Zadnji komentari

Kako su četnici protjerali Hrvate iz Hrtkovaca

Pin It

Image result for hrtkovci

Na banderi 16. lipnja 1992. je pisalo:

"HRVATI! AKO SE DO PONOĆI NE ISELITE BIĆETE SVI POKLANI! SRPSKI ČETNIČKI POKRET I CRNA RUKA"

Poštovana Jelena i poštovani Željko,

tek sada sam stupio u kontakt s Vama i po dogovoru Vam šaljem moj prvi tekst u vezi događanja u Hrtkovcima početkom devedesetih godina prošlog stoljeća, kao svjedok istih. Vas dvoje ste jedni od pokretača projekta „Nepodobni građani“, odnosno onoga što su neki drugi morali pokrenuti davno ranije, a isti ti „plaćeni Hrvati“ su sve vrijeme od Vas krili i moje postojanje i moju pisanu riječ o Hrtkovcina.

Moje svjedočenje je možda malo neobično (književno) ali je sigurno jedan kvadratić u mozaiku istine u koju želite proniknuti oko tragičnih događaja na svim ovim našim nesretnim prostorima. A samo istina o svakom stradalom, jer on ima ime i prezime, može nas dovesti do katarze poslije koje možemo normalno živjeti. Ovo je moj prvi skromni doprinos rasvjetljavanju istine o progonu Hrvata iz Vojvodine, beskrajno vam se zahvaljujem na svemu što ste do sada učinili, posebno na hrabrosti da inicirate ono što se mnogi nisu usudili, a bili su dužni odavno učiniti, i želim Vam uspjeh u svom radu i stojim Vam uvijek na raspolaganju za dalju suradnju.

Moj tekst možete objaviti u cijelosti, a u dogovoru možemo izvršiti i sve korekcije.

Srdačan pozdrav.

Miroslav Cakić                                                                              

Novi Sad, 15. lipnja 2018.

 

UVOD

Miroslav Cakić je rođen u Osijeku 29. svibnja 1944. godine, a kršten je 6. lipnja u crkvi Preslavnog Imena Marijina u osiječkom Donjem Gradu pod imenom Branimir Miroslav Cakić, od oca Paskala Cakića iz Hrtkovaca, rođenog 1908. godine u Hrtkovcima, nastavnika povijesti, i majke Josipe Cakić, djevojačko Brkić, iz Osijeka, rođene u Osijeku 1910. godine, učiteljice. Kao obitelj oni tada žive u Josipinoj roditeljskoj kući u Osijeku, ali kada je Branimir Miroslav imao svega desetak dana Osijek je bombardiran od strane Engleza, pri čemu je kuća u kojoj su živjeli stradala i Josipa je s sinom došla u Hrtkovce, u roditeljsku kuću svog muža, u kojoj su tada živjeli Miroslavov djed po ocu Marko, stric Petar sa suprugom Marijom, čiji je sin jedinac poginuo godinu dana ranije u Bosni kao mobilisan u pričuvni sastav vojske tadašnje Nezavisne Države Hrvatske, te tetka Tereza, koja se nije udavala. Miroslavov otac je u to vrijeme bio u Bosni kao mobilisani pričuvni časnik tadašnje Nezavisne Države Hrvatske.  

Branimir Miroslav je u Hrtkovcima 1958. godine završio osnovnu školu, a u Rumi 1962. gimnaziju. Pri upisu u gimnaziju morao se „iz administrativnih razloga“ odreći jednog svog imena i zadržao je drugo kršteno ime Miroslav, iako su ga svi u kući i u Hrtkovcima zvali Brana, po prvom krštenom imenu. Arhitektonske studije Miroslav je završio u Ljubljani 1969. godine, a vojni je rok  odslužio 1971. godine na Visu, da bi te iste godine dobio posao u Vukovaru kao stručni predavač u Školskom centru „Stjepan Filipović Stevo“. Tu je predavao samo jednu školsku godinu i poslije ženidbe s Jasminom Šehić iz Banjaluke 1972. prelazi u Zavod za studije i projektovanje u Banjaluci,  gdje radi u svojoj struci pretežno na sanaciji i izgradnji objekata posle velikog potresa iz 1969. godine. Tu dobiva kćer Laru 1972. i sina Sašu 1975. godine.

Iz projektnog biroa Miroslav 1974. godine prelazi u Sekretarijat za urbanizam, stambene i komunaslne poslove Opštine Banjaluka gdje je desetak godina rukovodilac sektora za urbanizam. Za to vrijeme dobija stan na korištenje ali poslije razvoda 1985. godine stan ostaje supruzi, a Miroslav s djecom dolazi u Novi Sad, gdje žive kao podstanari sve do odlaska dijece u Hrvatsku 1993. godine, dok je Miroslav u Novom Sadu u tom statusu i danas kao umirovljenik.

 

Miroslavov otac umire 1984. godine, prije toga i drugi ukućani u Hrtkovcima, i od tada tamo živi sama Miroslavova mati. Ona i Miroslav 1992. godine uz postojeću staru kuću dovršavaju novu, u kojoj je ona živjela samo osam mjeseci, kada su svu svoju imovinu u Hrtkovcima, u vlasništvu idealnih plovina, zamjenili za kuću u Hrvatskoj. Od tada Josipa s unucima živi tamo, ali umire u Novom Sadu 1996. godine pri posjeti sinu. Miroslav ju sahranjuje na hrtkovačkom groblju uz svog oca i sve druge pokojne članove obitelji Cakić (staro prezime Tomlekin), koja tu skoro tristo godina ima svoje grobno mjesto.

Miroslav u Novom Sadu dobiva posao u Nacionalnom parku „Fruška gora“ kao samostalni stručni saradnik za investicije, gdje radi na tekućem održavanju postojećih objekata i izgradnji novih, od kojih je najznačajniji Informativni centar na Iriškom vjencu, kao prateći objekat spomenika iz NOB i kao objekat koji treba ujedno da prezentira i Nacionalni park, odnosno cijelu Frušku goru. Objekat je dovršen 1989. godine, a Miroslav je na njemu koprojektant idejnog rješenja, nadzorni organ na izvođenju radova i vršenju svih drugih radnji do tehničkog prijema.

U to vrijeme se već nazire raspad SFRJ, a 1991. godine počinju i oružani sukobi. U Hrtkovcima stvar kulminira 1992. godine mitingom Vojislava Šešelja i ubistvom Mijata Štefanca i to leto Miroslav u svom poduzeću traži dva mjeseca neplaćenog odsustva, spaja to sa redovitim godišnjim odmorom i odlazi u Hrtkovce da čuva svoju majku i njihovu imovinu. Tako je svjedok događaja u Hrtkovcima devedesetih godina prošlog stoljeća i ovom prilikom iznosi dio onoga što je tada doživio, vidio ili čuo. Miroslav je još kao gimnazijalac počeo pisati stihove, a od odlaska u mirovinu posvjetio se pisanju pri čemu su mu Hrtkovci osnovna inspiracija. Svoje književne radove potpisuje pod pseudonimom Branimir Miroslav Tomlekin, vidjeti: https://hr.wikipedia.org/wiki/Branimir_Miroslav_Tomlekin

Tako su mu zbirke pjesama “Salauka” i “Pjesme koje treba spaliti” te I sve druge knjige vezane za Hrtkovce, ali knjige “Hrtkovci, priče o onome što je nekad bilo”, “Hrtkovci, priče o staroj kući i o mladosti” i “Hrtkovci, priče o sudbini jednog sela”, posebno ova posljednja, svjedoče o genezi hrtkovačke sudbine kroz stoljeća, da bi se 1993. godine sve tako tragično završilo. Miroslav Cakić i njegov otac Paskal Cakić zastupljeni su u Biografskom leksikonu Hrvata istočnog Srijema (izdavači Libera edition d.o.o., Zagreb, i Hrvatsko akademsko društvo, Subotica, 2011.), a Miroslav je član HKPD “Jelačić” iz Petrovaradina i HKUPD “Stanislav Preprek” iz Novog Sada, u kojem je dvije godine (2016. i 2017.) bio voditelj Književnog luba, vidjeti: www.stanislavpreprek.org

Iako književno djelo, roman, “Hrtkovci, priče o sudbini jednog sela” (izdavač “Tkanica” d.o.o., Zagreb, 2015.), je autentično svjedočanstvo o tragičnoj završnici sudbine tog sela, s detaljnim opisima događaja, pri čemu se kao najupečatljivije mogu izdvojiti priče “Vjesnik”, “Srbislavci”, “Miting”, “Plakat”, “Ubojstvo”, “Gosti” i “Epilog”, da bi se ves samo iz toga dobila jasna slika onoga što se tada dešavalo u Hrtkovcima. No, to neka ostane kao trajni zapis u hrvatskoj književnosti, a ja, kao autor i ovih napisanih redaka, dat ću svoje prvo svjedočenje u okviru projekta Vojvođanskog građanskog centra iz Novog Sada “Nepodobni građani”, koji se bavi proterivanjem hrvatskog stanovništva iz Vojvodine tih devedesetih godina prošlog stoljeća.   

PISANA RIJEČ KAO TRAJNI TRAG O PROŠLIM DOGAĐAJIMA

U kontaktu s gospođom Jelenom Dukarić i gospodinom Željkom Stanetićem, aktivistima projekta “Nepodobni građani”, dogovoreno je da u okviru te inicijative, a kao svjedok dešavanja u Hrtkovcima devedesetih godina prošlog stoljeća, kažem kako sam ih ja vidio i preživljavao. Kao okvir razgovora dato mi je par osnovnih i standardnih pitanja postavljenih svim do sada svjedocima s kojima je razgovarano, pod sugestijom da pored toga mogu iznijeti sve što želim.

Iako sam već mnogo govorio o Hrtkovcima, vidjeti između ostalog:

http://www.hkv.hr/razgovori/22840-m-cakic-razgovor-o-stradanjima-hrvata-u-hrtkovcima-se-govori-samo-6-svibnja.htmlili

http://rs.n1info.com/a381161/Vesti/Zupnik-iz-Hrtkovaca-Seselj-da-peca-ne-da-uznemirava-ljude.html), a posebno napisao, držat ću se tog okvira, uz navođenje upravo onog što sam već napisao.    

Dakle, kao odgovore citirat ću ulomke iz mog romana “Hrtkovci, priče o sudbini jednog sela”, u kojima svaka riječ odgovara apsolutnoj istini, jer Marko je glavni junak romana, ali u pitanju je ono što je doživio sam autor:

Pitanje: Kada su počele naznake da će zastrašivanja mještana sela Hrtkovci prerasti u organiziranu stvar?

- U srijedu šesnaestoga lipnja tisuću devetsto devedeset i druge godine, na drvenom električnom stupu ispred crkve u Hrtkovcima, na visini od oko dva i pol metra, tako da ga nitko ne bi mogao dohvatiti, osvanuo je plakat. Na papiru bijele boje, veličine uobičajene za pisaći stroj, crvenim je flomasterom, i dosta urednim rukopisom, latiničnim velikim slovima bilo ispisano:

HRVATI!

AKO SE DO PONOĆI NE ISELITE

BIĆETE SVI POKLANI!

SRPSKI ČETNIČKI POKRET I CRNA RUKA

Kroz selo je brzo prostrujila vijest da se noćas sprema pokolj i zavladali su velika zabrinutost, nervoza i strah. Još desetak obitelji, većinom onih s malom djecom, otišlo je iz Hrtkovaca toga dana, kuda je i kako je tko mogao. 

U vijest da na banderi pred crkvom stoji plakat o noćašnjoj prijetnji klanjem svih Hrvata koji do ponoći ne isele iz svojih kuća, Marko se htio osobno uvjeriti. Bila je ta vijest toliko strašna i za njega posve nevjerojatna da je u nju mogao vjerovati samo ako taj plakat vidi svojim očima. Sjeo je odmah na bicikl i odjurio na raskršće. Znao je koji je stup u pitanju, jer je ispred crkve bio samo jedan, i u trku se zaustavio pod njime. Bila je istina! Na njemu je stajao plakat s tom monstruoznom prijetnjom.

Teško je opisati što je Marko u tome trenutku osjećao. Zna samo da straha nije bilo ni malo, ali da je prevladavao bijes. Prva mu je pomisao bila strgnuti tu užasnu poruku bezumnika i drznika, koji su smatrali da imaju pravo progoniti Hrvate samo zato što im to nije uspjelo u Hrvatskoj. A ondje su, uz progone i ubijanja Hrvata, stavljali balvane na putove, podizali tri prsta, razvijali četničke zastave i vikali ,,Ovo je Srbija!”. Da su slične stvari radili Hrvati u Vojvodini i uzvikivali ,,Ovo je Hrvatska!” pojeo bi ih prvi mrak.

I taman je naslonio bicikl na banderu, ne bi li, popevši se na njegovu štangu, dohvatio plakat, kada mu je kroz glavu prošla misao da taj papir netko možda čuva i motri na njega sve vrijeme. To se mjesto moglo vidjeti s tavana mnogih kuća u Savskom šoru, a kroz durbin i iz veće razdaljine, pa bi se tako vidjelo šara li tko po njemu, piše ili što precrtava, a posebno da li ga želi strgati. Još bi gora varijanta bila da nije u pitanju samo dvogled, već i snajper, što ne bi bilo nikakvo čudo spram sadržaja samoga plakata i spram situacije u selu.

Marko se vratio kući razmišljajući čitavim putom kako skinuti tu strahotnu stvar s bandere, ali nikomu nije o toj svojoj namjeri ništa ni spomenuo. Uraditi to noću bilo je još riskantnije, a očigledno je da se na skidanje plakata nije usudio niti itko drugi, i plakat je tu stajao danima. Uslikale su ga čak i neke inozemne novinarske ekipe u prolazu kroz Srbislavce.

Međutim, ta prva noć, u kojoj je na plakatu ponoć naznačena kao rok iseljenja svih Hrvata iz Hrtkovaca, nije se puno razlikovala od prethodnih, iako je među preostalim Hrvatima, pa i Mađarima, bilo više straha i opreznosti, ali isto tako i više spremnosti na otpor. Naravno da nitko, osim sasvim male djece i nemoćnih starih ljudi, nije spavao ni tu noć, kao ni mnogih prethodnih, jer je iseljavanje iz Hrtkovaca tih dana bilo najveće, a plakat ga je još i ubrzao i pridonio da takvu odluku donesu i neki koji nisu imali namjeru otići. Ipak je svakome bilo jasno da se toliki broj ljudi ne može poklati za jednu noć. No, na tu kartu nije smio igrati nitko. A to se plakatom i željelo, uliti strah u kosti Hrtkovčanima i ubrzati njihovo iseljavanje.    

Pitanje: Što se dešavalo Vama i članovima Vaše obitelji, da li ste pretrpjeli neku vrstu nasilja i kada ste odlučili da napustite svoj dom?

- Marko nije želio napustiti kuću, govoreći da će se stvar smiriti i da će poslije nekog vremena sve biti po starom, a u obrani svoga doma nije se ni s kime udružio. Ako se Hrtkovčani budu organizirano branili, moguće je da bi u nekoj budućoj državi odgovarali za udruženo neprijateljsko djelovanje. S druge strane, Marko nije želio ni da ga istjeraju iz njegove kuće i s njegove zemlje samo s time što će ga zastrašivati. Odlučio je kuću braniti sam, pa što ispadne. Dovoljnu snagu za to mu je davala i sama pomisao na svu krv i znoj Tomlekinih kojima su stoljećima natapali svaku stopu ove zemlje. A još dodatnu mu je snagu davala njegova mati, koja je bila svjesna da na taj način oboje mogu poginuti, ali koja je isto tako imala toliko ponosa i hrabrosti da je smatrala da ako ona, pa čak i njezin sin jedinac, poginu na ovaj način, čine jedinu ispravnu stvar.

Što se djece tiče Marko je bio manje-više miran, jer su ona ostala u Novom Sadu i valjda bi se nekako snašla u životu ako bi njihov otac i njihova baka stradali. Na poslu je Marko, kako je već rečeno, uzeo godišnji odmor i dva mjeseca neplaćena odsustva. Tamo su znali što se događa u Hrtkovcima i velikodušno su mu odobrili toliko odsustvo, sigurni da se on više nikada ne će vratiti na posao. A hoće li se zaista vratiti, nije ni on sam znao. 

Tako je Marko dospio u situaciju da možda i životom plati odluku da ne ide iz svoje kuće, no, na sve su strane po bivšoj Jugoslaviji letjele glave, pa jedna više ili jedna manje nije od značaja.

Svaku je noć Marko molio Boga da četnici ne upadnu u njegovu kuću, ali, učine li to, bio je pripravan to spriječiti. Zato je sve bilo zamračeno i zato su bila otvorena sva vrata na kući, na svima sobama, terasama, predsoblju, kuhinji, garaži i šupi. Pretpostavljao je da će biti snalažljiviji u vlastitoj kući, koja je inače sličila na mali labirint, od onih koji bi se u njoj našli prvi put, i još u noći. A postojala je i nada da se poslije eventualne njihove premoći, preko bašte, dokopa Dobreča. No, prevladavala je surova realnost da bi i on i njegova mati pri tom stradali.

Preko dana je Marko spavao i mati bi ga budila samo za ručak, ili kada bi u njihovu kuću navratio tko od nepoznatih i nezvanih gostiju. A bilo ih je  svaki dan, iako je kuća bila na kraju sela i uvučena u avliju iza stare kuće, odnosno iza kafića, koji već odavna nije radio, premda ni mati ni on nisu bili na zloglasnom popisu ,,ustaša koji su pomagali Tuđmana”.

Neki od ovih ,,gostiju” bili su fini i ljubazni ljudi, kojima su u mjesnom uredu, ovdje u Srbislavcima, rekli da Tomlekini žele mijenjati kuću, i takvi su s velikom nelagodnosti pitali bi li oni mijenjali svoju imovinu za njihovu, tamo negdje, u nekom selu u Slavoniji, Lici ili Dalmaciji. Markova bi ih mati ponudila kavom, sokovima, pićem ili kolačima, i često su Marko i ona s njima dugo razgovarali, ali su odlučno odbijali svaki nagovor za zamjenu kuće.

Ali, nekoliko su puta ovi gosti, galameći već pred kućom na šoru, upadali napiti, bradati i naoružani, u manjim ili većim skupinama, i još s kapije im psovali majku ustašku. Marko je znao da preko dana nisu bili previše nasilni i tada je skrivao svoj pištolj na tavanu stare kuće, a s tom je bandom razgovarao mirno, ne pokazujući nikakav strah i sve vrijeme tvrdeći da on i njegova mati ne će mijenjati svoju kuću za bilo koju ili bilo čiju, koliko god takva vrijedila i bilo gdje se nalazila.

Znao je Marko i da bi u još teži zločin od Piršićevog ubojstva spadalo to da on i mati stradaju ne braneći se u svojoj kući usred bijela dana, te se nadao da nitko ipak ne bi počinio ubojstvo na taj način.

Onda su jednoga dana došla trojica. King je bijesno lajao, ali mu Marko još nikada nije naredio da napadne, pa ni ovog puta.

– Je l' i ovo ustaška kuća?! – bilo je prvo čime se, vičući, obratila Marku prljava, masna i bradata spodoba.

Marko nije ništa odgovorio.     

– Imaš li djece, svinjo ustaška?!

– Imam.

– A gdje su ti djeca, u ,,zengama”, aaaa, mater ti jebem ustašku?!

– Ovo je moja majka – pokazao je Marko na svoju mater, koja je u ovakvim situacijama, uvijek isto tako mirno kao i on, stajala pored njega s odlučnim izrazom na licu, koji je govorio da ni ona ne će ustuknuti pred ovim primitivcima.

– Koliko imaš djece? Gdje su ti djeca i što rade?

– Imam dvoje. Kćerka studira u Beogradu, a sin ide u srednju školu u Novom Sadu.

– Studiraju ustašići u Srbiji! I idu u srednju školu u Srbiji! Ala ste vi Hrvati pametni! A znaš li da naša djeca ne mogu više studirati u Hrvatskoj, je l', bre?!

Četnik očigledno nije bio izbjeglica iz Hrvatske.

– A ovaj časni Srbin – pokazao je na sredovječnog čovjeka do sebe – morao je djecu poslati u inozemstvo i sad je došao da ti ponudi svoju kuću u Hrvatskoj za ovo tvoje sranje.

Sredovječni „časni Srbin“ je očito intelektualac, ali sada je izgledao kao ruina od čovjeka. Nije ništa govorio, izgledao je kao da je odsutan i da uopće nije svjestan o čemu se ovdje radi.

– Ja i moja mati ne ćemo ništa mijenjati – rekao je tiho ali odlučno Marko.

– Mijenjat ćeš se ti, mijenjati, još kako! Misliš da su njega tamo ustaše nešto pitale, aaaa, bre?! – pokazivao je na sredovječnog čovjeka, sada već urlajući i lijevom rukom nervozno otkrivajući maskirnu vojničku bluzu, tako da se vidio pištolj za pojasom.

Treći čovjek, koji je dotad šutio, a izgledao je kao pravi kriminalac, približio se Marku u tom trenutku i tiho mu, skoro na uho, rekao:

– Ako te on ne ubije, ja ću zaklati i tebe i tvoju mater. Mijenjaj se, budalo ustaška!

Iako tihe, ove riječi je čula i Markova mati. Marko ju je pogledao i nikada ju nije vidio mirniju i najednom mu je sve ovo nalikovalo kazališnoj predstavi nekog suludog komada. Ako ih ovaj lik zakolje, što je po scenariju moguće, kada se sve završi, on i njegova mati će na kraju predstave ustati i dobiti ogromni pljesak. Moraju sada samo dobro glumiti, da ne bi razočarali publiku.

Od tog trenutka Marko zaista nije znao što je realnost, a što predstava. On ima ulogu napadnutog koji ni po cijenu svog života i života svoje majke ne popušta. Odigrat će to bez poteškoća, a vidi i da se njegova mati saživila s likom majke napadnutog koji ne će popustiti ni po koju cijenu svoga života, te ni ona ne će popustiti po cijenu svojega i sinovljeva života.

– Mi ne ćemo mijenjati našu kuću – rekao je Marko skoro teatralno, baš kao na sceni, a ni glas nije bio njegov.

Na to je kriminalac polako vadio nož, a četnik je od sredovječnog čovjeka, sav razjaren, tražio neki papir. Kada mu ga je ovaj dao, tresnuo ga je na stol i povikao:

– Tu potpiši, ako ti je život mio, bre!

– Što trebam potpisati?

– Ugovor o zamjeni, ustašku ti majku jebem!

– Mi ne ćemo mijenjati našu kuću, možete nas slobodno ubiti – rekla je Markova mati.

– Ja sam dobrovoljac s ratišta i misliš li da mi je teško pobiti vas? – bio je izvan sebe četnik i izvadio je pištolj.

– Takvih sam se ja već naubijao! – derao se kriminalac dok je prilazio Markovoj majci s nožem u ruci.

Marko je još jednom pogledao svoju majku i zaključio da se uloge ne mijenjaju, nema improvizacije.

Zgledala su se i ostala tri aktera ove sulude predstave i vidjelo se da oni baš i nisu bili sasvim sigurni u svoje role. A onda je sredovječni čovjek najednom poskočio kao da je tek tog trenutka shvatio o čemu se radi. Zgrabio je onaj ,,ugovor” sa stola i kao vjetar izletio iz dnevne sobe. Četnik i kriminalac ostadoše zbunjeni, a onda i oni potrčaše za njime.

– Jeb'o vas Tuđman! – dobacio je u trku četnik, a King je nasrnuo na njih i bez komande. Marko se bojao da ovi luđaci ne ubiju Kinga, ali srećom su se dokopali kapije bez obostranih posljedica.

I Marko i njegova mati još dugo nisu mogli izaći iz likova toga igrokaza u koji ih je ubacio život. Do navečer su sjedili tu, u dnevnoj sobi, bez riječi, a tek su onda razgovarali o onome što im se dogodilo i o onome što se sve u Hrtkovcima događa.

– Bi li ipak trebali otići odavle zbog Vesne i Igora? – rekla je Markova mati kao da već nagovara Marka na promjenu stajališta oko zamjene imovine.

– Ja, majko, ne ću u Hrvatsku, a djeca mogu ići samo s tobom, nikako sama – rekao joj je tada Marko i pokazao da postoji mogućnost da se nešto učini u tom smislu.

– Ja ću, ako se tako dogovorite, ići s djecom i bez tebe, ali nisam vjerovala da si toliko vezan za Hrtkovce. U njima si završio samo pučku školu i od tada si ovdje gost. A, sjećaš se, iz Ljubljane sa studija, jednom nisi došao čitavih sedam mjeseci! S Visa, iz vojske, nisi dolazio sve vrijeme, skoro jedanaest mjeseci. Dok si radio u Vukovaru, nisi dolazio baš svake nedjelje, a Vukovar je tako blizu. Iz Banja Luke te nije bilo po nekoliko mjeseci i zaredao si dolaziti za svaki vikend tek posljednjih godina, kada si dovodio djecu, i mislila sam da je to samo zbog njih.

– Svakao je zbog njih, ali znaš dobro da sam ja na cijleom svijetu samo ovdje kod kuće, bez obzira gdje sam i koliko dugo bio bilo gdje. A odlazak negdje drugdje iz moje Vojvodine, bilo bi kao da se iz ove crnice čupa tristogodišnji hrast i bez korijenja pokušava presaditi na beton.

 

Pitanje: Što je država uradila da stane u zaštitu svojih građana?

- Plakat na banderi kod crkve jest ubrzao iseljavanje, ali je i udružio one koji nisu htjeli ni po koju cijenu otići. Počelo je noćno stražarenje više udruženih obitelji, gdje bi se u jednoj kući sakupilo i desetak odraslih muškaraca s lovačkim puškama, ponekim pištoljem, noževima, sjekirama i sličnim stvarima s kojima se moglo braniti.

Plakat na banderi pred crkvom stajao je petnaestak dana, sve do prvoga ubojstva, a tek mjesec dana poslije toga u Srbislavce su došli specijalci iz Novoga Sada. Plakat je nestao i, premda su ga u međuvremenu snimili mnogi fotoreporteri i novinari, čak i iz stranih zemalja, ovdje se još uvijek nije mogao naći nijedan članak ili vijest na radiju ili televiziji o događajima u Hrtkovcima.

Specijalci su bili stacionirani u Hrtkovcima samo preko dana, a, inače, kada su došli – sve je već bilo gotovo. Poslije ubojstva Mijata Štefanca, iseljavanje u Hrtkovcima je u kratkom roku bilo takvoga intenziteta da je zapravo bilo završeno. Tako su i noći, premda specijalaca nije bilo, postale nešto mirnije i prorijedili su se upadi u hrvatske i mađarske kuće. Na koncu konca, ono Hrvata i Mađara što je ostalo nisu više bili ni interesantni. Poglavito su to bile starije osobe, kao što je to bila i Markova osamdeset i dvije godine stara mati.

Miroslav Cakić, Novi Sad, 15. lipnja 2018. godine

hrvatski-fokus.hr