Sumanuta želja Srbije za širenjem glavni je uzrok svih ratova na Balkanu

  • Ispis

 

No onaj koji je doista trebao „reagovati“ na Dačićevu bujicu nesuvislosti, šutio je kao zaliven, a to je hrvatski ministar Davor Ivo Stier. Nije se uopće ponio u skladu sa svojim prezimenom (Stier na njemačkom jeziku znači bik). Umjesto da bude ubitačni bik hrvatske diplomacije, tamo je više podsjećao na krotku ovcu. Nije čak ni zablejao. 

O nedavno održanom sastanku ministara vanjskih poslova država Višegradske skupine proširene s nekim drugim ministrima hrvatski mediji izvještavali su „na kapaljke“. Ako i jesu nešto rekli i napisali, onda je to bilo „razgovaralo se o migrantskoj krizi, o proširenju Europske unije i tako bla, bla...

Jedva je netko spomenuo krupan incident o kojemu bi Hrvatska posebno trebala imati što reći.

Krenimo od početka. Višehradska skupina država sastoji se od Poljske, Češke, Slovačke i Mađarske. Suradnju s tim državama najavila je predsjednica Kolinda Grabar Kitarović već u inauguracijskom govoru. To je zapravo prava regija kojoj pripada Hrvatska, a ne Balkan u koji nas uguravaju već više od 100 godina, a mi se izvlačimo ponekad kroz more krvi.

Spomenuti sastanak bio je proširen s ministrima iz „Zapadnog Balkana“, (Albanija, Bosna i Hercegovina, Makedonija, Crna Gora, Srbija i Kosovo) te država Europske unije koje su blizu toj regiji (Bugarska, Hrvatska, Grčka, Rumunjska, Slovenija i Italija).

Naravno da su za jedan takav skup glavne teme proširenje EU i problemi s migrantima. No ipak, gledajući dubinski, glavna vijest je da je na skupu ravnopravno sudjelovao ministar vanjskih poslova Enver Hoxhaj (Hodžaj). Takve stvari uvijek srbijanske čelnike dovode do bjesnila.

Ovaj put, međutim, Hoxhaj nije imao dlake na jeziku. Rekao je da je Srbija kriva za sve ratove na Balkanu i za genocid. Ta istinita tvrdnja strašno je pogodila srbijanskog ministra Ivicu Dačića. On se bijesno obrušio ne samo na Hoxhaja, nego i na europsku povjerenicu za proširenje EU Federicu Mogherini i domaće Poljake, jer nisu „reagovali na provokaciju“. Za Hoxhaja je čak rekao da će mu se suditi za „ratni zločin“ i šverc ljudskim organima. Samo što ga nije okrivio i za ubojstvo Kennedyja i rušenje američkih nebodera. Nakon toga je demonstrativno napustio sastanak s riječima: „Ako možete bez Srbije, samo radite!“

No onaj koji je doista trebao „reagovati“ na Dačićevu bujicu nesuvislosti, šutio je kao zaliven, a to je hrvatski ministar Davor Ivo Stier. Nije se uopće ponio u skladu sa svojim prezimenom (Stier na njemačkom jeziku znači bik). Umjesto da bude ubitačni bik hrvatske diplomacije, tamo je više podsjećao na krotku ovcu. Nije čak ni zablejao. Tako je Hoxhaj ostao usamljen u svom razotkrivanju zločinačkoga karaktera srbijanske države, a Stieru je to bila prilika da Srbiji „zabije gol“ koji bi se pamtio. Ovako ispada da je Dačić bio u pravu kada je rekao da je „svima bilo neprijatno“. Čini se da je „neprijatno“ bilo posebno našem ministru.

Hrvatski ministar vanjskih poslova morao bi nešto znati o povijesti, u najmanju ruku o srbijanskoj agresiji na Hrvatsku, Bosnu i Hercegovinu i Kosovo. Ali kronologija srbijanske genocidnosti i „čišćenja“ svega što nije srpsko ne potječe od tada, nego u mnogo davnijoj prošlosti.

Svu svoju zloćudnost i agresivnost Srbija je pokazala čim je malo izvukla glavu iz turskog pašaluka u koji je bila začahurena više od 300 godina. Čim joj je priznata neovisnost (1878), odmah je započela pripremati ratove, ali najprije je sa svog tada skromnog teritorija „očistila“ muslimane tako što ih je istjerala iz njihovih kuća i opljačkala njihovu imovinu. Zvuči poznato, zar ne? Dr Mijo Milas tvrdi da su samo u Beogradu srušili 216 džamija.

Nevjerojatno je da je Srbija najprije navalila na najtvrđi orah, a to je Bugarska. Tadašnji priglupi srbijanski glavešine povjerovali su u izmišljotinu da će ih Bugari sami pustiti sve do Sofije, jer „oni nemaju rodoljubive osjećaje“.

Bugari su u tom kratkom ratu tako temeljito potukli Srbe, da su se ovi vratili kući podvijenog repa poput izujedane džukele. U toj bitki je kao dragovoljac na strani Bugara sudjelovao i Hrvat rodom iz Samobora Stjepan Jurinić, koji je tada kao mladi 30-godišnji znanstvenik predavao najprije na gimnaziji, a kasnije na sveučilištu Sveti Kliment Ohridski u Sofiji, gdje je mnogo kasnije (1912 – 1913) bio rektor. Nakon te lekcije Srbija se je prividno odrekla pretenzija na bugarski teritorij, ali samo do prve sljedeće prilike.   

Prilika se je pružila u Balkanskim ratovima. Najprije su svi Balkanci (Srbija, Bugarska, Crna Gora i Grčka) nagazili na Tursku i gotovo ju istjerali iz Europe. Nakon što su se riješili Turske, već sljedeće 1913. godine, Srbi su okrenuli ploču i „skompali“ se s Turcima i Rumunjima, te su uz stare saveznike Grčku i Crnu Goru napali Bugarsku. Zbog napada Rumunjske Bugarska vojska se je morala povući, pa je Srbija odglumila pobjednika i povećala svoj teritorij za 81%.

Srbi nisu protiv Albanaca postigli ni jednu vojničku pobjedu, osim što su na prijevaru namamili Albance na domet svojih topova i onda napravili pokolj. U više navrata Albanci su zarobljavali cijele srpske postrojbe, razoružali ih i pustili. Ali kada su Srbi ulazili u albanska sela, iztrebljivali su sve što hoda po dvije noge. U selu Ljuma žene su dizale malu djecu u zrak moleći da poštede barem njih, ali ubijena su sva ljudska bića u tom selu. I to nam zvuči nekako poznato. Kada je srpska vojska dospjela do Skopja, vodili su kolonu zarobljebnika na strijeljanje. Putem je na njih naišao „dobri kralj Pera“ (Petar I. Karađorđević), koji im je „savetovao“ da štede municiju tako što će Albance udariti kolcem po glavi i baciti u Vardar.

Prvi svjetski rat potpalili su također Srbi ubojstvom prijestolonasljednika Ferdinanda u Sarajevu. Ali kada je došlo do pravog rata, srpska vojska se je raspala i u neredu pobjegla u Grčku. Na kraju rata Srbi su još jednom odglumili pobjednika šećući duboko u pozadini iza elitnih francuskih i britanskih postrojbi na Solunskom frontu.

Ali kada je srpska vojska dospjela do svoje saveznice Crne Gore dogodilo se je nešto nezamislivo u povijesti ratovanja. Srbi su okupirali savezničku državu kao da je neprijateljska. Crnogorci takvo što nisu očekivali, pa je iznenađenje bilo potpuno. Ipak, Crnogorci su podigli ustanak s kojim se Srbi nisu mogli nositi, pa su na najperverznije načine mučili žene i djecu.

O srbijanskim zločinima objavljen je 1921. godine opširan izvještaj s mnogo detalja, pa ipak se je radilo samo o jednoj petini crnogorskog teritorija. Zanimljivo je da borce protiv srpske vlasti autori izvješća zovu ustaše. Evo jednog detalja:

“22. maja 1919. srbijanskim trupama pošlo je za rukom da se dokopaju u planinama ustaša Simeona Mićkovića, iz Župe Nikšićke. One su ga vodile i bacile u tamnicu i tamo su mu se svetile; najprije su ga tukli okovima što su mu bili stavili na noge, a poslije su ga stavili 40 minuta u vodu do glave, obješenog za kose. Docnije je isti Simeon uspio da se bjekstvom oslobodi. Srbijanci su donijeli rješenje da mu se opljačka i zapali kuća. Njegova mati, vidjeći Srbijance da dolaze, pobjegla je sa troje djece, sinom od 11 godina i dvije djevojčice od 8 i 14 godina. Poslije nekoliko dana našli su ih u planini. Nasilnici srbijanski zabavljali su se time što su nad djecom izvršili svoje požude, a jadnoj ženi izbili sve zube”.

Tako je to bilo u ta davna vremena za koja bi Dačić i „drugovi“ željeli da se zaborave. Kao što se vidi, Srbija ima više od 100 godina genocidnog iskustva. Kako je bilo u novije vrijeme, znamo mi koji smo u to vrijeme živjeli, a trebao bi znati i naš ministar i reći to onima koji ne znaju. Ako ovakva Srbija i ovakva Bosna s perverznom kvazidržavom „republikom srpskom“ uđu u Europsku uniju, izazvati će efekt kao da se zdravom čovjeku ubrizga virus bjesnoće.

Europi nije u interesu da u članstvo EU prima takve bolesnike. Naši čelnici morali bi to reći europskim čelnicima ako kojim slučajem ne znaju. Ne kažu li, preuzimaju odgovornost da postanu sudionici zla koje se može dogoditi. Ovaj put, najmanje što je Stier morao reći bilo bi: „Istina je, gospodin Hoxhaj je u pravu“.

 

Mario Filipi