Zadnji komentari

Šljivančanin je ubio nekoliko zarobljenika da isproba novi skraćeni automat AK-74

Pin It

Slikovni rezultat za ovčara zločin

“Užas! Stotine ljudi, žena, djece, bolesnika, ranjenika, medicinskog osoblja izlazi iz vukovarske bolnice. Osjeća se zadah smrti, trulih i raspadnutih tijela, gangrene zbog zapuštenih rana…”,  zapisao je srpski novinar Jovan Dulović koji je svjedočio protiv Šljivančanina za zločine na Ovčari.

Svjedok Jovan Dulović, ratni izvjestitelj, svoj je iskaz dao za zločin na Ovčari pred beogradskim sudom 2004. Ispričao je kako su 19. i 10. i 21. studenog noću izvođeni i strijeljani zarobljeni Hrvati osumnjičeni za ubojstva. Izvjestitelj kaže kako su izvršitelji ubojstva o tome pričali javno, posebno jedan krupni bradonja iz Smedereva, piše Globus.

Rekao je kako su sinoć ubijali od 17 do 01 sat te kako su žrtve plakale i molile i tvrdile da nisu pucale. ‘Na Ovčari je bager iskopao grobnice, a žrtvama su uzimali vrednije stvari i burme, prstenje i satove’, ispričao Dulović. Dodao je kako je posebno krvoločan bio muškarac zvan Đetić, koji je imao zakrvavljene oči i koji je pričao kako je ubijao zarobljenike. Dulović je zaključio da je bio cijeli spektar tipova koji su, po njemu, bili psihijatrijski slučajevi.

Srpskog novinara Jovana Dulovića njegovi su istomišljenici nazivali “novinarom velike hrabrosti“. Dulović, koji je u vrijeme agresija na Hrvatsku bio novinar beogradskog dnevnika “Ekspres politika”, svjedočio je napadu četnika i JNA  na Vukovar u studenom 1991. godine. Zahvaljujući njegovim zapisima, dnevnicima i izvještajima, Dulović je na suđenju u Beogradu svjedočio protiv 17-torice  optuženih za zločin na Ovčari.

U Haagu je bio svjedok i na suđenju protiv Slobodana Miloševića.

Evo što je zapisao o konačnom udarcu četnika i JNA na vukovarske civile:

14. studeni 1991. 04.30 sati.

Sinoć su iz vedra neba pale dvije bombe stotinjak metara dalje od kuće u kojoj boravimo. Jutro smo dočekali u podrumu. Šljivančanin kaže da su hrvatski poljoprivredni avioni bacili dva bojlera napunjena eksplozijom, što zvuči neuvjerljivo jer sam bio cijelo vrijeme budan i osim hrkanja Tome Peterneka ništa se drugo nije čulo.

Kasnije nam je jedan „raketaš“ objasnio da su naši gađali Vukovar raketama zemlja-zemlja.

Potpuno su mi nejasni sastavi nekih jedinica, ne znam tko su im komandanti, tko koga mora slušati, što je čije zaduženje… Sve je, izgleda, stvar dogovora. U jednoj četi, na primjer, ima najmanje vojnika JNA, a najviše dobrovoljaca, šešeljevaca i raznog drugog ološa. E sad, tko može, na primjer, bilo što narediti grupi pripitih dobrovoljaca zakrvavljenih očiju i s metkom u cijevi automatske puške?

Gledao sam prije neki dan kako maltretiraju dvojicu oficira JNA. Malo je trebalo da ih iz čista mira pobiju.

Ovdje se za ubojstvo ne odgovara, a u napad se ide samo kad se svi slože. Obavezno sa nekom flašom rakije. Više je nego izvjesno, bar kad je riječ o jedinicama smještenim u Ulici novoj, da je jedini i osnovni motiv njihovog nazovi ratovanja najobičnija pljačka.

Više puta se događalo da se pri podjeli plijena međusobno poubijaju.

20. studeni 1991, 11.30 sati.

Užas! Stotine ljudi, žena, djece, bolesnika, ranjenika, medicinskog osoblja, izlazi iz vukovarske bolnice. Osjeća se zadah smrti, truleži. Gangrena od zapuštenih rana. Preko puta bolnice stotinjak mrtvih civila, tijela onih koji su bili ranjeni i umrli u bolnici. Noću su ih izvlačili i ostavljali.

Novinari salijeću, desetak časnih sestara iznose tek rođene bebe. S mirnoćom i osmijehom sestre odbijaju bilo što kazati.

Major Šljivančanin opet koristi priliku i glumi ratnika. Pred stranim novinarima ručnom radio stanicom zove komandanta Vukovara Milu Dedakovića Jastreba da mu izađe na megdan junački. Prvo da popiju kavu, kako kaže Šljivo, a onda da se prihvte oružja.

Ispred bolnice drži govor: “Gospodo novinari, trudimo se da pomognemo našem narodu i spriječimo ubijanje”.

Liječnicima Međunarodnog crvenog križa ne dozvoljava da uđu u bolnicu iako za to imaju sva potrebna ovlaštenja.

“U bolnici ima još stotinjak ljudi koji uopće nisu bolesni ni ranjeni, a naoružani su i okićeni bombama”, objašnjava Šljivančanin liječnicima Međunarodnog crvenog križa kakva im opasnost prijeti ako uđu u bolnicu.

Unatoč inzistiranju, nije im dozvolio da uđu. “Ovo je zona ratnih djelovanja i svatko može izgubiti glavu ako se ne drži propisa. Naša želja je da svima pomognemo”, objašnjava Šljivančanin, ne dozvolivši nikome pristup u bolnicu.

21. studeni 1991, 8.00 sati.

Nešto se žestoko događalo prošle noći. Gotovo svi pričaju o masovnim strijeljanjima zarobljenih Hrvata i ranjenika iz vukovarske bolnice. “Sinoć smo ih od sedam navečer do jedan ujutro ubijali na Ovčari i Petrovoj gori”, priča krupni bradonja iz Smedereva dok pije jutarnju kavu i puši dugačku muštiklu.  “I to baš danas na moju slavu Svetog Arhangela.”

Mnogo opširnija u opisivanju strijeljanja bila je Dragica Daca iz Novog Sada. Međutim, reče mi da je zabrinuta jer se svi koji su strijeljali na Ovčari sad hvale tim činom. Tijela pobijenih zatrpao je buldožer. Ubojice su brižljivo opljačkale žrtve: prstenje, vere, lančiće, ručne satove. Svi mi tvrde da je i Šljivančanin ubio nekoliko zarobljenika da bi vidio kako mu funkcionira novi skraćeni automat AK-74.

Kapetan Miroslav Radić i ostali komandiri četa složili su se da je napravljena velika greška, odnosno da je trebalo diskretnije pobiti zarobljenike.

“Nisam imao dovoljno mojih ljudi za ovu akciju, te sam morao angažirati ove pijane dobrovoljce. Sad će zbog njihovih hvalospjeva o ovome svi znati, i da znaš, neće ovo ispasti na dobro”.

Zanimljivo je da nitko od njih ne strepi od nekog suđenja, već se svi plaše zbog eventualnog revanšizma Hrvata. Zapravo, mnogi od njih otvoreno su mi rekli da nisu sigurni da se Hrvati jednog dana neće vratiti u Vukovar.

NAPOMENA:

Zapisi i svjedočenje Jovana Dulovića objavljeni su u knjizi “Vukovar 1991.:Dokumenti iz srpskih izvora“, nakladnik: Novi Liber, urednik: Tihomir Ponoš, u kojoj su objavljeni i drugi potresni dokumenti.

M.M. /maxportal