Mali princ i četnik Dule
- Detalji
- Objavljeno: Srijeda, 07 Prosinac 2016 14:50
Molim djecu Vukovara i cijelog svijeta da mi oproste što ću pisati o Malom princu s Veleprometa i četniku kojeg zovu Dule i drugim četnicima, sablasnim sjenama što su uništili sjaj u dječačkim zjenama Malog princa i svih nedužnih odraslih ljudi koji su ga čuvali u svom snu, na prostoru gdje padoše čuvari nevinosti i svakodnevice, svitanja i večernje rose.
Čuvari zvijezda – zbog kojih ne dolazi više san, jer su se prestrašene krikom srušile s druge strane četničkog noža…
Znam da će djeca Francuske ovo razumjeti. Jedan je dječak čuo vapaje Malog princa iz Vukovara. Jedan veliki dječak Jean Michael Nicolier . I pošao je utješiti ga svojim osmjehom.
Sada njegova majka traži njegov osmjeh i njega. Nije mu , nenavikla na zloću, otkala plašt neranjivosti. Samo ga naučila mekoći divlje trave. Sada ga zelenilo čuva i poneka kap rose vrati djelić osmjeha.
Ili to majčina suza kane na vlat koja zvukom vrati smijeh njenog Malog princa.
Pogled njegove majke u našim srcima nalazi Jeana. Jer mi smo dio iste priče. Sakrivene priče.
Sakrivene u klupku priča svake jezive smrti koju su četnici dozvali svojom sablasnom dušom i krvavim rukama ispisali njene stranice.
I zato , neka mi oproste djeca,
Jer Mali princ u meni jeca
Neutješno
Dok Dunav tiho teče
I budi me svako veče s pitanjem – jesam li utješila njegovu majku ?
„ Svakako je potrebno utješiti je!
Reći joj da sam Ja sjemenka male Planete Vukovara.
Srce svemira vjere i nade. Iskon svih ljubavi: bivših , sadašnjih i budućih. Utkan u svaku travku Hrvatske i Francuske. U svim ružama koje sinovi nose majkama, i odrasli prinčevi svojim princezama…
Ona ruža hrvatska, posebna zbog prolivene nevine krvi.
Ona koja sija u najdubljem mraku samoće i beznađa.
Luč Ivane Orleanske i Mile Gojsalić.“
Hvala vam dragi prijatelji, vama koji posjećujete ovo mjesto. I razumijete. Hvala vama , hodočasnicima koji prenosite istinu i otimate zaboravu heroje.
Vama koji sjemenke riječi njegujete kao Mali princ svoju ružu. S puno odgovornosti i uzaludnog trnja.
Prekujte sve noževe u brnjice da se zaustave riječi mržnje i zla.
Da nikad više nijedan Mali princ ne krikne do neba.
Do neba
I još dalje…
Krik njegov odjekuje
U svakom Malom princu
Kojeg ugledam
I ponadam se – on je…
A bol samo jače sijevne. I traje, traje…
Uzalud ga pokušavam nacrtati.
Tog četnika. I druge.
Morala bih ih crtati iznutra.
A to je samo crnilo.
I teški zadah alkohola.
Kako je teško kucati njihovom srcu usred toliko gustog crnila.
Srcu.
Pretpostavila sam da je to onaj tamniji dio tame koji je davao ritam rukama s kojih se cijedila prava krv Malog princa.
Malog princa kojeg su mučili i zaklali noževima duljim od njegovih ruku.
Noževima toplijim od njihova srca.
I nikako da odgovorim na pitanje –
Imaju li oni negdje majku?
Sadi li ona ruže? Ili noževe?
Toliko puno noževa u toliko tamnih ruku…
Rijeka krvi nije im žeđ napojila.
Pustinja duše najveća je.
Neka mi oprosti bunar
Tamo iza onih dvorišnih vrata
Što nisam tražila vodu
Nego brata…
Dječaka Malog princa
I ljubav svog života – njegovog oca…
Nagnula sam se nad kolotur da udahnem miris, ako su tamo pali – ti moji dragi, veliki i mali,
- i najveći…
Najbliži nedohvatljivi više.
Da barem plamen svijeće na grobu bol spali, izbriše…
Da sanjane poljupce voda jave dotakne…
Ta nada u meni ne prestaje, još sanjam korake u kiši zaostale.
Još otvaram vrata pustoši, znajući da iza goreg- još gore ima…
Ta jeza nastanila se u svim bunarima nade, u pustinji vremena koje me zasipa riječima laži ko zrncima pijeska – bezbrojnim…
Ali, ne bojte se djeco! Jer srce zna prepoznat ono svjetlucanje istine koje se i s dna bunara odašilje u beskraj Nebeske svjetlosti…
I vodi nas slapom svijetla. Nas koji ga umijemo srcem vidjeti.
A ako srca nemate – nemojte doći u Vukovar!- molim vas… da ne uvrijedite Malog princa…
Da ga ne podsjetite na one bradate krvnike koji i nakon brijanja , nisu sebe našli.
Na krvnike u mori dječaka kojeg su ubili.
Zbog kojih se nije probudio više.
Iako živim u svijetu prepunom komunikacije – ja razumijem samo tišinu.
I pravo da vam kažem – ona me dariva takvim riječima koje nigdje danas ne bih mogla pronaći.
Padaju u moj sluh, odjekuju biserno, ostavljaju medni okus u ustima… U očima kuckanje njihovih rubova kao kuckanje kristalnih čaša punih dragocjenog vina kad se pozdravljaju i slave dragi prijatelji.
Eto, takve riječi nalazim samo ovdje. U Vukovaru.
Samo ovdje tišina je kakva nigdje nije.
Meka poput divlje trave što izrasta iz crne zemlje. Prpošna kao trk konja s obližnjih imanja.
S krunom zorina svitanja zaostalog na ramenima.
Sa silovitim tokom voda kojima plovim starim putovima Sreće.
Jer sreća nije pomodna.
I nećeš je drugdje naći. Neće poći za tobom u raskoš mogućih nemogućnosti. Ona se skrila iza kućnog praga. Jer netko mora pridržati dijete koje plače…
Jer netko mora dati odgovor…
I naravno postaviti prava pitanja – Tko će ih znati postaviti bolje od Malog princa ?
Zato ga ona čeka strpljivija od smrti. Jer zna , smrt ne može ništa Malom princu.
Doći će on – i postaviti pitanja koja smo mi odrasli sebi zatajili. Ne od straha. Nego od šoka.
Kako je mogao četnik Dule istim nožem rezati kruh i prerezati vrat dječaka …???
Zato ni s kim ne razgovaram.
Osim možda s vjetrom kad ledeno krene s Dunava.
Kad oštro ko nožem zareže sjećanja.
Bljesne li vrat Malog princa
Pred očima četnika Dule
U noći ledenoj
Kao što je i njegovo srce?
Čuje li njegov krik?
Krik njegov odjekuje
U svakom Malom princu
Kojeg ugledam.
A bol… samo oštrije zarije
U dubinu anestezije
Nesvijesti da mrtav živiš
Jer sve možeš anestezirati
- Osim nade…
Da ćeš jednom moći
Postaviti pravo pitanje…
I da ćeš umjeti izdržati
- Odgovor…
Biti il ne biti čovjek ?
A za to moraš svakako pronaći
Malog princa – u sebi…
Još ne mogu objasniti kako mi je od prvog pogleda bio tako bliz.
I poznat, kao da je oduvijek bio u mojoj sjeni.
To je sigurno zbog tog osmjeha za kojim sam čeznuo i nadao se da ću ga prepoznati na nekom licu.
Zagonetka mi je i zašto mi je trebao taj osmijeh.
Kao neki lijek. Ko prijatelj s kojim kreneš na utakmicu.
Probao sam ga nacrtati.
Taj zagonetni osmjeh pun sreće.
Ali, nebo mi je bilo premalo.
I ruke moje pune jeze – stvarale su tek oblake i kišu tuge…
Taj osmjeh satkale su neke
Ruke druge…
Taj osmijeh eto nalik Božjem Sinu…
Ko jata ptica ispuni plavu vedrinu mojih nada…
Ko blagoslov lebdi iznad mrtvih voda.
Iznad pogaženog žita…
Za svakog Malog princa – pita…
( Spremte se, spremte četnici
Da odgovorite
Pakao svoj ste otvorili
Već ovdje, već sada … )
Molim za oproštaj pisca Malog princa Antoine de Saint – Exupery-ja zbog usporedbe koja će mu se činiti neumjesnom možda.
Jer- imao je sreće da mu se helikopter srušio u pustinji.
Jer , da se to kojim slučajem dogodilo u području oko opkoljenog Vukovara, dok su na njega padale tisuće, tisuće granata svakodnevno, nitko nikad ne bi čuo za Malog princa – jer ga ne bi imao tko napisati… Ti odrasli bradati ljudi koji sebe ponosno zovu četnicima – ne vole te nezrele dječake obuzete emocijama. I brigom za nekakvu ružu i nekakvu ovcu.
Za njih smo svi ovce za klanje.
I ona pustinjska zmija skoro mi dođe ko dobar drug.
Bijahu dva dječaka , dva princa , dva brata koja su malim avionom htjeli pobijediti veliko zlo i velikog neprijatelja… Činili su ono što bi svi pravi dječaci na svijetu činili na njihovom mjestu – branili su Dom…
Ali nisu imali sreće. Plamen zla spalio im je krila. Nisu pali u pustinju.
Jednoga su majka i otac našli i sahranili.
A drugog još traže. Potpuno pritisnuti gubitkom djece i utjehe.
A k tome po njima padaju nerazumljivi meci s nekih jezivih ploča- netko je napisao zlokobnim znacima, rukopisom krvnika – da su uzalud izgubili djecu…
I da je grad osvojen. Iznutra.
Kako su tužni i neutješni… Tko može podnijeti toliku bol?
Možeš li za njih nacrtati kuću u kojoj žive njihovi voljeni sinovi sa svojom djecom i svojim ljubavima?
Poklonit ću ti sve torte neproslavljenih rođendana…
Samo im nacrtaj kuću utjehe!
I ostavi pustinju oko nje.
Da zlo i zli nikad ne nađu put do njihovih vrata…
Ako mislite da sam ovo tek tako pisala – varate se – cijelo vrijeme pisac mi je tiho šaputao i odobravao … sigurno ste primjetili…
Reče – čeka spreman – u Knjizi života – Mali princ je ostavio pitanja za svakog pojedinog četnika imenom i prezimenom.
I ovo mi je sve povjerio samo zato jer se nada da se nisu uzalud rodili – i da će negdje u sebi naći Malog princa –
Prije nego čuju pitanje …
I zato , neka mi oproste djeca,
Jer Mali princ u meni jeca
Neutješno
Dok Dunav tiho teče
Krik njegov odjekuje
U svakom Malom princu
Kojeg ugledam…
Vesna Matić,dr.med.
