SDP OSTAJE KOMUNISTIČKA PARTIJA

Detalji

Kategorija: Mario Filipi

Objavljeno: Nedjelja, 27 Studeni 2016 19:05

fShare

Tweet

Bilo je još gluposti u njegovom govoru, a najveća je da su hrvatski branitelji dobili Domovinski rat na temelju „antifašizma“. Nešto takvo kao „antifašizam“ nikada nije postojalo, osim u glavama Staljina, Tita i njihovih sljedbenika. 

Nakon divljeg i na trenutke neuračunljivog „lijevog vođe“ Zorana Milanovića mnogi su se uzdali u mladog, zgodnog i barem na prvi pogled pametnog novog lidera Davora Bernardića. No čim je otvorio usta nakon unutarpartijske pobjede, ovo treće je odmah došlo u pitanje.

Jedna od prvih riječi koju je izgovorio bila mu je „drugarice i drugovi“. Da se ne bi pomislilo da je te riječi izgovorio slučajno ili zabunom, kasnije je tu ultrakomunističku frazu ponovio još dva puta pokazavši time jasno i nedvosmisleno svima koji su ga čuli svu dubinu svog starokomunističkog uvjerenja.

U svom pobjedničkom govoru u trajanju od sedam i nešto minuta puna su mu usta bila prava radnika, umirovljenika i najsiromašnijih obećavajući im brda i doline. To bi sve bilo lijepo i dobro kad mnogi ljudi ne bi pamtili da je baš njegova „radnička i seljačka“ partija napravila najveće zlo i najviše umanjila prava tih kategorija kad je god bila na vlasti. Mi stariji sjećamo se terora koje je ranija partija činila narodu uopće, posebno radnicima i seljacima, a slično i gore bilo je i u drugim državama gdje su komunisti bili na vlasti.

Ima jedna izreka koja kaže da sretan čovjek voli govoriti o sebi, a nesretan o drugima. Ako je to istina, onda je novi šef SDP-a jako nesretan. Gotovo trećina njegovoga govora odnosilo se je na HDZ, koji u takvim situacijama uopće nije bio tema. Iz toga se može pročitati da se čovjek panično boji HDZ-a.

Ipak, najveća glupost bila mu je kada je rekao da je SDP dva puta izvlačio Hrvatsku iz recesije u koju ju je uvalio HDZ. Istina je barem u jednom dijelu posve drukčija. Oba puta SDP je dolazio na vlast zbog ogorčenosti naroda masovnim lopovlukom i pljačkom koju su omogućile dvije do sada najlošije HDZ-ove vlade – Zlatka Mateše i Ive Sanadera. U oba slučaja SDP se nije borio za vlast, nego mu je ona sama pala u naručje jer su i sami članovi HDZ-a glasali za SDP. U oba slučaja SDP nije znao što bi činio s vlašću koju je iznenada dobio, pa se je prepustio međunarodnim mešetarima i dopustio daljnju pljačku Hrvatske, a dug je narastao toliko da su zadužili i sljedeće generacije. U oba slučaja nakon njihove vladavine Hrvatska je bila uništena gore nego nakon rata. Da je SDP „izvukao Hrvatsku iz recesije“ kao što tvrdi Bernardić, SDP bi ponovo glatko pobijedio. U stvarnosti je narod jedva čekao da se riješi tog zla. Kada bi Bernardić želio da mu hrvatski narod vjeruje, trebao bi priznati da SDP nikada nije znao upravljati državom i izraziti spremnost naučiti tu vještinu. Ovako je pokazao da ne shvaća baš ništa. Za čovjeka njegovih godina to je doista pogubno.

Svoju nemogućnost razumijevanja pokušao je nadoknaditi bahatošću: „SDP će preuzeti vlast na redovnim ili prijevremenim izborima“. Ovakvom retorikom odbio je od sebe i one koji bi mu možda i htjeli dati glas.

Bilo je još gluposti u njegovom govoru, a najveća je da su hrvatski branitelji dobili Domovinski rat na temelju „antifašizma“. Nešto takvo kao „antifašizam“ nikada nije postojalo, osim u glavama Staljina, Tita i njihovih sljedbenika. Možda bi se to moglo prihvatiti posredno i nategnuto, ako smatramo da su srpski napadači bili neka vrsta fašista. Mi se nismo osjećali „antifašistima“. Možda smo si umišljali da smo junaci poput Nikole Šubića Zrinskoga ili Josipa Jelačića, ali „antifašizam“ nam nije bio na kraj pameti.

Novi predsjednik SDP-a rekao je još jednu budalaštinu optuživši HDZ i Most za neregularno postavljanje dužnosnika na rukovodeća mjesta u javnim poduzećima. To je kao da se veliki kotao ruga maloj tavi da je crna. SDP je uvijek kada je bio na vlasti napravio „čistku do dna“ promijenivši i čistačice i domare u važnijim firmama. HDZ bi mogao otjerati sve „njihove ljude“ i ne bi se imali pravo buniti.

Među važne ciljeve SDP-a i njega samog uvrstio je i pravo na ubojstvo. To je zavio u zanimljiv „celofan“ – „reproduktivna prava žena“. Tako se u novije doba uvijeno zove ubojstvo nerođenog djeteta.

Ako se, međutim, sjetimo nekih Bernardićevih riječi iz vremena kampanje, onda ispada da se taj čovjek zalaže ne samo za ubijanje nerođenih ljudi, nego i za ubijanje već odavno rođenih, štoviše da je dobro i pravedno pobiti pola milijuna ljudi kao da su štakori, pod uvjetom da su Hrvati. To proizlazi iz njegove izjave da „maršal Tito“ mora ostati na kazališnom trgu. Unatoč svojoj mladosti, Bernardić je već preuzeo sve osobine klasičnoga komunista, Titovog sljedbenika, pa je teško vjerovati da bi se i partija pod njegovim vodstvom mogla osloboditi morbidnih naslaga marksizma.

Što se tiče same partije, izbori su pokazali da je ona zapravo jako malobrojna – samo 37.000 članova i s tim brojem glumi neku moćnu političku snagu. Za usporedbu, HDZ ima preko 200.000 članova. Bilo bi korisno kada bi partija otkrila koliko od tih ljudi otpada na militantne Srbe (u ratu četnike) i njihove potomke, ali oni to ne mogu, jer bi se možda pokazalo da bez njih ne mogu opstati, odnosno da su bez njih, kako kaže njihov bivši šef Zoran Milanović, „šaka jada“.

Izbori su pokazali još nešto. Oko jedne trećine stranke podržava klasičnog militantnog komunista staljinističkog tipa – Ranka Ostojića, do danas nekažnjenog za poticanje na ubojstvo hrvatskog branitelja Darka Pajčića, za slanje u ludnicu zdravog čovjeka Marka Franciškovića jer je bio toliko bolji polemičar da je iz njega na društvenoj mreži napravio budalu, kao i za brutalnu zloporabu interventne policije koju je poslao na 100% invalide iz Domovinskog rata i to još u crkvi. Vjerojatno je da bi u nekim drukčijim okolnostima, npr. da je živ i moćan njegov dragi „drug Tito“, sve nas u toj crkvi hladnokrvno pobio, a možda i srušio crkvu, pa sagradio „stariju“. Taj čovjek pokazuje bezgraničnu mržnju prema svima koji imaju drukčije poglede od njegovih. I za takvog nasilnika je glasala jedna trećina partije. Nad tom činjenicom trebali bi se zamisliti normalni ljudi unutar partije.

Oni koji nisu u toj partiji, a osobito oni koji su u HDZ-u, morali bi se brinuti što će se dogoditi ako njihova stranka još jednom sve pokvari. Hoće li narod biti primoran i treći put glasovati za „titoljubce“ i „staljinoljubce“ da nam ponovo unište državu, ili ćemo smoći snage iznjedriti normalne ljude sposobne iskoristiti bogatstvo koje smo od Boga dobili i učiniti od Hrvatske zemlju sretnih ljudi?

Mario Filipi