasprave i istrage. Radili su sve što su htjeli, bili su gospodari života i smrti, uklanjali sve što im nije bilo po volji, bez suda, u ime naroda, i uzimali sve što im je zapelo za oko.

Brojni zarobljenički i koncentracioni logori, pokolji, bezbroj masovnih grobnica, Bleiburg i Križni put, politički logori, zatvori, konfiskacije i nacionalizacija privatne imovine, likvidacije brojnih hrvatskih intelektualaca, pisaca, gospodarstvenika, inženjera, svećenika, časnika… sve su to nasljeđa komunističkog titovog režima.

I opetovano se iz godine u godinu ponavlja kako antifašisti moraju biti naš ponos.

Ove godine je Mesić otišao izjavom korak dalje dajući naputak kako se u današnje mlade mora usaditi ponos na ono što su činili antifašistički borci i borci NOB-a. Naravno, isprati mladima mozak i usaditi im iskrivljenu povijest komunističkog štiha, programirati ih antihrvatskim kodom i usmjeriti ih u totalno krivom smjeru.

Kako da ne!

Sa čime i sa kime bi se to trebali ponositi? Sa onima koji su gazili sve što ima veze sa hrvatstvom, koji su sustavno vršili zločine nad hrvatskim narodom i domovinom, nad istinom i slobodom? Sa komunističko-partizanskim zločincima koji su pod krinkom antifašizma planski vršili genocid nad hrvatskim narodom?

Da li da budu ponosni na partizane koji su u jesen 1944.g. stigli kao oslobodioci u Dubrovnik, i to očito kao oslobodioci Hrvatske od Hrvata jer su, odmah po dolasku kao i mjesecima potom, bez suđenja i dokazane krivnje, ubijali hrvatske mladiće, intelektualce, svećenike…

Ubijeni su pokapani na razna mjesta, bacani u more, odvođeni u hercegovačko zaleđe i tamo ubijani, na Korčulu, otočić Jakljan, nad jamom Vraninom… Najviše ih je ubijeno na Orsuli i otočiću Daksi. Krenulo je od oko 190 žrtava koje su smaknute po kratkom postupku, a slijedećih mjeseci broj je rastao i rastao …

Ili bi im možda trebali biti uzor partizanski monstrumi koji su ubili djevojku Grozdu Budak tako što su je mučili, raskomadali, natakli na kolac i ispekli na ražnju, sve to fotografirali i onda pokazali slike njenom ocu prije nego što su ga ubili.

A možda je mislio da moraju biti ponosni i na komunističke ilegalce i njihove diverzije kada bi po gradovima iz zasjede ubili njemačkog vojnika ili oficira i pobjegli znajući da će kao odmazda za taj čin biti ubijeno 100-200, pa i više civila nasumično pokupljenih u racijama. Stvarno herojska djela. Zločin prema narodu.

Tijekom svog slavnog ratovanja partizani su uglavnom izbjegavali izravne sukobe sa OS NDH i njemačkom vojskom, a u mjestima gdje nisu imali potporu civilnog stanovništva događali su se zločini.

Jedan od primjera rodno je mjesto Nikole Šubića Zrinskog, Zrin, gdje su partizani od 1941 do 1943 g. ubili oko 300 civila, a još njih 67 ubijeno je na Križnom putu. Ubijena je polovica stanovnika, zatrte su cijele zrinske obitelji na stravične načine, a nakon pokolja i silovanja nastupila je njihova općepoznata pljačka i otimačina, da bi na kraju cijeli gradić Zrin zapaljen gorio dva dana. Ni to im nije bilo dosta pa su 1945. g. suđeni oni koji su nekim čudom uspjeli preživjeti, i ubijeno je njih još 28. Danas u Zrinu ne živi niti jedan Hrvat. Istrijebljeni su ili protjerani bez prava na povrat a Zrin je i dan danas pustoš, s nekoliko srpskih kuća koje su niknule na stoljetnim temeljima hrvatskih kuća.

Ovo je samo kap u moru ''časnih djela antifašista'' kojima bi se trebali ponositi.

I sram ih i stid može biti zbog izjava kako su ''hrvatski antifašisti i partizanska borba temelj hrvatske državnosti''. Ja bi rekla da su ti isti upravo rušitelji temelja hrvatske državnosti i stvaratelji nove Jugoslavije i nastavka tiranije nad hrvatskim narodom daljnjih 45 g.

Oni nisu ponos nego povijesna sramota i krajnje je vrijeme da se raskrinkaju i krivično progone oni koji su u okvirima partizanskog pokreta, pod krinkom antifašizma, činili zločine protiv hrvatskog naroda i borili se zapravo protiv Hrvatske države, jer Hrvatska nije nastala nego nestala zahvaljujući komunistima i partizanima.

I uostalom, protiv kojeg fašizma u NDH su se oni uopće borili? Leglo fašizma bila je Italija koja je kapitulirala 1943.g. i fašizam je vladao Dalmacijom koja je bila pod Italijom, a ne sastavni dio NDH.

Ako su oni bili antifašisti, tko su onda bili fašisti? Hrvatska djeca, žene i starci? Svećenici? Časne sestre? Razoružani hrvatski vojnici? Ranjenici? Hrvati?

Ono što mi je još veća enigma je pojam antifašizma. Odakle pojam antifašistička Hrvatska kad je antifašizam očiti sinonim za antihrvatstvo?

Protiv kakvog fašizma bi se Hrvatska trebala boriti? Toliko žestokih riječi je palo sa govornice u Brezovici ove godine, razračunavali su se sa fašistima i prijetili. Vodi li ih ona stara izreka: Napad je najbolja obrana.

Jer nema većih fašista od komunista. To dokazuje broj njihovih žrtava i njihova djela i protiv istine se ne može, a pravda je spora ali dostižna. Dostići će i njih, uzalud im antifašizam kao imunitet za počinjene zločine.

I tako su govornici pozdravljali prisutne partizane, zahvaljivali im…

A nekako mi mlađahni izgledali s obzirom na godine koje su protekle od njihovih junačkih dana.

Vjerojatno su to pripadnici one Pampers brigade, što su između mijenjanja pelena i cicanja jurišali kinder jajima na fašiste.

I još odlikovani, i to, koji apsurd, Redom Stjepana Radića, odlikovanjem Republike Hrvatske koje se dodjeljuje hrvatskim i stranim državljanima za zasluge i stradanje u borbi za nacionalna i socijalna prava i razvitak hrvatskog naroda.

Prestrašno! Isto kao i izjava kako su antifašisti/partizani imali najvažniju ulogu u Domovinskom ratu. Ma kako ih nije sram?!?

Čulo se sa govornice i kako je najveća vrijednost imati državu i živjeti u slobodi (''antifašisti'' su nam je valjda dali), a u isto se vrijeme se isticalo kako je pred nama važan strateški cilj – ulazak u EU. Kažu vraćamo se doma. E pa gospodo, pardon, drugovi, Hrvatska je oduvijek bila i je dio Europe, kolijevka kulture i civilizacije, a ulazak u tu umjetnu tvorevinu pod imenom EU samo je nastavak vašeg plana uništavanja hrvatske države koji uspješno provodite, zadnja brokva u lijesu drage nam države, domovine Hrvatske.

Teško je okrenuti se budućnosti dok god nosimo teret hrvatskih žrtava koje vape za pravdom, dok god zločinac nema svoje ime, osudu i kaznu, dok god hrvatska država i narod ne budu imali vlast koja hrvatskim srcem kuca.

Do tada će naša sadašnjost, prošlost i budućnost biti isprepletene u hrvatski pleter suza i krvi, tuge i sjete, želje i potrebe.

A mi samo trebamo zaviriti u svoje srce i dušu i potražiti odgovor na pitanje što možemo učiniti za svoju domovinu.

I na kraju, Stjepan Radić vam poručuje:

„Visoko dignite zastavu hrvatskoga državnoga prava, daleko raširite plamen hrvatske narodne sviesti, duboko usadite u srca vjeru u ujedinjenu i samostalnu Hrvatsku!“

 

KIKI