Pisana riječ u službi Komiteta

Pin It

Već se duže vrijeme vrlo vješto vodi nesmiljena hajka na naše branitelje. Važe se svaka izgovorena riječ, prosto prošireno analizira svaki njihov pokret i čin, a sve u svrhu pobuđivanja u javnosti negativnog stava prema njihovom liku i djelu. A vladajući jako dobro znaju kako i putem koga to mogu najbolje postići.

Na primjer kroz tekst autora Klauškog, lika koji rame uz rame sa Ivančićem, Dežulovićem, Perišićem, Butkovićem i sličnim piskaralima svojim crveno obojanim perom žive i šire mržnju prema svemu što nosi hrvatski predznak.

Ovaj put se žestoko obrušio na branitelje iskoristivši događanja na 22. obljetnici Krvavog uskrsa na Plitvicama 31.03.1991.g i odavanju počasti prvom poginulom hrvatskom redarstveniku, palom u obrani Domovine, Josipu Joviću, optuživši ih kako su ponizili njegovu žrtvu ne odajući mu počast. A njegovu žrtvu je u stvari ponizio državni vrh, svjesno i planirano.

Logično je za očekivati da će dužnu počast poginulom branitelju, koji je kao prvi položio život na Oltar domovine, doći odati predsjednik države za koju je pao, koji je ujedno i Vrhovni zapovjednik OS RH. Predsjednik koji je obišao skoro pa sve partizanske i četničke spomenike diljem lijepe naše uz pripadajuće obljetnice, nije našao za shodno da se pojavi i ovaj put. Kao niti premijer ''slučajne države'' niti predsjednik Sabora. Ukratko, nitko od vrha države. Nisu našli vremena, prezauzeti su bili. Ali zato su poslali svoje potrčke…A i ministar policije je došao.

Držali su govore Ranko, Siniša, Milorad… Izaslanici očito pomno birani, provokacija predsjednika uspjela.

S obzirom na slijed događanja nije nimalo upitno zašto se dvjestotinjak branitelja udaljilo nekih pedesetak metara od skupa za vrijeme tih govora, nakon što su odslušali obraćanje generala Lucića, i vratili se na molitvu koju je vodio mons. Juraj Jezerinac. I te kako su odali počast poginulom suborcu, na jedini pravi i dostojanstveni način. Dok su se u njima preplitali osjećaji tuge i ponosa, reagirali su spontano na trenutnu situaciju i ignorirali ono što nije bilo primjereno. Svojim postupkom su pokazali otpor i neslaganje sa ponižavanjem žrtve od strane vlasti. I što je tu sporno??

Ministar Ostojić je otišao korak dalje i održao lekciju braniteljima kako bi trebali odati počast a ne izazivati incident. Vidljivo ''povrijeđen'', održao je srcedrapateljni govor, sa suzom koja je iz oka kanula, vjerojatno potaknuta oštrim govorom generala Lucića koji je žestoko kritizirao stanje u državi, a vješto iskorištena za protunapad.

I naravno da je cijeli događaj iskorišten za ponovno naglašavanje nacionalizma. Kako kaže Klauški, branitelji pijetet prema žrtvama Domovinskog rata iskazuju mržnjom prema srbima.

Kako drska i zlonamjerna zamjena teza u još jednom od tolikih naručenih članaka crvenog štiha. A Klauški može biti ponosan, zadovoljio je gazde u potpunosti.

No nije ni tu kraj. Iskoristio je priliku i da pripomene kako je prava prva žrtva Domovinskog rata Goran Alavanja, policajac kojeg su izrešetali srbi u studenom '90., ali zbog toga što je srbin ta je činjenica zataškana. Zanimljivo kako su predstavnici srba u RH, na čelu s vječitim bukačem Pupavcem do sada o tome šutjeli. Možda zato što baš nije bilo zgodno isticati da je dotični Alavanja radio kao policajac u Biogradu a onda tražio premještaj u Benkovac jer nije želio nositi hrvatski grb na uniformi. Nakon pogibije je bio slavljen u Krajini kao prva žrtva ''ustaša'', a eto ga sada u Registru branitelja upisan kao poginuli pripadnik MUP-a RH dok njegovi roditelji ostvaruju sva prava prema Zakonu o pravima hrvatskih branitelja. Pitam se hoće li i tu revizija odraditi svoje … Aha …

Klauški je nehotice otvorio Pandorinu kutiju na hrvatski način. Alavanjin kolega Bukarica koji je tada bio ranjen nakon oporavka je otišao na drugu stranu i bio pripadnik specijalne milicije ''krajine'' te je od njih tražio i invalidninu zbog te noći kada je ranjen.

Nevjerojatno, ali takve stvari su kod nas svakodnevica. Oni koje bi trebalo veličati do nebesa jer su obranili Domovinu baca se u kal, a oni koji ih blate i okreću javnost protiv njih uzimaju takav zamah da je to teško povjerovati.

Ali što se ja tu čudim k'o pile glisti. Pa pogledajmo samo kakvog ministra branitelja imamo. Neću ulaziti u njegov ''mukotrpan i izdašan'' ratni put, nego se samo osvrnuti na jednu sitnicu koja recimo nije Klauškom niti najmanje zaokupila pažnju.

Fredovo ugodno druženje i zajednička fotografija sa izbornikom srbijanske nogometne reprezentacije, Sinišom Mihajlovićem, uz topli smješak i bratski zagrljaj.

A koga je to Fred grlio? Rođenog Vukovarca, od majke Hrvatice i oca Srbina, koji je na vrijeme s obitelji otišao iz Vukovara u okolicu Novog Sada da izbjegne ratna stradanja.

I ne kaže se uzalud da krv nije voda. Bio je najbolji prijatelj sa Arkanom kojeg i dan danas predstavlja kao heroja, osobu koja je branila srbe u Hrvatskoj i pomagao im da izbjegnu masakr od ruke Hrvata.

Sudjelovao je u nabavi oružja za srbe u Vukovaru i zbog toga proglašen počasnim građaninom Novog Sada.

Na nogometnoj utakmici u Maksimiru 1999.g. kleknuo je ispred zastave na kojoj je pisalo Vukovar i prekrižio se za srbe poginule u Vukovaru.

Srpsku agresiju na Hrvatsku preimenovao je u građanski rat, prilikom slušanja himne na utakmici između Hrvatske i srbije od prije neki dan vidljiva su bila tri prsta na srcu kojima je pozdravio srpsku himnu, a moral se igračima prilikom putovanja u autobusu diže Maršem na Drinu.

E pa bravo Frede, odličan izbor prijatelja, odgovara ti.

A Fredov pomoćnik, Bojan Glavašević, sin legendarnog vukovarskog novinara, Siniše Glavaševića, objavljuje spomenutu fotografiju na društvenoj mreži uz komentar: ''Ratna priča je iza nas''.

Dragi moj Bojane, ratna priča je još i te kako uz nas i u nama sve dok se ne riješe otvorena pitanja prema zemlji agresoru, dok i zadnja hrvatska kost naših nestalih branitelja ne bude ležala u hrvatskom humku, na hrvatskom tlu sa imenom i prezimenom, dok se ne riješe pitanja ratne štete i procesuiranja ratnih agresorskih zločina, dok god abolirani četnici budu slobodno šetali po Hrvatskoj i smijali se u facu svojim žrtvama i izrugivali se… Iskreno, čudim se tvom stavu, jer izgleda da ona teorija o krvi i vodi nema uvijek uporište.

Inače, koliko je hrvatskih prognanika koji još nemaju kuće ni kućišta, koje je zaobišla obnova njihovih kuća razrušenih u ratu… E pa ima i svijetlih primjera. Evo na primjer, Mihajlović, izbornik. Njegova kuća u Vukovaru, u Borovom naselju, obnovljena je novcem iz državnog proračuna, u prijevodu, iz naših džepova još 2008.g. Krov je probila granata, ali kako je kuća stajala prazna i propadala budući da je kroz rupu kišilo odlučeno je da treba sve srušiti do temelja i izgraditi novu kuću, za mizernih cca. 250.000 kn. Eto, a čovjek je lijepo rekao da se nikad neće vratiti u Vukovar.

Pitam se što je s tom kućom danas… A i ja sam šašava, pa zna se kako to ide. Srbin sruši kuću, Hrvat je obnovi, Srbin proda, Hrvat kupi. Scenarij na hrvatski način.

No, kakvi mi, tako nam i je, a Hrvatska po mjeri Hrvata je još uvijek nedosanjani san. A mora li baš tako biti, ili smo ipak za dom spremni učiniti nešto više. Pustiti glas i napokon uzeti mjeru. Kome i čemu, znaju oni kojima je Hrvatska u srcu.

Bog i Hrvati!

 

KIKI