'Argentinski Davor Ivo' nagazio one koji su mu stvorili državu

  • Ispis

 

Dok je pred ministrom vanjskih poslova male Srbijice Ivicom Dačićem šutio kao riba, naš ministar vanjskih poslova pokazao je da inače ima prilično dug jezik, ali samo kada se radi o hrvatskim braniteljima. Umjesto da se ispriča zbog nebrige i neaktivnosti Ministarstva vanjskih poslova, on hrvatske branitelje naziva „onima koji se prikazuju kao veliki domoljubi i kojih se najviše treba čuvati“.

Istovremeno sebi umišlja da ga mi smatramo „neprijateljskom emigracijom“.

Zar je moguće da hrvatski ministar vanjskih poslova koji bi inače trebao biti diplomat, može na tako malo mjesta strpati toliko gluposti i to na najdrskiji mogući način pokazavši toliko mržnje prema hrvatskim braniteljima, koliko nije pokazao ni zloglasni Milanović? Da stvar bude gora, uspio je „silovati“ čak i elementarnu logiku. A mi smo ga smatrali pametnim čovjekom... Naime, u doba rata, kada su sve velike sile bile na strani Miloševića, ta „neprijateljska emigracija“ bila nam je uz Boga na nebu i papu jedini prijatelj. Kakvog onda smisla ima tvrdnja da mi njega mrzimo jer je iz „neprijateljske emigracije“?

Nije zgorega ovom prigodom zaviriti malo u biografiju tog ministra koji se toliko bahati svojom „emigracijom“ pred hrvatskim braniteljima. Rođen je 1972. godine u Buenos Airesu i to, kako se sam hvali, u četvrti Flores u kojoj je živio i današnji papa Franjo, kao da mu ta činjenica daje neku dodatnu kvalitetu. On je unuk hrvatskog emigranta koji je bio dužnosnik u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj. Tu državu je naš sadašnji ministar u mladosti „slavio“, a onda se je za to „pokajao“. To je još veća glupost koja pokazuje njegovo neznanje. Nezavisna Država Hrvatska bila je izraz volje hrvatskog naroda i kao takvu ju mora poštovati svaki Hrvat. „Ustaške zločine“ treba najprije istražiti, zatim dokazati i na kraju osuditi i ispričati se žrtvama, ali to ne znači da je država bila zločinačka. Svojim „kajanjem“ Stier se je dodatno diskreditirao.

U njegovoj biografiji piše da je diplomirao politologiju i međunarodne odnose na Katoličkom sveučilištu u Argentini, a na istom sveučilištu završio je i novinarstvo. Stier je prvi put došao u Hrvatsku 1990. godine preko Matice hrvatskih iseljenika čiji je bio stipendist, a pohvalio se da je u svibnju 1990. intervjuirao prvog hrvatskog predsjednika dr Franju Tuđmana za argentinske novine. U Hrvatsku se vratio sredinom 90-tih kada se zaposlio u Ministarstvu vanjskih poslova, a u Zagrebu je završio i Diplomatsku akademiju.

Ovakva formulacija sugerira da je u Hrvatsku došao kao školovani diplomat i novinar. Ali matematika govori drukčije. U Hrvatsku je 1990. godine došao u dobi od 18 godina kao srednjoškolac. U to vrijeme Srbija je već zveckala oružjem i svatko pametan je znao da takvo ponašanje mora završiti ratom.

I što je učinio mlađahni argentinski teenager nakon susreta s prvim hrvatskim predsjednikom? Je li mu se pridružio i ponudio svoju pomoć u času kada su se već tmurni ratni oblaci nadvili nad Domovinom kao što su to učinili brojni  dotadašnji emigranti? Da ne bi! Požurio je natrag u „neprijateljsku emigraciju“, ne bi li u miru katoličkog sveučilišta u Buenos Airesu završio studij. Za to vrijeme su drugi mladići njegovih godina ginuli širom Hrvatske, kasnije i Bosne i Hercegovine, da bi naš „argentinski Davor Ivo“ sačuvao svoj dragocjeni život. Kada je završio studij za vrijeme kojega je palo oko 15.000 hrvatskih mladića i djevojaka, a još mnogo više ranjeno duševno ili tjelesno osiguravši njemu i sličnima slobodnu Domovinu, došao je ponovo u Hrvatsku ne bi li materijalizirao svoj emigrantski image, te se pomoću svježe argentinske diplome uhljebio u državnoj službi.

Takav „argentinski Davor Ivo“ usuđuje se sada vulgarno i krajnje nediplomatski obračunavati s onima koji su mu svojom žrtvom stvorili državu i čudom Božjeg milosrđa ostali živi. Takav divljački ispad koji je ispod nivoa bilo kojeg javnog djelatnika, a osobito ministra u svakoj normalnoj državi bio bi razlog za trenutnu ostavku ili za njegovu smjenu.

Vratimo se malo na inkriminirani film „15 minuta masakra“. Taj film ne samo što je HAVC snimio novcima hrvatskih poreznih obveznika, ne samo što je prikazan na festivalu u Sarajevu, nego su njegove kopije poslane svim stranim veleposlanstvima kao „dokazni materijal“ kako su Hrvati „zločinački i genocidan narod“. Na slanje filma veleposlanstvima prvi su upozoravali Ivan Pandža-Orkan I Josip Jurčević, ali je ostalo bez reakcije hrvatskih vlasti. Taj postupak više nije zloporaba filma kao umjetničke forme za širenje dezinfirmacija o Hrvatskoj. To je akt obavještajnog djelovanja protiv strateških interesa Hrvatske. Oni koji su počinili takvo djelo već su odavno trebali biti u zatvoru.

A ministar vanjskih poslova i njegovo ministarstvo, nakon što je djelovanjem neovisnog saborskog zastupnika Željka Glasnovića i jedne od čelnica koordinacije braniteljskih udruga Zorice Gregorić cijeli Sabor, pa time i cijela Hrvatska saznala za taj kriminalni čin, šutio je poput ribe baš kao i na sastanku u Varšavi. Umjesto da bezglavo napada one koji su mu stvorili državu u kojoj je ministar, trebao je smoći snage ispričati se nedužno optuženim braniteljima za zločin za vrijeme kojega njih uopće nije bilo u blizini i obećati da će učiniti sve da se to nikada više ne ponovi.

A to „učiniti sve“ u praksi znači napisati opširno objašnjenje kako bi svima bilo jasno da Hrvati nisu bili ni blizu kada su ubijeni bolesni ljudi u Dubici i to objašnjenje poslati u sva veleposlanstva u ovoj zemlji. Time što on to nije učinio, postao je sudionik u klevetanju poštenih ljudi kojina je u filmu „prišiven“ zločin kojega nisu počinili. Prešućivanjem takve klevete službena hrvatska vlast zapravo je potvrdila tvrdnje iz filma. Tako te tvrdnje mogu postati službena „istina“. A ako se laž pretvara u istinu o tako mračnoj temi, onda bi hrvatski vojnici iz postrojbe o kojoj je riječ uskoro mogli osvanuti u zatvoru, dok pravi zlikovci iz srbijanskih „crvenih beretki“ ili neki drugi, slobodno šeću Srbijom i svijetom i uživaju kako „glupi ustaše“ gule kaznu za njihovo zlodjelo.

No još je gore što bi takav ishod cijeli cijeli hrvatski narod „promovirao“ u genocidne zlotvore, kao što su partizani učinili s ustašama iz Drugog svjetskog rata. Na kraju se postavlja pitanje: Kada nama, živim svjedocima događaja, pred našim očima na takav način „prevrću“ nedavnu prošlost, što li su tek „napakirali“ tim našim predcima koji se nisu mogli braniti jer je za njih velika premija bila što su uopće preživjeli. Tako bi se i sam Stier trebao prestati „kajati“ zbog NDH i bolje proučiti život i rad svog djeda. Možda bi tako bolje razumio ne samo njega, nego i mnogo toga što ni danas ne razumije.

 

Mario Filipi